8449673 Camus Alber Kuga

  • Published on
    12-Apr-2015

  • View
    35

  • Download
    0

Embed Size (px)

Transcript

<p>Isto je tako razumom opravdano prikazati jednu vrstu tamnovanja drugom, kao to je opravdano prikazati ma koju stvar, koja doista postoji, nekom drugom koja ne postoji. DANIEL DEFOE</p> <p>PRVI DIO Neobini dogaaji koji tvore predmet ove kronike dogodie se 194... u Oranu. Prema opemu sudu bijahu pomalo neumjesni, izlazei iz okvira obinog ivota. Na prvi pogled Oran je doista sasvim obian grad, obina francuska prefektura na alirskoj obali. Grad je, valja priznati, sam po sebi ruan. Nije nametljiv pa treba neko vrijeme da bismo uoili ime se razlikuje od drugih trgovakih gradova u drugim zemljopisnim irinama. Kako da, na primjer, zamislimo grad bez golubova, bez drvea i bez vrtova, gdje ne ujemo lepet krila ni utanje lia, grad bezbojan, ime je sve reeno? Promjena godinjih doba odraava se jedino na nebu. Proljee se najavljuje samo drukijom atmosferom i koaricama cvijea koje mali prodavai dopremaju iz gradske okolice. To je proljee koje se prodaje na trgu. Ljeti sunce pali i ari isuene kue i pokriva zidove sivkastim pepelom; ivjeti se moe tada samo u sjeni zatvorenih kapaka na prozorima. U jesen eto naprotiv bujice blata. Lijepi dani dolaze tek zimi. Da bismo se upoznali s nekim gradom, treba da saznamo kako njegovi stanovnici rade, kako vode ljubav i kako umiru. To je zgodan nain. U naem gradiu (je li to uinak podneblja?) sve se to radi zajedno, jednako pomamno i rastreseno. To e rei da se ljudi dosauju i da nastoje stei navike. Nai sugraani mnogo rade, ali samo zato da bi se obogatili. Najvie se zanimaju za trgovinu, a glavni im je posao initi poslove, da se posluim njihovim izrazom. Imaju naravno smisao i za sitne radosti, vole ene, kino i morske kupelji. Ali veoma pametno, oni te radosti uvaju za subotu naveer i nedjelju, nastojei drugih dana u sedmici zaraditi mnogo novaca. Podvee, kad naputaju svoje urede, sastaju se u odreeni sat u kavani, eu istim bulevarom, ili se smjeste na svom balkonu. udnje mlaega svijeta estoke su i kratke, dok poroci starijih ne premauju kuglaka drutva, drugarske veere i klubove, gdje se igra za velike pare, te ovjek gubi ili dobiva kako hoe karta. Kazat e netko da to nije odlika naega grada i da su, openito uzevi, svi nai suvremenici takva soja. Nema sumnje da u nae dane nita nije prirodnije no vidjeti ljude gdje rade od jutra do mraka, da bi zatim potratili na karte, na kavanu i na brbljarije vrijeme koje im preostaje za ivot. No ima gradova i zemalja gdje ljudi od vremena do vremena posumnjaju nema li to drugo. Uglavnom to ne mijenja njihov nain ivota. No oni su posumnjali, a to je uvijek dobitak. Oran je naprotiv grad gdje nitko ne sumnja, to jest grad potpuno moderan. Prema tome nije potrebno razglabati kako se kod nas vodi ljubav. Ili se mukarci i ene prodiru naglo u takozvanom ljubavnom aktu, ili se predaju dugakoj navici udvoje. Izmeu tih krajnosti esto nema sredine. A ni to nije originalno. U Oranu, kao i drugdje, svijet, nemajui vremena da razmisli i prosudi, mora ljubiti a da i ne zna da ljubi.</p> <p>1</p> <p>Svakako je originalnije da u naem gradu umiranje moe ovjeku zadati tekoa. Tekoa nije, uostalom, prava rije; bilo bi opravdanije kazati neudobnost. Nikada nije ugodno biti bolestan, no ima gradova i krajeva koji bolesnika tako rei podupiru, podravaju, gdje ovjek moe u neku ruku pustiti maha svojoj slabosti. Bolesniku treba njenosti i blagosti, drago mu je kad se moe o neto osloniti, a to je sasvim prirodno. Ali u Oranu krajnosti podneblja, vanost poslova koji se tu sklapaju, beznaajnost okoline, naglost sumraka i kvaliteta uitaka - sve to pretpostavlja dobro zdravlje. Bolesnik je u tom gradu veoma osamljen. A pomislimo na ovjeka koji je na samrti! Uhvaen je u klopku, opkoljen zidovima koji pucketaju od vruine, a istoga trenutka itavo puanstvo, na telefonu ili u kavani, govori o ratama, tovarnim listovima i odbicima. Svatko e razumjeti da smrt, pa bila to i moderna smrt, moe biti jako neudobna kad nadoe na takovu suhoparnu mjestu. Tih e nekoliko uputa moda dostajati da netko uzmogne zamisliti kakav je na grad. Uostalom ne valja nita preuveliavati. Trebalo je istaknuti kako je lice toga mjesta banalno i kako je banalan ivot koji se tu provodi. No im smo stekli neke navike, provodit emo dane bez tekoa. A kako na grad pogoduje navikama, moe se rei da je sve kako treba. Gledan s toga vidnog kuta ivot zacijelo nije uzbudljiv. Ali u nas nema nereda i smutnje. A nae iskreno, simpatino i radino puanstvo oduvijek pobuuje u putnika primjerno potovanje. Taj grad bez slikovitosti, bez raslinstva i bez due moe nam se uiniti kao neko odmaralite koje ovjeka pomalo smiruje i na koncu uspava. No budimo pravedni i dodajmo da je nakalemljen na pejza kojemu nema premca, usred gole visoravni, okruene blistavim breuljcima, ispred zaljeva savrenih obrisa. Moglo bi se tek poaliti to je izgraen tako da okree lea tome zaljevu, pa ovjek ne vidi more koje uvijek mora traiti ne bi li ga negdje spazio. Nakon svega toga priznat emo lako da nita nije moglo potai nae sugraane da naslute iznenadne dogaaje koji se dogodie u proljee te godine i koji bijahu - kako smo poslije shvatili - predznaci niza tekih nezgoda koje sam ovdje nakanio opisati. Nekima e se fakti koje iznosim uiniti sasvim prirodnim; drugima, naprotiv, nevjerojatnim. No piem kroniku, a kroniar ne moe na kraju krajeva voditi rauna o tim proturjejima. Jedina je njegova zadaa da kae: To se dogodilo, ako zna da li se ovo ili ono zaista dogodilo, da je zahvatilo u ivot itavog puanstva, pa ima na tisue svjedoka koji e u svom srcu prosuditi govori li istinu. Uostalom, pripovjeda (koga emo na vrijeme upoznati) ne bi imao nekih posebnih prava da se dade na taj pothvat, da mu sluaj nije omoguio da prikupi odreeni broj iskaza i da silom prilika nije bio upleten u sve o emu hoe izvijestiti. To ga ovlauje da postupa kao povjesniar. Razumije se, da povjesniar, iako nije strunjak, raspolae uvijek dokumentima. I pripovjeda ove pripovijesti ima, dakle, svoje. To je najprije njegovo vlastito svjedoanstvo, to su zatim svjedoanstva drugih, jer je bio pozvan da primi povjerljive iskaze svih osoba koje se javljaju u ovoj kronici, to su konano tekstovi koji su mu na koncu dopali u ruke. Nakanio je da crpi iz njih kad to bude smatrao shodnim i da ih upotrijebi kako mu se bude svidjelo. Nakanio je jo... No moda je vrijeme da pusti komentare, da prestane govoriti uvijeno, da bi preao na samu stvar. Izvjetaj o prvim danima mora biti neto podrobniji. *** Ujutro, 16. travnja dr. Bernard Rieux izae iz svoga kabineta i spotae se o crknutog takora koji je leao usred stubita. Toga asa ne pomisli nita, nego odgurne ivotinju i poe niza stube. No stigavi na ulicu, sjeti se da taj takor nije bio na svome mjestu i on se vrati otkuda je doao, da bi upozorio pa-zikuu. Vidjevi kako stari Michel reagira, osjeti jo jae da je</p> <p>2</p> <p>njegovo otkrie zaista neobino. Njemu se prisutnost toga takora bila inila samo bizarnom, dok je pazikua bio naprosto sablanjen. Njegov je stav bio, uostalom, kategorian: u kui nema takora. Doktor je dodue tvrdio da ima jedan na hodniku prvoga kata i da je taj vjerojatno crkao, uzalud! Uvjerenje gospodina Michela ostade neokrnjeno. U kui nema takora, pa mora da je toga donio netko izvana. Ukratko, netko se htio naaliti. Iste je veeri Bernard Rieux, uavi u kuu, traio prije nego to e se popeti, svoje kljueve, kadli spazi u dnu mranoga hodnika krupnog takora, kako se nesigurno kree, a dlaka mu je nekako vlana. Sada je stao kao da trai ravnoteu, ponovno kree prema doktoru, staje, okree se oko svoje osi; sad je cijuknuo i pao, a iz rastvorene gubice iknulo je neto krvi. Doktor ga malko ogleda, a zatim se pope u svoj stan. Nije mislio na takora. Ta izbaena krv podsjetila ga je na njegovu glavnu brigu. Njegova ena koja boluje ve godinu dana ima da otputuje sutra u jedno gorsko ljeilite. Nae je gdje lei u spavaonici, kako je bio naredio. Sprema se tako na tegobe putovanja. Sad se nasmijeila: - Vrlo se dobro osjeam - ree. Doktor je gledao lice koje mu je bilo okrenuto, a na nj je padalo svjetlo lampe koja je stajala na nonom ormariu. Njemu je to lice, usprkos bolesti koja je na njemu ostavila svoje tragove, bilo mlado kao neko, mada je navrila trideset godina. Moda je to bilo zbog osmijeha koji je bio jai od svega ostalog. - Spavaj ako moe - ree on. - Sestra e doi u jedanaest sati, a ja u vas odvesti na podnevni vlak. Poljubi elo koje se bilo malko ovlailo. Smijeak ga otprati do vrata. Sutradan, 17. travnja, u 8 sati, pazikua zaustavi doktora na prolazu i optui derane koji se glupo naalie stavivi nasred hodnika tri crknuta takora. Mora da su ih uhvatili velikim miolovkama, jer su bili raskrvavljeni. Pazikua je stajao neko vrijeme na ulazu, drei takore za ape; mislio je da e se krivci odati kakvom podrugljivom primjedbom. Ali nita! - Neka, neka - govorio je gospodin Michel - uhvatit u ja njih! Mozgajui o tom sluaju, Rieux odlui da pone svoje lijenike posjete vanjskim etvrtima gdje su stanovali njegovi najsiromaniji pacijenti. Sabiranje otpadaka obavljalo se u tim dijelovima grada mnogo kasnije, a doktorov je auto dodirivao, prolazei ravnim i pranim ulicama, kante za smee to stajahu na rubu plonika. U jednoj ulici kojom je tako proao Rieux nabroji dvanaestak takora baenih na otpatke povra i na neke prljave krpe. Prvoga svoga bolesnika nae u postelji; leao je u sobi to je gledala na ulicu, a sluila je kao spavaonica i kao blagovaonica. Bijae to stari panjolac kotunjava lica, izrovana borama. Pred sobom je na pokrivau imao dva lonca, a u njima graak. U trenutku kad je doktor ulazio, bolesnik je, napola sjedei, zabacio glavu, nastojei da uhvati dah. Disao je kao da su mu plua puna ljunka, poput svih starih astmatiara. - Dakle, gospodine doktore - ree za vrijeme injekcije - jeste li vidjeli? Izlaze...</p> <p>3</p> <p>- Da - ree ena - susjed je pokupio tri. Stari je trljao ruke. - Izlaze, ima ih u svim kantama, tjera ih glad. Rieux je zatim morao konstatirati da cijela etvrt govori o takorima. Zavrivi posjete, vrati se kui. - Gore vas eka telegram - ree gospodin Michel. Doktor ga upita je li vidio novih takora. - O, ne - ree pazikua - sada ja vrebam, razumijete, pa se one svinje ne usuuju. Telegram je Rieuxa izvijestio da e sutradan stii njegova majka. Dolazi da se brine za kuu dok bolesnica bude odsutna. Uavi u svoj stan, doktor nae njegovateljicu i vidje enu na nogama: obukla je putni kostim i naminkala obraze. Rieux joj se nasmijei. - Dobro je - ree - vrlo dobro. Malo zatim, na stanici, on je smjesti u spavaa kola. Ona je gledala kupe. - To je za nas preskupo, je li? - Mora biti - ree Rieux. - to je to s tim takorima? - Ne znam. udna stvar. No svakog asa... Onda joj ree veoma brzo da je moli za oprotenje; da je morao na nju vie paziti i da ju je mnogo zanemarivao. Ona strese glavom kao da hoe kazati neka uti. No Rieux nato doda: - Sve e biti bolje kad se vrati. Poet emo iznova. - Da - ree ona blistavih oiju - poet emo iznova. Trenutak zatim ona mu okrenu lea i stade gledati kroz prozor. Na peronu se svijet urio i gurao. Huktanje lokomotive dopiralo je do njih. On zovnu enu po imenu, a kad se okrenula, vidje da je njezino lice vlano od suza. - Ne - ree blago. Posmijeh se vrati ispod suza, malko nategnut, grevit. Ona duboko uzdahnu. - Sad idi, sve e biti dobro. On je privinu na grudi, a zatim napolju, s druge strane stakla, ne vidje vie njezin smijeak.</p> <p>4</p> <p>- Molim te - ree - pazi na svoje zdravlje. Ali ga ona nije mogla uti. Kraj izlaza na kolodvorskom peronu Rieux naie na gospodina Othona, suca istraitelja, koji je drao svoga djeaia za ruku. Doktor ga upita da li putuje. Gospodin Othon, dug i crn, podsjeao je svojom vanjtinom na finoga gospodina (kako se to nekada zvalo), ali i na slubenika pogrebnog drutva. Odvratio je ljubazno, ali odmjereno: - ekam gospou Othon koja je pola da izrazi svoje potovanje mojoj rodbini. Lokomotiva se oglasi zvidukom. - takori... - ree sudac. Rieux se tre kao da e poi prema vlaku, ali se okrenu prema izlazu. - Da - ree - nije to nita. Uto proe nosa koji je drao ispod ruke sanduk pun takora. To je bilo sve to je doktoru ostalo u pameti kad se sjeao toga trenutka. Istoga dana poslije podne, tek to je poeo ordinirati, Rieux primi nekog mladog ovjeka za koga mu rekoe da je novinar i da ga je ve ujutro traio. Zvao se Raymond Rambert. Niska rasta, pleat, energina lica i bistra pogleda, Rambert je bio odjeven sportski; rekao bi ovjek da se u ivotu dobro snalazi. Nije okoliao. Vodi anketu za velike novine to izlaze u Parizu: zanima ga kako ive Arapi, pa eli obavijesti o njihovu zdravstvenom stanju. Rieux mu ree da to stanje nije povoljno. No prije nego e zai u stvar, htjede saznati da li novinar smije kazati istinu. - Jasno - odvrati mladi doktoru. - Hou rei, smijete li osuditi to stanje u cijelosti? - U cijelosti, ne; to moram priznati. No ja pretpostavljam da bi takva osuda bila neosnovana. Rieux odvrati blago da bi takva osuda bila zaista neosnovana, no da je, stavljajui to pitanje, htio saznati da li Rambertovo svjedoanstvo moe biti izneseno bez ikakve ograde. - Priznajem samo takva svjedoanstva i stoga neu poduprijeti vae informacije svojima. - Tako bi govorio Sain-Just - ree novinar smijeei se. Rieux ree, ne podiui glas, da ne zna o tome nita, no da tako govori ovjek kojem je dodijao svijet u kom ivi, ali mu ipak nisu omrznuli blinji u tolikoj mjeri da bi popustio nepravdi. Rambert je, uvukavi vrat meu ramena, gledao doktora. - Drim da vas razumijem - ree napokon ustajui. Doktor ga isprati do vrata.</p> <p>5</p> <p>- Zahvaljujem vam to stvar tako primate. Rambert je odjednom postao nestrpljiv: - Da - ree - razumijem i molim da mi oprostite to sam smetao. Doktor mu stisne ruku i ree da bi se mogla napisati zanimljiva reportaa o mnotvu crknutih takora koji se sada nalaze po gradu. - Ah - oivi Rambert - to me zanima. U pet sati poslije podne, kad je izaao da ponovno obie svoje bolesnike, doktor srete na stubitu ovjeka koga je nekoliko puta sreo kod panjolskih plesaa koji stanovahu u najviem katu njegove kue. Bio je jo mlad, krupan i teak, lice masivno, iarano borama i precrtano gustim obrvama. Jean Tarrou pomno je puio cigaretu, promatrajui posljednje trzaje takora koji je skapavao na stubi, njemu do nogu. Sada podie prema doktoru svoje sivkaste oi, pogleda ga mirno, ali znaajno, zaeli dobar dan i doda da je pojava tih takora zaista udna. - Da - ree Rieux - no postaje pomalo nesnosna. - U neku ruku, doktore, samo u neku ruku. Nikada nismo vidjeli neto slino pa se uzbuujemo. No menije to zanimljivo, bez sumnje vrlo zanimljivo. Tarrou proe rukom preko kose da bi je zabacio, ponovno pogleda takora koji je sada bio nepomian, a onda se nasmijei Riexu: - Uglavnom je to stvar pazikue, zar ne, doktore? Pazikuu nae doktor upravo pred kunim vratima: naslonio se na zid kraj ulaza, a na licu koje bi obino bilo tamnorumeno odraavao se umor. - Da, znam - ree stari Michel doktoru koji ga je izvijestio o svom novom otkriu. - Sada ih nalazim po dva ili tri. Ali u drugim kuama je isto. inilo se da je satrven i zabrinut. Mehanikom kretnjom trljao se po vratu. Rieux ga upita kako se osjea...</p>