08 Peternai Andric

  • Published on
    12-Nov-2014

  • View
    14

  • Download
    0

Embed Size (px)

Transcript

Izvorni lanak UDK 141.78:[81:1]Derrida, J.Primljeno 13. 2. 2009.

Kristina Peternai AndriSveuilite Josipa Jurja Strossmayera, Filozofski fakultet, L. Jgera 9, HR31000 Osijek kpeterna@ffos.hr

Znak, znaenje i vlastito ime: kontroverzna mjesta u Derridaovom diskurzuSaetak

U brojnim je radovima francuski filozof Jacques Derrida dekonstruirao zamisao stabilne strukture jezika tvrdei da rijei nemaju ope znaenje i ne referiraju se na predmete koji imaju neku esencijalnu kvalitetu; prema njemu se niti jedan znak ne moe jednom zauvijek dovesti u vezu s nekim preciznim opisom ili sadrajem. Meutim, paradoksalno, te teze Derrida dovodi u pitanje kada govori o kategoriji vlastitih imena. Mjestimice prikazuje ime kao unutranju bit subjekta, postupa s imenom kao da se tie vrstog i preciznog opisa ili sadraja, tj. odreuje ga kao nepromjenjiv, o kontekstu neovisan, znak koji moe odaslati jednoznanu poruku recipijentu. Pitanje vlastitog imena za Derridaa se ispostavlja aporijskim pitanjem.Kljune rijei

vlastito ime, znak, znaenje, Jacques Derrida

Rad na teoriji znaenja u smislu odbacivanja njegove samoprisutnosti jedan je od vanijih segmenata djelovanja francuskoga filozofa Jacquesa Derridaa (1930.2004.). U brojnim radovima on zastupa tezu o ne-reprezentacijskom karakteru jezika, drugim rijeima, za njega jezik ima odnosni karakter koji izmeu znaka i referenta postavlja arbitrarnu vezu pa znakovi ne mogu imati izravnu referenciju prema nezavisnim objektima, znak se ne moe jednom zauvijek dovesti u vezu s nekim preciznim opisom ili sadrajem. Uslijed toga se svaka tvorba znaenja treba promatrati u svjetlu kontekstualne prirode znaka: svaki novi kontekst donosi vlastite aspekte znaenja, nepredvidive do njihove aktivacije u tom buduem kontekstu. Prema Derridau, svaki pokuaj fiksiranja znaenja osuen je na neuspjeh; znaenje se ne moe jednom zauvijek dosegnuti, ono je uvijek odgoeno. Pitanje koje postavljamo u ovome lanku tie se odnosa izmeu znaka ope nito i kategorije vlastitog imena u Derridaovom diskurzu. Javljajui se uz pitanje traga, pisanja, diferancije, pepela, dara, smrti, prijevoda i drugdje, tematizacija imena zauzima vano mjesto u njegovoj filozofiji. Nakon to istraimo ona mjesta u njegovim radovima u kojima govori o vlastitim imenima i imenovanju, pokuat emo ukazati na kontroverze u njegovom diskurzu vezane ponajprije za koncept znaka i znaenja te iz navedenih proizale koncepte privatnog jezika i kategoriju identiteta subjekta.

O znaku i znaenjuPojmovi znaka i znaenja ulaze u Derridaov diskurz analizom uenja Ferdinanda de Saussurea razvijenih unutar strukturalne lingvistike: dajui prven-

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 115 God. 29 (2009) Sv. 3 (525541)

526

K. Peternai Andri, Znak, znaenje i vlastito ime: kontroverzna mjesta

stvo jeziku (langue) ispred govora (parole), de Saussure je istraivao pravila i konvencije koje jezik usustavljuju te je stvaranje znaenja izveo iz sustava razlika u jeziku.1 Znaenje se, prema de Saussureu, proizvodi kroz proces izabiranja i kombiniranja znakova du sintagmatske i paradigmatske osi. Uope, on je svojim istraivanjima uveo razlikovanje jezika kao sustava i govora kao realizacije toga sustava, kao i koncept arbitrarnosti2 i razlikovnosti u smislu temeljnih znaajki jezinog znaka te jedinstvo oznaitelja i oznaenog.3 itajui de Saussurea, Derrida je dekonstruirao samu zamisao stabilne strukture jezika tvrdei da rijei nemaju ope znaenje i ne referiraju na predmete koji imaju neku esencijalnu kvalitetu.4 Nadalje, Derrida dri da razmiljamo iskljuivo u znakovima i da nema znaenja izvan znakova koji su zapravo oblici grafike reprezentacije, meutim, ne moemo govoriti o znaenjima ili o konanom oznaenom izvan sustava razlika svako oznaeno upuuje na sve ostale znakove u sustavu i samo postaje oznaiteljem. Svakom znaku imanentna su mnogobrojna potencijalna znaenja, ukljuujui i odjeke ili tragove ostalih znaenja iz drugih konteksta. Oznaitelji generiraju znaenje ne u odnosu prema fiksiranim predmetima, nego u odnosu s drugim oznaiteljima s tim da se znaenje generira kroz odnose razlike. Razlike meu znaenjima proizvode simboliki sustavi koji se usvajaju uenjem, a odnos izmeu oznaitelja i oznaenog nije sadran niti u jednom fiksnom ili vjenom odnosu, tako da je samo znaenje po svojoj prirodi nestabilno i neprestano isklizava, odnosno, znaenje se moe poimati samo u smislu beskonane odgode, nikada dosegnuto. Razmiljati o izvanjskom ili realnom svijetu, kae Derrida, moemo samo u jeziku, ne moemo zaobii jezik u nastojanju da izravno vidimo svijet, a same rijei proizvode znaenje ne u odnosu prema nekim specifinim ili bitnim karakteristikama predmeta ili njegovim kvalitetama, nego kroz mreu odnosa u jezinoj igri. Ne treba meutim smetnuti s uma da svaka dana rije sadri odjeke i tragove drugih znaenja rijei iz drugih odnosa u razliitim kontekstima. Uvodei pojam diferancije (diffrance) koji sadri i razliku i odgodu i pomak, Derrida tvrdi da binarni odnosi izmeu znakova predloeni u strukturalnoj lingvistici nisu stabilni, prije e biti da je znaenje nestabilno i klizi prema pojedinanoj igri oznaavanja. Jezik je ne-reprezentacijski, znaenje je nestabilno. Rijeima Winfrieda Ntha:Nema za Derridaa nikakva temelja znaenjima, nikakva finalnog oznaenika izvan sustava semiotikih razlika, jer svaki oznaenik upuuje na sve ostale znakove u sustavu razlika pa time i sam postaje oznaiteljem.5

De Saussure, dakle, naglaava razlikovnu prirodu znaka, a Derrida kroz to razlikovanje oznaitelja i oznaenog uoava mogunost razumijevanja oznaenog pojma samog po sebi, lienog zavisnog poloaja u jezinom sustavu te uvodi pojam transcendentalnog oznaitelja podrazumijevajui njime neto to samo po sebi ili po svojoj biti ne upuuje ni na jedan oznaitelj, to trans cendira lanac znakova i u stanovitom trenutku samo prestaje funkcionirati kao oznaitelj.6 Prema Culleru, ovdje nije rije o tome da bismo pojam znaka nuno morali odbaciti kao nepotreban, naprotiv, distinkcija izmeu onoga to oznauje i onoga to je oznaeno bitna je za svako razmiljanje. No iz isto razlikovne, netvarne naravi znaka proizlazi da razlika meu oznaiteljem i oznaenim ne moe biti tvarna i da je ono to u jednom trenutku moda prepoznajemo kao oznaeno isto tako i oznaitelj. Ne postoje konana znaenja koja zaustavljaju kretanje oznaivanja.7

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 115 God. 29 (2009) Sv. 3 (525541)

527

K. Peternai Andri, Znak, znaenje i vlastito ime: kontroverzna mjesta

U Derridaovom poimanju referent moe biti ak odsutan iz jezinog dogaanja, ali to ne znai da je referencijalna funkcija iskljuena, kae Clarkson.8 Znak moe biti oblikovan i bez referenta i biti u funkciji u smislu referencijalnog uinka. Pri tome ne treba smetnuti s uma da uinci svakodnevnog govora ovise upravo o sposobnost da izdre ili pretrpe iskljuenja. Ta mogunost beskonanog umnoavanja nije promaaj ili nezgoda, nego element imanentan samoj strukturi znaka. Ovdje dakle nije rije o nemogunosti ili neopravdanosti izbora jednog a ne nekog drugog znaenja, nego se eli naglasiti to da svaki znak podlijee interpretaciji. Prema Derridau se svaki znak, kroz upotrebu, mora moi ponavljati; svaki znak podlijee iterabilnosti, s tim to iterabilnost preinauje,9 ona sprjeava da u pojedinom kontekstu znaenje bude odreeno jednom zauvijek. Ukratko, za Derridaa sami znakovi nemaju znaenjsku jezgru i odreeni su neodredivim kontekstom. Vrijedi li navedeno za sve znakove istrait emo izdvajanjem jednoga aspekta Derridaova problematiziranja znaka i znaenja: znaka kao vlastitog imena, odnosno oznaavanja u smislu imenovanja.

Imenovanje kao zaetniko nasiljeVlastito ime jedan je od kljunih Derridaovih koncepata ve u njegovoj knjizi O gramatologiji u kojoj je problem imenovanja odredio nasiljem: imenovanje ondje za njega predstavlja prvo, zaetniko nasilje.10 Povod takvog pristupa imenovanju Derrida nalazi u Lvi-Straussovoj studiji Porodini i drutveni ivot Indijanaca iz 1948. godine u kojoj Lvi-Strauss pisanje dovodi u vezu s eksploatacijom i nasiljem. Bavei se pitanjem veze izmeu pisma i prisile Derrida je pokuao osporiti Lvi-Straussovu tenju da u izgubljenom svije1 5

Jezik je sustav znakova koji izraava misli i po tome je usporediv s pismom, s abecedom za gluhonijeme, sa simbolikim obredima, s oblicima pristojnosti, s vojnikim znakovima itd. Vidi: Ferdinand de Saussure, Teaj ope lingvisitke, prev. Vojmir Vinja, ArTresor naklada, Zagreb 2000., str. 62.2

W. Nth, Prirunik semiotike, str. 54.6

Arbitrarnost upuuje na fluidan i nestabilan odnos izmeu oznaitelja i oznaenog, na kulturalan i povijesno odreen karakter toga odnosa, odnosno njegovo liavanje vrstog znaenja ili bilo kakve univerzalnosti.3

Naprotiv, meutim, od trenutka kada mogunost takvog transcendentalnog oznaenog dovedemo u pitanje i raspoznamo da je svako oznaeno takoer u poloaju oznaitelja, distinkcija izmeu oznaitelja i oznaenog, a stoga i sam pojam znaka, postaju problematini u samom korijenu. Jacques Derrida, Positions, prev. Alan Bass, University Of Chicago Press, London/New York 2002., str. 19.7

Vidi vie F. de Saussure, Teaj ope lingvistike, kao i Winfred Nth, Prirunik semiotike, prev. Ante Stama, Ceres, Zagreb 2004., str. 7178.4

Jonathan Culler, O dekonstrukciji. Teorija i kritika poslije strukturalizma, prev. Sanja erlek, Globus, Zagreb 1991., str. 163.8

Vidi: Jacques Derrida, O gramatologiji, prev. Ljerka ifler-Premec, Veselin Maslea, Sara jevo 1976. Rije je o jednom od prvih i naj utjecajnijih Derridaovih djela u kojem on spaja nekoliko razliitih humanistikih disciplina (lingvistika, antropologija, filozofija); uklju uje dekonstrukcijska itanja Rousseauovih, Saussureovih i Lvi-Straussovih djela.

Carrol Clarkson By Any Other Name: Kripke, Derrida and an Ethics of Naming, Journal of Literary Semantics 32 (1/2003), str.38.9

Jacques Derrida, Limited Inc, Northwestern University Press, Evanston 2000., st