dizdar, mak

  • View
    2.984

  • Download
    1

Embed Size (px)

Transcript

MEHMEDALIJA MAK DIZDAR Rodjen je 17. oktobra 1917. godine u Stocu. U rodnom gradu je zavrio osnovnu kolu, a gimnaziju u Sarajevu. Od 1936. godine bavi se novinarstvom tokom rata radi kao potanski sluzbenik. Poslije rata glavni je urednik TANJUG-a za Bosnu i Hercegovinu, a bio je urednik lista Oslobodjenje i izdavacke kuce Narodna prosvjeta. Od 1952. godine radi kao profesionalni knjizevnik, a smrt ga je zatekla na mjestu urednika casopisa Zivot. Dobitnik je mnogih nagrada i priznanja medju kojima su Dvadesetsedmojulska nagrada BiH, Zmajeva nagrada i Zlatni vijenac Strukih veceri poezije. Umro je u Sarajevu 14. augusta 1971. godine.

Bibliografija 1. Vidovopoljska noc. Pjesme. Sarajevo, 1936. 2. Plivacica. Poema. Sarajevo, 1954. 3. Povratak. Poema. Vlastita naknada. Sarajevo, 1958. 4. Okrutnosti kruga. Pjesme. Sarajevo, 1960. 5. Panorama savremene bosansko - hercegovacke proze. Sarajevo, 1961. 6. Koljena za madonu. Pjesme. Svjetlost. Sarajevo, 1963. 7. Minijature. Pjesme. Bagdala. Kruevac, 1965. 8. Ostrva. Pjesme. Svjetlost. Sarajevo, 1966. 9. Kameni spavac. Sarajevo, 1966; - Kameni spavac. Drug proireno izdanje. Veselin Maslea. Sarajevo, 1970; 1971; - Prva knjizevna komuna. Mostar, 1973; - Veselin Maslea. Sarajevo, 1973; 1975; - Svjetlost. Sarajevo, 1980; - Veselin Maslea. Sarajevo, 1981; 1984; - Svjetlost. Sarajevo, 1984/85; 1988. 10. Poezija. Svjetlost. Sarajevo, 1968.

11. Modra rijeka. Svjetlost. Sarajevo, 1971; - Modra reka. Drzavna zalozba Slovanije. Ljubljana, 1972; - Svjetlost. Sarajevo, 1982. 12. Stari bosanski tekstovi. Svjetlost. Sarajevo, 1969; 1971. 13. Pjesme. Zora. Zagreb, 1972. 14. Izabrana djela. Knjiga I-III. Priredio i predgovor napisao Enes Durakovic. Svjetlost. Sarajevo, 1981.

Safet Plakalo o Maku Najvee je slovo to se samo sluti Najdublje je ono to u nama uti Tako je govorio Mak Dizdar, najvei i nadubokoumniji pjesnik ovih naih prostora. Samo ta njegova misao, tek nasluena i odutana, moe o njemu rei vie od svih krtih biografija i, naalost, nepubliciranih zamanih bibliografija. Ipak, ovim povodom i na ovom mjestu ne bi se trebalo oslanjati ni na "slutnju" , ni na "utnju". Mehmedalija Dizdar roen je 17. listopada 1917. godine u pitoreski Stoca. Ve u etimologiji njegova prezimena (dizdari su bili zapovjednici i po prirodi stvari plemstvo) kriju se naznake u kakvoj je obitelji ponikao, no, njegov ivotopis nas upuuje sasma drukijem izvodu onoga to se smatra izravnim porijeklom. Otac mu Muharem jeste naslijedio "agluk koji se protezao do mora", ali je umro mlad od posljedica ratnih studeni u Galiciji kada je Mehmedaliji bilo tek est godina. Majka mu Nezira poivjela je dovoljno da djecu posadi na svoje noge, ma njena smrt, protuprirodna i tragina, najvei je oiljak koji e Mak nositi do kraja svoga ivota.

MAK DIZDAR U STOCU, LJETA 2000. Stoji Mak Bijel kao steak na suncu, k'o ist arak Zbori Mak Glas mu znan i dubok a gorak Sanja Mak Modra rodna rijeka razorila konak Boluje Mak Hoe li prezdraviti, ili e smak Tuguje Mak Pocrvenio od stida kao u itu mak Doziva Mak Usred arkog dana odaziva se mrak Kameni spava Zarasto u gare i dra U Stocu vie

ne stoluje Mak. Alija Kebo, Mostar, 26/27. avgusta 2000.

Haris Silajdzic o Maku

Djelo Maka Dizdara predstavlja knjievnu veliinu koju nije mogue odrediti, jer ono samo po sebi, kako je uz pojavu Kamenog spavaa izvrsno anticipirao Mea Selimovi, odreuje epohe. Koju to epohu odreuje Makova pjesnika imaginacija? Zagledajui se u nekropole ove zemlje i zalazei u onovremeno, Mak je postavljao i istom prvi ispunjavao mandat da se ispod patine vremena i plata od miljevine odkamene i vrijeme i ivot to su na ovim prostorima prolazili, ma nikada nisu proli, ve traju. U jednom trenutku vremena u kome je mnogo emu prijetio zaborav, Mak je svojim knjievnim ustrajanjem premostio pukotinu koja je ve uveliko dijelila stablo od korijena bosanskohercegovake duhovnosti i snagom velikog majstora stiha pokazao kako pjesnik moe sniti i budan biti. Prema tome, Makovo djelo nije zalo samo u prolost, niti, pak, u onu njegovu ili ovu nau sadanjost, niti u vrijeme koje tek dolazi, ve u - sveetvero. Rijeju, Makova pjesnika imaginacija duboko je odredila svekoliku EPOHU BOSNE. Osamdeseta godinjica njegova roenja nailazi u vremenu u kome Bosna moe i hoe da odredi Makovu veliinu unutar svoje kulturno-historijske tradicije, a ona je u svakom sluaju na jednom od najvidnijih mjesta. Bosna takoer hoe da kae kako je Mehmedalija - Mak Dizdar pjesnikom postao i ostvario se u ovom duhovnom podneblju i ni u jednom drugom. Bosna, napokon, nikada nije bila sebina i nee da dri Maka samo svojim, jer su umjetnike vertikale njegova opusa ve same od sebe dosegnule vrhove svjetske kulturne i duhovne batine. Naprotiv, Bosna i eli da svrati pozornost svijeta na tu injenicu.

STEAK "Stecak je za mene ono sto nije za druge, ono sto na njem i u njemu nisu drugi unijeli ni znali da vide. Jest kamen, ali jeste i rijec, jest zemlja, ali jeste i nebo, jeste materija, ali jeste i duh, jest krik, ali jeste i pjesma, jest smrt, ali jeste i zivot, jest proslost, ali jeste i buducnost."

ZAPIS O ZEMLJI

Pars fuit Illyrici, quam nunc vocat incola Bosnam, Dura, sed argenti munere dives humus. Non illic virides spacioso margine campi, Nec sata qui multo foenore reddat ager. Sed rigidi montes, sed saxa minantia coleo, Castella et summis imposita alta jugis. Iani Pannoni Quinque: Elegarium Liber (El. VI)

Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki: A kto je ta ta je ta da prosti Gdje li je ta Odakle je Kuda je ta Bosna Rekti A zapitani odgovor njemu hitan tad dade: Bosna da prosti jedna zemlja imade I posna i bosa da prosti I hladna i gladna I k tomu jo Da prosti Prkosna Od Sna

U zaglavlju su, kao motto, stihovi Ianusa Pannoniusa (Ivana Cesmickog) koji u prijevodu Nikole opa sa latinskog glase: Bijae dio Ilirije, koji sad Bosna se zove, Divlja zemlja, ali bogata srebrnom rudom. Tu se dugome brazdom nisu prostrana pruzala polja, Ni njive, koje bi obilnom radjale zetvom, Nego surove gore, nego sure, neboticne stijene I visoke kule na vrletnom streci bilu.

JEDNO DRVO Tamo na kopnu Medju drvetima Tamo na kopnu Imao sam Drvo Jedno drvo sa granama Sa liscem u granama Sa pticama U liscu Njegovim stablom

Ja sam se kleo Pod njegovom krosnjom Ja sam plakao Imao sam jedno drvo Medju drvetima A sada nemam Drveta Ne mogu njegovim cvijetom Da se zakitim O njegovu granu ne mogu Da se objesim

KRUG U ovom hodu pod zvijzdama hladnim prolaznici smo trajni na pohodu zvijezdi svojoj Al samo si ti ona koja jezdi na mom nebu Cas vecernjaca sjajna sto obecava zoru cas zornjaca umorna sto nudi buduci vece Kad stanes da odahnes i zemlja staje samo mirisno bilje otrovno i slatko i kovilje i smilje udise tvoj dah i ne prestaje za ljepotu otetu bez krika i rana volsebno da baje da raste kad se predaje U sumnji toj priklona pravog znam da nisam sam nadajuc dlane i suncu i munji al' smiju se sebi svi oni sto kriju da vole kad love pregrst cvijeca plavog te izvjesna je od pitanja mnogih neizvjesnost samo Ovamo tu rijeku sto zaprepastila si juce svojim bijelom tijelom i na plac potonji na tu kajnu jeku kazala si srca laka i jaka neka vode teku neka samo teku neka mjesto da se vratis i da platis tajnu U sobu sto posivjela je beznadno u preranoj dobi usla si danas i gle kobi njine sve stvari ozivjela zaboravljeno ogledalo je palo i odmah se dalo probudjene stvari sad pamte te i zbog tebe pate Tamo si i tu Posijana Ko u drevnoj bajci iz luzine mrtve svoju pticu stvaras a viteza zivog u stamen kam pretvaras pa cemu onda ja da se nadam sto rekli bi pjesnici i davni i slavni valja da sutim i da se ne jadam i suteci tako u ljubavi vjecnoj i vjecno da stradam Da kleknem necu Da reknem zbogom poslovno i jasno bilo bi i uzaludno i kasno jer desilo bi se meni ko vjerniku svakom sa njegovim bogom

tebe da nasao bih gdje krocio god nogom u svakoj travci u svakoj javci u svakoj varci Srediste si strasno sto sirok krug oko sebe stvara ja trunka sam nemocna sto bijegom svakim sve dublje taj krug otvara

KOMPAS Gore je Polarna zvijezda A dolje Venera Onamo Vjetar sjeverni A tamo juzni Ko ce mi kazati gdje je Pravac Ljubavi A gdje Pravac Smrti

NAUSIKAJA 1. To je taj dio mog zivota sto osta jasan kao suza To je ta djevica od cijeg pogleda postade vedrije nebo kad suncanom prasinom sve krajolike iz oka zasu zelene To je to cudo iz cijih usana potece med u sve cvjetove sto zavonjase da bi uspavali budne i podigli usnule Zato i bi suvisna lopta iz njene ruke ispala u vodu i smijeh dvorkinja da bi se o njemu kasnije pricati moglo Hitro da ona to ne ucini granu masline sam bih uzeo pokrivsi umornu golotinju sto se vec morala pokrenuti Nije imala carobni prutic u ruci a zacara sve one besmrtnice sto vidjese stvarnost kako ona i htje da je vide

Ta djevojka ne pripadase mitovima nego obicnim zenama koje postadose robinje da bi sto lakse i duza vladale Kako bi inace mogla vjesto motati oko svog malog prsta tako starog tako postovanog i tako mudrog oca i kralja To je ona osoba iz mog zivota sto prosu najvece tajne jednostavno i prosto kao kosu uredjenu po obicaju Grada s dvije luke tako mirisnog i mirnog otoka Drepane

2. S ukrocene Kirke dosla je Kalipsa - dvije mocne zene sto u svojim rukama drzahu i zivot i smrt I nisu bez potrebe goleme jos za vratima Hada smjestene one bez kojih bi bila dosta tanka prica Antilopa u kojoj su zdruzeni golemi mitovi neuporedivih ljubavi i mrznje = svjetla i ludila Jokasta i Hlorida Pera i Leda Ifimedeja i Fedra Prokrida i Arijadna te Majra Klimena i Erifila I Penelopa na koncu sa najvjerovatnijim vjernostima pokrivena platnom nad kojim je spavala noc Ulazeci u taj krug mojih izhitrenih metafora ona osta obicna djevica sa ljupkim osmjehom na licu (Tako osigura tu sebi mjesto i skromno i vrlo vidljivo) To je u stvari najlukavije caranje koje sam vidio i moje poslovicno lukavstvo je nemocno i jadno U saznanju