ELITA IDEOLOGIJE I KULTURE ZLOČINA

  • Published on
    30-Sep-2015

  • View
    30

  • Download
    8

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Kazaz, Enver.- ELITA IDEOLOGIJE I KULTURE ZLOINA: Esej o Kovaevom romanu Elita gora od rulje.

Transcript

  • 1

    Enver Kazaz

    ELITA IDEOLOGIJE I KULTURE ZLOINA

    (Mirko Kova, Elita gora od rulje, Zagreb, 2009.)

    Elita gora od rulje Mirka Kovaa spada u one esejistike knjige koje u asu

    objavljivanja budu hvaljene zbog aktuelnosti tema koje obrauju, ali ba to nerijetko zasmeta

    da se uvidi njihova vrijednost izvan granica svoga vremena. Aktuelna drutvena zbivanja i

    horizont miljenja u njihovim okvirima takve knjige ukljuuju u odreeni drutveni trend,

    sistem ideja, ideoloke konfiguracije, ak politika kretanja, to umanjuje mogunosti da se

    uvidi transvremeni idejni potencijal njihovih eseja i sistem vrijednosti koji utemeljuju. A

    nerijetko subverzivne prema centrima moi koji svojim ideolokim, epistemolokim, etikim,

    politikim ili nekim drugim matricama formiraju zvanine i normativne interpretacije

    povijesti, te knjige esto prelaze preko granica svoga vremena utemeljujui forme budunosti

    suprotne onima to ih zasniva svirepa ideoloka i na njoj zasnovana politika sila. U pravilu ih

    akademska zajednica, pogotovo ona odana vladajuoj ideolokoj konfiguraciji, iskljuuje iz

    ortodoksno shvaenog knjievnog kanona proglaavajui ih neistom, nepravom knjievnou,

    esto i publicistikom, eda bi sauvala esencijalistiki poredak knjievnih anrova i uinila

    neupitnim ideoloki proklamiran sistem istina.

    Ortodoksno pojmljen kanon i s njim sukladna hijerarhija anrova nastoje u

    literaturama malih jezika kakvi su junoslavenskih odrati esencijalistiko poimanje

    knjievnosti, kako se ne bi uvidjela njena umreenost u drutvenu praksu i injenica da ona u

    veoj ili manjoj mjeri utie na oblikovanje drutvene svijesti i vrijednosti. Time kanon uva

    ideologiju i njoj odanu knjievnost od mogunosti da budu ugledane u meusobnoj

    umreenosti i samim tim iz perspektive odgovornosti za njihovo djelovanje u povijesnoj i

    drutvenoj praksi. Samo u malim, perifernim i nediferenciranim literaturama mogue je

    odravati hijerarhiju anrova prema kojoj je fikcija vrednija od fakcije, dok se roman poima

    kao matura literature, a poezija je iskaz pjesnike inspiracije kojom se pjesnik iz

    egzistencijalnog, dnevnog i drutvenog izmjeta u vie sfere, u eterini duh unutar kojeg

    zaneseno komunicira sa nadzemnim silama. itav sistem tzv. rubnih i hibridnih anrova,

    dnevnici, memoari, eseji, putopisi, raznorodni zapisi itd. iskljuen je iz ortodoksno

    pojmljenog kanona i tzv. prave knjievnosti, mada on ini njen poetiki, kulturoloki i

  • 2

    povijesni kontekst unutar kojeg se razvija sloena meuanrovska mrea i pokazuju modeli

    upisivanja i transformiranja konteksta u knjievni tekst. Upravo su ti anrovi na vanredan

    nain oslikali ubilako lice junoslavenske nedavne prolosti i ukazali na odgovornost i

    knjievnosti i pojedinih pisaca i intelektualaca za takav njegov izgled. U konanici

    esencijalistiko poimanje literature brie razliku izmeu nje, religije i magije, da bi je

    pretvorilo neku vrstu svetog govora u koji se pohranjuje nacionalni bitak smjeten u

    nacionalni jezik.

    Rat, otac svih stvari i prekretni povijesni dogaaj koji na badijuevski nain mijenja

    poredak svih drutvenih zakona, bez obzira na koliinu zla i zloina na kojima je utemeljen,

    uvijek iznova prokazuje esencijalistiko poimanje knjievnosti kao eskapistiku fantazmu.

    Knjievnost se u ratovima iz devedesetih godina prolog stoljea na junoslavenskom

    prostoru potvrdila, izmeu ostalog, i kao skladite slika na kojima su nacionalistike

    ideologije gradile svoje predstave i sisteme ideja i na toj osnovi svaku nacionalnu drugost

    prikazivale podanicima kao demonskog, svepovijesnog neprijatelja, te time pribavljale

    moralno opravdanje za ratne zloine. Nije u ratu razobliena samo knjievnost kojoj je

    esencijalizam pripisivao apriornu etiku funkciju samog metafiziki pojmljenog dobra koje se

    ispoljava u jeziku, nego i uloga pisca kao nacionalnog genija u drutvenom polju, poete

    vatesa koji nacionalnoj zajednici u svom djelu saoptava vjene istine. Mnogobrojni pisci i

    intelektualci nali su se u ratu u ulogama ideologa i politikih monika koji su donosili

    najstravinije odluke ije su posljedice masovni ratni zloini, genocid, etniko ienje,

    urbicid i kulturocid.

    Njihovu ideoloku, politiku i druge uloge prije, tokom i poslije rata, analizira Mirko

    Kova u Eliti goroj od rulje, dajui jo jedan argument za tezu da su junoslavenski ratovi

    poeli u kulturi, gdje su knjievnost i historiografija bile u poziciji centralnih diskursa. A ba

    zahvaljujui piscima i intelektualcima rat je iz knjievnosti i kulture prenesen u ideoloko i

    politiko polje, pa potom i u institucije ubilakih sistema kojima su negativne stereotipne

    slike nacionalne drugosti i interpretacija povijesti kao stalnih meunacionalnih sukoba

    posluile za uspostavljanje ideologije mrnje i moralnu pripremu za praksu zloina. Na toj

    osnovi Kova u svojim esejima gradi seriju portreta pisaca i intelektualaca sa junoslavenskog

    prostora koji su bili proizvoai ideologije i njeni slubenici u ideolokim aparatima drave,

    ali i politiki aktivisti, pa i politiki monici. Osvjetljavajui mnogostrukost veza ideologije,

    knjievnosti, politike prakse i spisateljskih uloga u njoj, Kova, zapravo, razvija

    interpretacijski horizont u kojem vie nije mogue povui vrste granice izmeu nabrojanih

    fenomena, kako to ini akademski esencijalizam u znanosti o knjievnosti.

  • 3

    Bez obzira na injenicu to su se takav esencijalizam i s njim tijesno skopan

    eskapizam u ratnom i poratnom vremenu gotovo sami od sebe razobliili pred naim oima,

    akademske institucije i njihova knjievna kritika nastoje ih i danas ouvati, eda bi time

    uvrstile epistemoloku mo koja im priskrbljuje drutvenu vanost, iako ih ini slukinjama

    vladajue ideologije. Na taj nain akademska institucija, njen knjievni kanon, hijerarhija

    anrova i teorijske platforme iz kojih tumai knjievnost svode ju na eskapistiku fantazmu

    prema kojoj ona proizvodnjom lijepih slika u jeziku dohvaa univerzalije i u susretu tzv.

    lijepih dua, pieve i itateljeve, tokom itanja ostvaruje igru staklenih perli kao jeziki

    konstrukt svijeta nezainteresiranog za povijesnu i drutvenu realnost. Time je knjievnost

    liena svojih mnogobrojnih konteksta i modela njihovog upisivanja i transformiranja u tekstu

    koji ih umreavaju u drutveno diskurzivno polje. U njemu ona, u bezbroju razlika koje

    ostvaruje, nije, kako je pokazao poststrukturalistiki metodoloki horizont, svodiva samo na

    jednu ravan interpretacije ili poetikog i autopoetikog odreenja, nego je viestruka, ponekad

    hirovita u svojoj viestrukosti, skeptinosti, relativizaciji svakog apodiktino normiranog

    sistema vrijednosti koji se namee kao ogranienje ovjekove egzistencije.

    U malim literaturama sve je unaprijed politino, tvrde Deleuze i Guattari, jer se one u

    drutvenom i povijesnom kontekstu nameu kao simboliki imaginariji za tvorbu nacionalnog

    identiteta. Ta politinost malih literatura, meutim, ne mora biti njihov nedostatak u odnosu

    na one visoko diferencirane, literature tzv. velikih jezika, nego ak prednost, kako se to znalo

    dogaati u pojedinim povijesnim periodima. Pogotovo u situacijama kada su male

    knjievnosti, kao npr. neke zapadno i junoslavenske u doba austrougarske okupacije, bile u

    prilici da razvijaju oslobodilake naracije i u jezik smjetaju utopijske konfiguracije

    nacionalne budunosti. Tada se knjievnost nalazila u funkciji centralnog drutvenog diskursa

    oko kojeg su se okupljale sve druge drutvene energije razliitog tipa, a okviri romantizma,

    realizma i rane moderne irili su se ostvarujui u knjievnim praksama poetike hibride.

    Meutim, ako se u vremenu imperijalne vladavine junoslavenskim prostorom u

    knjievnosti razvijao antiosvajaki ideoloki stav i oslobodilaki potencijal junoslavenskih

    nacija, te gradila utopijska vizija junoslavenskog jedinstva sa naracijama prosvjetiteljske

    ideje emancipacije, internacionalizma i kozmopolitizma u svome temelju, kraj dvadesetog

    stoljea i raspad komunizma donijet e knjievni obrat u kojem e oslobodilake vizije iz

    devetnaestog stoljea zamijeniti lokalne imperijalne ideologije sa demonizacijom nacionalnih

    susjeda. Emancipatorski i oslobodilaki potencijal knjievnosti pretvorio se u nacionalistiki

    funkcionaliziranom dijelu knjievnosti u osvajaki i mrziteljski prema drugim nacijama, a ona

    delez-gatarijevska apriorna politinost u istu ideologiju. Tako je i nastao junoslavenski

  • 4

    knjievni paradoks prema kojemu pisac koji je zauzeo poziciju nacionalnog ideologa i

    akademska zajednica koja proizvodi knjievnu povijest kao mjesto tvorbe nacionalne

    ideologije zastupaju i brane esencijalistiko poimanje knjievnosti iako njome u praksi rukuju

    kao nacionalistikom ideolokom podlogom.

    Kova ne razvija teorijska obrazloenja takve knjievne situacije, mada su ona u

    njegovom tekstovima, ne samo u Eliti goroj od rulje ve i Cvjetanju mase i pismima Filipu

    Davidu, implicitno prisutna, nego analizira ideoloke pozicije pisaca, filozofa i drugih

    kulturnih radnika, pozorinih ili filmskih reisera koji su na razliite naine kreirali

    velikosrpsku ideologiju i na njoj baziran nacionalni i drutveni identitet. Ili su, pak, poslije

    rata inili sve da poricanjem zloina i nesuoavanjem sa svojom i odgovornou ideologije,

    politikih, vojnih, policijskih i drugih institucija sistema za masovne zloine, genocid, urbicid,

    kulturocid, etnika ienja itd. ouvaju kulturoloke i ideoloke naracije koje su

    funkcionirale kao moralna priprema za pomenute zloinake prakse.

    Dobrica osi, Milorad Pavi, Ljubia Risti, Branko Plea, Ljubomir Tadi, Milorad

    Ekmei, Matija Bekovi, Rajko Nogo i itav niz drugih srpskih intelektualaca i pisaca dobio

    je u ovoj Kovaevoj knjizi svoje politike, ideoloke, ak i moralne portrete, da bi se na koncu

    ispostavilo kako je Kova, u stvari, razvio alternativni knjievni, kulturni i kanon drutvenog

    pamenja. To je Kovaeva manovska gesta iz koje proizlazi itav niz vanrednih posljedica po

    junoslavenski kulturni prostor.

    Ako zvanini, akademski knjievni kanon polazi od eskapistikih i esencijalistikih

    postulata, Kova ga svojim tekstovima suoava sa ideolokim i politikim

    funkcinonalizacijama koje su provodili neki od najpriznatijih srpskih pisaca. Ako je kulturni

    kanon previdio da kultura nije unaprijed etina, nego vrlo esto etiki bezinteresna, ak i

    skladite etiki negativnih predstava o drugima, Kova ju vraa na pitanja povijesne

    odgovornosti implicitno traei redefiniciju njenih vrijednosti. Ako je, pak, drutveno

    pamenje ratova iz devedesetih godina prolog stoljea bazirano na kanonskim naracijama o

    nacionalnim herojima i rtvama, Kova, postavljajui pitanje kulturoloke, moralne, ideoloke,

    institucionalne i politike odgovornosti i krivnje za zloine, implicitno razobliuje to

    pamenje kao ideoloki konstrukt utemeljen na poricanju zloina poinjenih u ime nacije.

    Zato se u podlozi Elite gore od rulje raspadaju ta tri kanona pred implicitno postavljenim

    pitanjima njihovog etikog i humanistikog sadraja i upliva nacionalistike ideologije u

    njihovu profilaciju.

    Ti aspekti Kovaevih eseja nisu uoeni neposredno po njihovu objavljivanju, a samo

    nekoliko godina kasnije oni isplivavaju u prvi plan. No, bez obzira na svu ubjedljivost

  • 5

    argumenata koji ovi eseji iznose, i ne samo oni nego i neki drugi njima slini, npr. oni Ivana

    Lovrenovia, 1 Slobodana Blagojevia, 2 Miljenka Jergovia, 3 Predraga udia, 4 Marka

    Veovia,5 itd., ouvala se u akademskom prostoru eskapistiko-esencijalistika graevina

    knjievnog i kulturnog kanona, a danas kao da doivljava svoju reafirmaciju u diskurzivnoj

    praksi.

    Da bi uhvatio ovakav raspon u profiliranju predmetnih pozadina svojih eseja, Kova

    ve od naslova svoje knjige kree od stava da nacionalni i drutveni identiteti nisu organski

    cjeloviti, biologistiki, krvno-srodniki, ve su diskurzivni konstrukti. Njih, dakle, stvaranjem

    simbolikih imaginarija oblikuju, kako pokazuje veliki broj teoretiara identiteta, a poglavito

    Bendict Anderson tezom o naciji kao imaginarnoj zajednici,6 nacionalne elite, pa u skladu s

    tim one i presudno utjeu na nacionalne povijesne tokove. Jesu li tokom krvavog sloma

    Titove Jugoslavije elite junoslevsnkih nacija bile gore od rulje, u kojoj mjeri su one

    formirale stajalita na osnovu kojih se dogodio taj slom, kakav odnos su uspostavile prema

    institucijama moi, u kojoj mjeri su bile bliske tim institucijama i kakve pozicije su u njima

    zauzimali pojedini pripadnici knjievnih i kulturnih elita, na koji nain i kakvim su se sve

    strategijama sluile da prikriju svoje stvarne ciljeve i na osnovu ega su izvrile mobilizaciju

    masa da prihvate nacionalistike ideologije? Ta i druga pitanja pokree Kova gradei

    portrete pisaca i intelektualaca koji su na razliite naine dali svoj doprinos junoslavenskom

    ratnom uasu.

    Da bi potraio mogue odgovore na pomenuta pitanja, Kova polazi od analize odnosa

    prema Hitlerovoj nacistikoj ideologiji dvojice svjetski relevantnih pisaca Knuta Hamsuna i

    Louisa Ferdinanda Celinea. Hamsun, kako je mnogo puta ranije isticano, Kovau vaan pisac

    ne samo zbog njegovog djela ve i zarad poetikog utjecaja na knjievnost evropskog visokog

    modernizma i postmodernizma, uostalom i zbog utjecaja i na profiliranje Kovaeve poetike,

    doivljava poslije Drugog svjetskog rata javnu osudu, ak gubitak graanskih prava, kao i

    Celine, koji je zbog podrke Hitleru i svojih stavova odleao i zatvorsku kaznu. Primjer

    drutvenog kanjavanja ove dvojice pisaca, Kova ne koristi da bi razdvojio drutvenu

    poziciju autora od knjievnosti, kako to poesto ini ovdanja akademska kritika i ira javnost

    slijedei je izravno ili posredno, nego da bi ukazao kako su se ba time oblikovale 1 Isp. Ivan Lovrenovi: Ex tenebris, 1994, Trpi li bog zulum, 2005, Duh iz sindira, 2005, Poslije kraja, 2005. itd. 2 Isp. Slobodan Blagojevi, Tri iste obine pameti, 1996, te pod pseudonimom Aristid Teofanovi, Pisma prijestolnikom listu, 2001, Mrka kapa, 2001. 3 Isp. Miljenko Jergovi, Naci bonton, 1998. 4 Isp. Predrag udi, Vejai ovejane sutine, 2011. 5 Isp. Marko Veovi, Smrt je majstor iz Srbije, 1994. 6 Isp. Bendict Anderson, Imagined Communities, 1983.

  • 6

    civilizacijske norme koje su omoguile inkorporiranje njihovih djela u svjetsku knjievnu

    tradiciju, ali su i jednog i drugog pisca izloile razliitim modalitetima drutvenih kazni.

    Hamsun e zbog podrke nacizmu biti kanjen ak i ludnicom poslije Drugog svjetskog rata,

    kao i Ezra Pound, a Celine zatvorom, obojica gubitkom graanskih prava. U drutvenom

    pamenju, navodi Kova ak su Celineove knjige Bagatele za jedan masakr i kola za leeve,

    zadugo ostale u vlastitoj tami, a u Rjeniku suvremene francuske literature oznaene kao

    zloinake zabulude.

    Ovakve civilizacijske norme, podvlai Kova, nisu obuhvatile i one pisce koji su,

    poput Pirandela, javno iskazali pokajanje za podrku Musolinijevom ili Hitlerovom faizmu, a

    pogotovu ne pisce, poput Paula Eluarda, koji su veliali Staljina ili kao Aragon smatrali da je

    Staljin iznad Shakespearea, Rimbauda, Goethea, Puikina. Zato Kova i polazi od dva

    paradigmatska sluaja, Hamsuna i Celi...