Hrvati Izvan Domovine- Skripta

  • Published on
    05-Jul-2015

  • View
    902

  • Download
    1

Transcript

HRVATI IZVAN DOMOVINE I HRVATSKA KULTURA ISPITNA LITERATURA Ljubomir Antić: "Hrvati i Amerika" UVOD Hrvatska je izrazito iseljenička zemlja, razmjerno broju stanovništva ona danas ima vjerojatno najveću dijasporu od svih europskih zemalja. Točan broj iseljenika nije moguće utvrditi budući da se u svim fazama iseljavanja nisu prikupljali podaci. Hrvatski doseljenici bili su uglavnom registrirani po zemlji iseljenja, a to je bila Austro-Ugarska, Jugoslavija. Može se gotovo sa sigurnošću utvrditi da približno svaki treći Hrvat živi izvan domovine. U 17. i 18. stoljeću u Južnoj Americi boravi plejada hrvatskih isusovaca. Ostavili su dubok trag u znanosti istražujući nepoznata područja. Među njima su prednjačili Ivan Ratkaj i Ferdinand Konščak. Sve do osamdesetih godina 19. st. nije zabilježeno veće iseljavanje iz Hrvatske u prekooceanske zemlje. Početkom 20. stoljeća iseljavanje iz Hrvatske toliko se ubrzava da prijeti demografskom katastrofom. Agrarna prenapučenost, biljne bolesti (peronospora), gospodarsko zaostajanje, loše zakonodavstvo (vinska klauzula). Prije Prvog svjetskog rata Hrvatska bila posuta promidžbenim materijalom koji je pozivao ljude na iseljavanje. Velika konkurencija prijevoznika snizila je cijenu brodske karte, a pojavilo se i tzv. lančano iseljavanje. Iseljavanju je pogodovalo i nepostojanje zakona koji bi ga sprječavali. Između dvaju svjetskih ratova iseljavanje je bilo znatno usporeno. SAD je provodio restriktivnu useljeničku politiku. Sljedeći iseljenički val pokrenut je na kraju i nakon Drugoga svjetskog rata (političke izbjeglice). U poslijeratnoj Jugoslaviji putovnica je dugo bila povlastica pa je iseljavanje iz Hrvatske dugo bilo ilegalno. Nakon pada A. Rankovića i privredne reforme `60-tih godina. Otvoren je ventil socijalnog i nacionalnog nezadovoljstva. Dio njih se u međuvremenu vratio, dok se drugi dio pretvorio iz privremenih u trajne iseljenike. Najviše je Hrvata u Njemačkoj, a njihov broj procjenjuje se na pola milijuna. Iseljavanje iz Hrvatske kulminiralo je 1970./71. godine. Ono je Jugoslaviji donosilo i velik devizni priljev najviše su se iseljavali Hrvati, što je vlastima u Beogradu odgovaralo. Osamdesetih godina osobito je aktualan odljev mozgova u razvijene zemlje, osobito u SAD i Kanadu. Prve hrvatske kolonije na području SAD-a utemeljene su na ušću Mississipija u Louisiani te u Kaliforniji, Chicago, Pittsborugh, Detroit, Cleveland itd. U Južnoafričkoj Republici Hrvati žive pretežno u Pretoriji i Johannesburgu. U Australiji najviše je Hrvata u Perthu i okolici te na području Melbournea i Sydneya, na Novom Zelandu u Aucklandu. Prvo društvo Hrvati su utemeljili u San Franciscu 1857. godine: Slavonsko-Ilirsko uzajamno potporno društvo. 1894. godine udaren temelj Narodnoj hrvatskoj zajednici (poslije Hrvatskoj bratskoj zajednici). Juraj iz Slavonije (1355-1416) Rodio se u Brežicama na Savi, oko 1355/60. Umro je 1416. u Toursu u Francuskoj, izjašnjavao se kao Hrvat. Francuska povijest ga pamti kao kopista (služna pri katedralnoj crkvi kod biskupa ili cara). Imao je zadatak pisati kodekse (zbornik zakona, pravila, sadrži biblijske, crkvene tekstove), pisao, prepisivao i iluminirao kodekse. Bio je profesor na Pariškom sveučilištu (današnja Sorbonna). Brežice se tada nazivaju Rayn (u prijevodu: granica, međa). Obrazovan je vjerojatno u hrvatskoj glagoljaškoj sredini. Na pariškom sveučilištu nastavlja studij sedam slobodnih vještina (umijeća) i studij teologije. 1378/80 našao se na popisu siromašnih studenata. Dalje, stječe naslov magister artium (magistar slobodnih vještina) na Pariškom sveučilištu. Član je odbor za obnovu sveučilišta 1392-93. 1399. predsjednik je suda časti na sveučilištu. 1401. on je posebni izaslanik sveučilišta kod bavarske kraljice Elizabete. Te je godine promoviran kao doktor teologije. Predavao je teologiju na Sorbonni. Posljednje godine života proveo je kao kanonik i ispovjednik stolne crkve u Toursu. Tu će doći do izražaja njegova kopistička djelatnost. Prepisivat će i glazbenim znakovima obilježavati liturgijske kodekse. Poznat je i po iluminiranju kodeksa, po pisanju teoloških priručnika. Asketska teološka rasprava "De virginitati Servanda" je prevedena i na francuski, pa ulazi u povijest francuske i europske literature (veliko zanimanje u Francuskoj za to djelo). Triput je izdano: 1505., 1506. i 1590., a na latinskom je objavljeno 1726. Želio je upoznati francusku javnost sa glagoljaštvom. Kodeks br. 95. sačuvan je u Toursu. 1924. o tom je kodeksu u časopisu "Slavija" u Pragu (časopis za slavensku filologiju) Milko Kos, slovenski povjesničar objavio svoju raspravu. 1 1400. Juraj je sročio primjerak glagoljske početnice, niz slova, njihova brojevna vrijednost (az, buky): "Alfabetum chrawaticum". Taj glagoljski abecedarij preuzima osnovne tekstove katekizma molitve "Oče naš" i "Zdravo Marijo". Glagoljicu naziva hrvatskim pismom. Dodaje da je Istra domovina Hrvata (važan podatak za doseljenje Hrvata u Istru). List 77 (recto - prva stranica lista) kaže da je hrvatski biskup bio prvi koji je bogoslužje slavio na dva jezika, kako je smatrao uputnim (latinskim i hrvatskim). Taj 77 recto donosi popis hrvatskih biskupa s povlasticom crkvene slavenske liturgije i upotrebe glagoljice. Popis hrvatskih biskupija u kojima se glagolja, te nekoliko molitava napisanih uglatom glagoljicom. 1247. papa Inocent IV. daje privilegij senjskoj biskupiji a kasnije i krčkoj. Priklanja se teoriji da je sastavljač glagoljice Sv. Jeronim. Govori da je on preveo "Psaltir" na slavenski jezi (preveo Bibliju - Vulgata). Rim nije bio naklonjen glagoljici pa je to jedan od razloga što se tvrdilo da je tvorac glagoljice Sv. Jeronim. Hrvatski benediktinci glagoljaši s Pašmana idu u Češku njegovati i podučavati glagoljsku pismenost u samostan "Wa Slovanek" (1347.) Arnold von Harff (1471-1505) Krajem 15. stoljeća, iz kolna.- Putuje u Svetu zemlju (preko naših krajeva) i opisuje običaje i zabilježava riječi.7. studenog 1496. iz kolna preko Beča, prema Veneciji, Istra, Dalmacija, Palestina. Vodi dnevnik putovanja (na svom dijalektu - dijalekt donje Rajne). Ima višestruku vrijednost i ima izvanrednu moć zapažanja. 1862. objavljen je dnevnik. Bilježi i udaljenost od mjesta do mjesta u miljama. Piše o zadru, Hvaru i Dubrovniku (za kojeg kaže da leži u hrvatskom kraljevstvu, piše da stanovnici govore slavonskim jezikom - stanovnici Kraljevine Dalmacije i hrvatske). Harff bilježi riječi na slavenskom jeziku (crochga = broyt /kruh/). Dubrovnik je opisao kao lijep i utvrđen grad koji nikome nije podložan. Riječi je bilježio onako kako ih čuo i sastavio je mali konverzacijski rječnik (oko 50 riječi). Bartol Jurjević - Đurđević (1506-1556) Rođen je u Maloj Mlaki kraj Zagreba oko 1506. godine. Sudjelovao je u Mohačkoj bitci 1526. godine, gdje je bio zarobljen i odveden u tursko sužanjstvo. Sedam puta su ga prodavali (opisi o ropstvu kršćana kod Turaka). Nakon 9-13 godina robovanja u Aziji bježi, ali to ropstvo ostavlja na njega dubok trag što će se najposlije reflektirati u njegovom spisateljskom i književnom radu. Stalno upozorava na tursku opasnost te potiče na protuturski otpor svih naroda Europe. Proputovao je cijelu Europu (putovao je papi u Rimu). 1544. u Antwerpenu tiska "De afflictione tam capitorum quaetiam sub turcae tributo Viventium Christianorum" (O jadu i muci sužnjeva i kršćana što stenju pod turskim jarmom) u kojem donosi mali hrvatskolatinski rječnik u štokavsko-ikavskom narječju (52 hrvatske riječi i fraze, mješavine leksika, konverzacije i molitve). Uz latinski rječnik donosi francusku, englesku i holandsku paralelu. "O običajima Turaka". Feliks Petančić (1455-1516) Dubrovčanin, govornik brojnih jezika, poznat kao minijaturist na dvoru Vladislava II. Bio je najčitaniji turkološki pisac 15. stoljeća uz Blaža Jurjevića. Bio je vješt diplomat, stekao je europsku slavu. 1487. dolazi na dvor Matije Korvina gdje je bio voditelj skriptorija. Putovao je u Rim, Napulj, Tursku. Napisao je spis o 9 putova u Tursku "De intineribus in Turciam libellus", posthumno objavljeno, Beč 1522. Ovo djelo je napisao kao priručnik za križarsku vojsku koja se tada spremala (opisuje 9 puteva kojima bi se trebalo krenuti u Tursku). Vrstan je poznavatelj geografije i orogenije (nauka o postanku gorja). Njegovo je djelo bilo nezaobilazan priručnik za tadašnje ratovanje. Objavljeno je na njemačkom kao dodatak Jurjevićevoj knjizi, 1522/27. "Hrvatska glagoljska početnica". Guilliel Postel (1510-1581) Francuski orijentalist, profesor orijentalnih jezika na bečkom sveučilištu, po nalogu cara boravio je u Carigradu. Po povratku je napisao knjigu u kojoj govori o glagoljici, te donosi glagoljski alfabet "Uvod u razlikovanje alfabeta za slova 12 jezika". Predočuje slova 12 vrsta abeceda i kako se ona čitaju. Ističe da je načelo jedan grafem - jedan fonem (kao i u hebrejskom jeziku). 1555. godine objavljuje "De linguae Fenicis" (Knjiga o Feničanima). 2 Andrija Dudić (1533-1589) Rodio se u Budimu, otac Ladislav bio je savjetnik podrijetlom iz Orehovice u zagorju. Školuje se u Veroni, pravo i filozofiju studira u Padovi. Zanimao se i za prirodne znanosti. 1561. postaje biskup, a 1562. govori na Tridentskom koncilu (5 latinskih govora na kojima je naglasio važnost da biskup ima sjedište u svojoj dijecezi). Zalagao se za odbacivanje celibata. Maksimilijan II. Šalje Dudića u poljsku da tamo pripremi tezu za habsburško preuzimanje poljskog prijestolja. Uz taj događaj se spominje i skandal o kojem govori Vitezovićeva kronika iz 1696. Naime, tijekom te misije Dudić napušta crkvenu službu i ženi se poljskom plemkinjom. Optužen je da je prešao na protestantizam. Iz Rima dolazi odluka o kažnjavanju. Dudić se povlači iz javnog života (Crkva ga osuđuje na smrt). Istaknuo se kao filolog, reformator, astronom, bavio se i medicinom (podvrgao je kritici Galenovo gledište u medicini). Bori se i protiv praznovjerja u medicini, bavio se poviješću, zemljopisom, prevodio je s grčkog. Djela: "Rasprava o kometima" (De cometarum significat de comentariolus), 1579. "Rerum in Gallia gesralum", 1577. "Orationes in Concilio Tridenti a habitae", 1590. Metodičko promatranje bolesnika, metoda kojom se treba koristiti u medicini. Bio je tzv. "demokratski filozof" (poput Erazma Roterdamskog), nije se priklanjao ni jednoj struji, bio je neutralan. Poljska Akademija 1989. povodom 400. obljetnice njegove smrti objavljuje prvi svezak njegove korespondencije. Pavao Skalić (1534-1575) Prvi ga opširnije spominje Ivan Kukuljević Sakcinski. U Europi su objavljene tri disertacije o Skaliću. Rođen je na Griču, gdje je završio osnovno školovanje. Najviše je djelovao izvan domovine (na njemačkom govornom području). 1570. u Kolnu objavljuje podatak o svom rođenju na latinskom. Piše da je rođen na Tri kralja 1534. Juraj Herešinac, tadašnji kanonik, preporučio je Skalića ljubljanskom biskupu Urbanu (nakon što su Turci zauzeli te krajeve) koji je bio opskrbljen velikom bibliotekom. On će ga kasnije preporučiti Ferdinandu I. Na studije u Beč, gdje Skalić završava studij teologije. 1553. doktorirao je u Bologni iz područja sedam slobodnih umijeća. Te teze zatim 1559. objavljuje u "Enciklopediji". Poznavao je Pica della Mirandolu, što je odredilo njegov kasniji platonizam u djelu "Mistične filozofske teze". Za boravka u Rimu dolazi u sukob sa isusovcima zbog toga što su ga zanimale knjige koje su bile na popisu Ignacija Loyolle kao zabranjene . Zainteresirao se za Kabalu (mistiku, okultno). Djela: "Kabala", "Mistične filozofske teze". U Beču je bio u službi Maksimilijana I. 20 godina. Skalić se predstavlja kao "grof od Like i knez od Une". Napravio je lažnu ispravu o svom plemićkom podrijetlu. Bio je profesor na teološkom fakultetu u Beču. Govorio je protiv pape: njega i svećenike naziva "ribarima đavla. Nakon optužbe od strane isusovaca da je protestant, odlazi iz Beča u Tubinegn, gdje dolazi u sukob sa Trubarom čije je djelo recenzirao s obzirom na grafiju i neke riječi. Skalić je smatrao kako treba tiskati na jeziku razumljivom svim Slavenima, a ne smo Slovencima. Posvađao se i s P.P. Vergerijem. Slagao se s Ivanom Ungnadom koji mu pomaže tiskati u Urachu, i na čiju preporuku predaje u Konigsbergu u Pruskoj. Zbog lažnog predstavljanja stalno ga progone (dobio je izgon iz Prusije), odlazi u Njemačku u Munster, gdje se ponovno vraća katolizicmu. Od biskupa je dobio i neke kanoničke časti. Pokopan je u Danzingu u karmeličanskoj crkvi. Stjepan Konzul Istranin (1521-1579) Rođen je u Buzetu u Istri, umro u Eisenstadtu. Prevoditelj, tumač hrvatskog jezika i korektor u Urachu. On se tako i potpisivao. Napisao je predgovor za 32 hrvatske knjige. 1561. počela je s radom tiskara u Urachu. Djeluje najprije u rodnom mjestu kao katolički svećenik glagoljaš. U Regensburgu je bio učitelj pjevanja, orguljaš i propovjednik. Djelatnošću je usko vezan uz Primoža Trubara. 1550. Trubar objavljuje "Katekizam" i "Glagoljski abecedarij" (oboje na gotici). 1555. Trubar potaknut Vergerijevom idejom prevodi Bibliju na slovenski (Evanđelje po Mateju), objavljuje na latinici. Trubar predlaže Konzulu da on prevede njegov Novi testament, kojeg je trubar preveo 1557. Konzul s tim prijevodom odlazi u Ljubljanu gdje se susreće s A. Dalmatinom, bio je uvjeren da će njegovi prijevodi na glagoljici biti prihvaćeni u domovini. 14 glagoljskih, 8 ćirilskih i 7 latiničkih prijevoda. 1559. prevodi Novi zavjet Biblije na hrvatski jezik. 1560. u Nurnbergu Konzul je dao izliti slova po uzoru na staru hrvatsku štampu u brevijara i misala, za tiskaru. 1561. tiskara Šimuna Kožičića Benje prestala je s radom, tako da u Hrvatskoj nije bilo tiskare u ono vrijeme. 3 Urach - središte tiskarstva, te najstarija hrvatska tiskara u egzilu. Radi od 1561 do 1564. "Katekizam" je 1564. tiskan u Tubinenu na hrvatskom i latinskom jeziku. 1561. izdaje mali probni glagoljski katekizam. Posljednje djelo iz tiskare u Urachu je latiničko djelo tzv. Konzulov "Beneficium Christi" (Dobrota Kristova), Tubingen, 1565. On u njemu daje jedno pravilo kako se glagoljska slova čitaju latinicom (latinička slova, ispod glagoljska, zatim brojna vrijednost). Boraveći u Regensburgu, konzul dobiva poziv da dođe u zapadnu Ugarsku, tj. u Gradišće kako bi tamo djelovao među Gradišćanskim Hrvatima. U Regensburgu je za njih Konzul tiskao djelo "Postilla", koje ima 2 djela. To je crkvena knjiga s propovijedima za svake blagdane, a predstavlja kamen temeljac gradišćanske hrvatske tiskane riječi (1568.). Posvećeno je Klausu von Weissprechu, Maximilianu Popchemu (živjeli na posjedima Gradišćanskih Hrvata). Postilla = poslije ovih riječi… post illa (verbum). Juraj Križanić (1618-1683) U 17. stoljeću zastupao sveslavensku ideju. Rođen je u Obrhu kod Ozlja. Bio je svećenik, završio je isusovačku gimnaziju u Zagrebu, zatim studirao na sveučilištima u Grazu, Bologni i Rimu. Na rimskom Collegium Graecum nastavio sa studijem teologije iz koje je doktorirao 1642. Ulazak u taj kolegij (namijenjen pripadnicima Istočne Crkve) uslijedio na temelju njegove molbe da se pripremi za misionarski rad u Rusiji. Misao da svojim radom pridonese uniji istočnog i zapadnog kršćanstva. U osmišljavanju svoje sveslavenske ideje posebnu ulogu pridaje Rusiji kao najvećoj slavenskoj državi. 1651. godine otputovao u Rusiju, 15 godina proveo u izgnanstvu u Tobolsku. Glavno djelo "Politika ili razgovor o vladateljstvu", obradio svakodnevni ruski život. Teorijski spis o načinu vladanja, namijenjen vladaru, ispunjen savjetima i reformnim prijedlozima. Križanić upućuje da moć cara počiva na bogatstvu i zadovoljstvu njegovih podanika. Prijedlozi gospodarskih reformi u okviru suvremenih tržišnih shvaćanja. U razmatranjima se osvrće na sav slavenski svijet (a ne samo Rusiju). Ideja međuslavenske solidarnosti "svi Slaveni jedinstven narod". Za njega svi Slaveni govore istim jezikom. Pisao mješavinom ruskog, crkvenoslavenskog i hrvatskog jezika. Nije zamišljao uniju svih Slavena, već obnovu slavenskih država uz pomoć Rusije (obnove bugarske, srpske i hrvatske države koje su postojale u srednjovjekovnom razdoblju). Misli o slavenstvu i njegovom odnosu s Nijemcima (mržnja prema Slavenima), do takvih shvaćanja dolaze prateći u prošlosti nasrtaj germanizacije na slavenski narod (Čehe, Slovence). Rusiji predlaže sukob s Turskom, donio bi slobodu balkanskim Slavenima. Juraj Križanić 1683. stiže pod Beč s poljskom vojskom (Jan Sobieski) i u borbi s Turcima pogiba. 4 GRADIŠĆANSKI HRVATI POVIJEST Gradišće, najjužnija i istodobno najmlađa austrijska savezna pokrajina, proteže se na površini od 4.000 četvornih kilometara. Glavni grad pokrajine je Željezno (Eisenstadt). Pokrajina je podijeljena na sedam kotara, a gradovi Željezno i Rust kao slobodni gradovi posebne su administrativne jedinice. U Gradišću živi 270.880 stanovnika ili 3,5 posto od cjelokupnog austrijskog stanovništva, pa je to najmanja austrijska savezna pokrajina. Tu se proteže državna granica u dužini od 397 kilometara, od čega čak 356 kilometara otpada na zajedničku granicu s Mađarskom. Teritorij Gradišća čine nekadašnje mađarske županije Moson (Wieselburg), Sopron (Ödenburg) i Vas (Eisenburg), tako da zbog posebnosti povijesnog razvoja još i danas nedostaju velikogradske aglomeracije. Društveni i gospodarski interesi Gradišća dugo su bili na sjeveru zemlje usmjereni prema Beču i Bečkom Novom Mjestu (Wiener Neustadt), a na jugu prema Grazu, jer je Gradišće godinama živjelo uz „mrtvu granicu". Od istočnoeuropskih zemalja odvajala ga je takozvana Željezna zavjesa, a različiti politički i gospodarski sustavi na razne su načine sprečavali tješnje kontakte između onih koji su živjeli s ove ili s one strane granice. Još i danas Gradišću, smještenom na rubu Panonske nizine, pečat daju idilična seoca i sela. Čak i glavni grad pokrajine Željezno, koji je kulturno i duhovno središte, ima jedva nešto više od 10.000 stanovnika. Ostala gradska središta su Mattersburg, Oberpullendorf (Gornja Pulja) i Oberwart (Gornja Borta). Gradišće ima vrlo mješovitu strukturu stanovništva za koju je svojstven miran suživot bez sukoba njemačkog, hrvatskog i mađarskog stanovništva, kao i suživot vjernika rimokatoličke i protestantske vjere. To je značajka koja daje poseban pečat kulturnom, etničkom i društvenom životu Gradišća. Nastanak Gradišća početkom našeg stoljeća nije prošao bez razdora i oružanih sukoba, kao što je to često bivalo tijekom povijesti. Kraj 1. svjetskog rata i potpisivanje Mirovnog ugovora u Saint-Germainu 1919. godine stvorili su preduvjete za uključivanje Gradišća kao posebne savezne pokrajine u Republiku Austriju. Austrija je morala odstupiti dijelove svog teritorija s njemačkim stanovništvom kao što su to npr. današnji Južni Tirol ili južna Češka, a za to je dobila zapadne dijelove mađarskih županija Moson, Sopron i Vas s njemačkim stanovništvom. To je bio početak borbi na diplomatskom polju za 4.300 četvornih kilometara veliko područje s 340.000 stanovnika zajedno s glavnim gradom Sopronom (Ödenburg), koje su se čak prerasle i u oružani sukob. Nakon što je Mađarska u srpnju 1920. ratificirala Trianonski mirovni ugovor i nakon što je austrijska strana obavila sve pripremne radove, stupio je 25. siječnja 1921. na snagu ustavni zakon o Gradišću. Zakon je predviđao posebnu saveznu pokrajinu s glavnim gradom Sopronom (Ödenburg). Poslije isteka roka za odlazak Mađarske iz Gradišća koji je odredila Generalna komisija, u kolovozu 1921. godine na teritorij je ušla austrijska pogranična žandarmerija. Mađarske odmetničke jedinice oružjem su branile sporno područje. Posredovanjem talijanskog ministra vanjskih poslova Torette uspjelo je konačno dovesti obje zemlje u Veneciju za pregovarački stol i Mađarska se u „Protokolu iz Venecije" od 13. listopada 1921. obvezala da će konačno Gradišće prepustiti Austriji. Na posebnom referendumu na području Soprona neznatna većina odlučila se za ostanak Soprona u Mađarskoj. Konačnu granicu odredio je posebni međunarodni odbor za reguliranje granice, tako da su neke manje općine u srednjem i južnom Gradišću tek početkom 1923. tijekom zadnjih korektura granice kao posljednje pripale pod Austriju. Od 1938. do 1946. godine Austrija je izgubila vlastitu državnost i u vihorima rata i poraća proživljavala teške dane. Austrijski Državni ugovor i za Gradišće je značio pokretanje novih kulturnih, gospodarskih, socijalnih i društvenih impulsa. Istodobno su se počeli razvijati odista primjerni dobrosusjedski odnosi s pograničnim regijama na istoku zemlje i to bez obzira na ideološke i političke granice. Nakon pada Željezne zavjese i u sklopu stvaranja novog političkog poretka u Europi Gradišće ima posebnu ulogu u stvaranju nove mreže odnosa s istočnom Europom i sa zemljama nekadašnjeg istočnog bloka. Članstvo Austrije u Europskoj uniji pruža Gradišću šansu ponovnog preuzimanja i oživljavanja nekadašnje povijesne uloge kontaktnog središta i gospodarskog, političkog i društvenog raskrižja između srednjoeuropskog i panonskog prostora. Osim trgovine, obrta, poljodjelstva i srednje industrije današnjoj gospodarskoj slici Gradišća zahvaljujući subvencijama Europske unije pečat daju i vodeća poduzeća na području visokorazvijenih tehnologija. Sliku zaokružuje proizvodnja izuzetno cijenjenih i poznatih vina daleko izvan granica pokrajine i turizam, koji osim športa pruža i ogromnu lepezu mogućnosti na polju lječilišnog turizma i toplica pa sve do blagog turizma. Gradišće uživa svjetski glas i na području kulture. Joseph Haydn, dugo godina dvorski skladatelj kneževske obitelji Esterhazy u Željeznom i Franz Liszt, rodom iz Raidinga iz središnjeg Gradišća, prenijeli su glazbenu tradiciju Gradišća daleko preko njegovih granica i učinili je poznatom. Festival na jezeru u Mörbischu razvio se u Meku operete koji nastavlja glazbenu slavu i tradiciju Gradišća na domaćoj i međunarodnoj kulturnoj sceni. Od šezdesetih i sedamdesetih godina brojni su slikari otkrili Gradišće kao kraj u kome se kultura i priroda sjedinjuju u mirni sklad i pretvorili ga u svoj zavičaj. Naslućene širine istoka prekida poseban prirodni dragulj Niuseljsko 5 jezero, jedino stepsko jezero srednje Europe. Zajedno s Mađarskom tu je napravljen prekogranični nacionalni park, da bi se kulturni krajobrazi ove regije sačuvali i za budućnost. Zastupništvo naroda i zakonodavnu vlast pokrajine obnaša pokrajinski sabor koji se sastoji od 36 poslanika. Gradišćanska vlada sa sedam članova i predsjednikom vlade na čelu najviši je izvršni organ Gradišća. Počeci seobe Gradišćanskih Hrvata Prodor Turaka izaziva seobe naroda. Pravci seobe Vlaha: a) sjeverna padina Dinarskog gorja (Glamočko, Livanjsko polje) b) prema Srijemu i Slavonji (preko Bosne) Sjeverne padine (Bikovo, Mosor, Velebit) su prostori na kojima se pljačka, stoga ljudi iz tih krajeva bježe na Apeninski poluotok. Već na početku 16. stoljeća prisutno je iseljavanje s otoka (Rab, Pag). Turci iz Like pljačkaju Primorje, prekidaju veze s otocima. Stvorit će se slavenske kolonija s velikim brojem svećenika. Dva pravca seobe: a) južni (prekomorski pravac) b) sjeverni (prekodravski pravac) U najvećem broju Hrvati su selili u sjevernom pravcu. Turci prodiru kroz Bosnu (preko ključa). 1503-26. zauzeli su cijeli prostor između Cetine i Zrmanje, cijelu Liku, te prostor do Une do Velebita. 1541. Turci će osvojiti Budim. Uzroci iseljavanja su turska osvajanja. Postoji tri vala: a) nakon Krbavskog poraza (1493-1530) b) 1530-1570 (najmasovniji val) c) početak 17. stoljeća (Vlasi) Vrijeme naseljavanja u Gradišće je od 1520-1580. Hrvati u Gradišću od juga prema sjeveru: 1. 2. 3. 4. 5. 6. Južni čakavci (iz područja uz rijeku Unu, od Bihaća). Gad (Gussing) Štoji (kraj Jasenovca, utok Une u Savu). Borta (Oberwart) Vlasi (južno od Une). Borta (Oberwart) Dolinci (između Kupe i Une). Gornja Pulja (Oberpullendorf) Poljanci (južno od Ogulina) Matrštof (Mattersburg) Haci (kraj Oguliina) Neusiede (See) Danas je oko 40.000 Gradišćanskih Hrvata. Oni se danas nalaze u Madžarskoj, Češkoj i Austriji. Velika je asimilacija Hrvata (npr. u Češkoj ih danas gotovo i nema). Hrvatski jezik se zadržava tamo gdje je jača domaća sredina i usmjeren je na uporabu u obitelji i crkvi. U Austriji je uzeta čakavska osnovica (ikavski refleks jata) za gradišćansko-hrvatski jezik. Adam Bohorić (1520-1598) Autor prve slovenske gramatike iz 1594. Pored slovenskog u prvom djelu (gdje je pravopis) uvrštava pregled grafijskih tablica glagoljice i ćirilice s primjerima kako se piše. To je dokaz da se hrvatska kultura u 16. stoljeću našla i na slovenskoj strani. Navodi i kako mnoštvo Hrvata prebiva u Austriji. Selidbe Hrvata su, uz Adama Bohovića još zabilježili Primož Trubar u predgovoru prijevoda Novog Zavjeta iz 1562, Urach: "…oko 40.000 duša je izbjeglo nakon pada Kostajnice 1554.". A Vramec u "Kronici": "Turci zauzeše Kostajnicu… sva hrvatska zemlja opusti". Pavao R. Vitezović u "Kronici" pisanoj u Zagrebu, 1696. kaže za 1576. godinu: "…ljudstvo bježi preko Mure i Drave u Austriju". Istraživanja o broju iseljenih u Gradišće pokazuju da su Hrvati iz Međimurja i Moslavine išli u zapadnu Ugarsku, u željezansku županiju, u kojoj je utemeljeno 55 hrvatskih naselja. Zatim su išli u Šopronjsku županiju, Požunsku, Mošonjsku i Zaladsku županiju. Gyor /Đer/, prvo naselje. Bilo je utemeljeno ukupno 180 naselja. Austrija je od početka područje čestog naseljavanja (istočni dio Austrije, Gradišće - Burgenland). Austrija danas ima 9 pokrajina, jedna od njih je i Gradišće. Naziv seže u doba Monarhije. Jedan dio s druge strane u 6 Madžarskoj pripada Gradišću. Dolazak Gradišćanskih Hrvata seže u prvu polovicu 16. stoljeća (1520-1580) jer su dobili od Ferdinanda privilegije. Pripadali su Đurskoj i Sombatskoj biskupiji. U Donjoj Austriji Hrvati su pripadali bečkoj biskupiji. Vrijeme dolaska Hrvata u Austriju je doba reformacije (koje je u Austriji u punom zamahu). Svećenici su Hrvati i obavljaju službu na hrvatskom jeziku. Hrvati su imali pravo birati načelnika i svećenika, imali su autonomiju. Upravo zahvaljujući tome, uspjeli su sačuvati svoj jezik. Također, zahvaljujući pjesmaricama očuvan je hrvatski jezik. Velik je bio i Konzulov doprinos. U Gradišću ima 80% čakavaca, a u srednjem Gradišću je nešto štokavaca. Prvi zapisani jezični spomenik na tlu Gradišća je Klimpuški misal, "Očenaš" i pjesma "Kristuš je gore ustal" iz 1564., autora Jurja Vukovića. Pisana je bosančicom, a donio ga je s ovih područja Juraj de Jastrebarsko. Karl Klusius Autor je najstarije tiskane knjige iz 1583., Gussing (južno Gradišće) "Biljni nomenklator panonski". To je botanički rječnik, sa popisanim latinskim nazivima i sa mađarskim ekvivalentima. Klusius je bio poznati botaničar na dvoru Maksimilijana II, živio je u Beču. U nomenklatoru pronalazimo i hrvatske nazive koje je morao čuti od tamošnjih Hrvata (javor, zob, cikla). George Vuković i Juraj Živanić Najstarija djela su misali, molitve, poučne knjige koje su župnici koristili, ali im danas ne znamo imena. “Klimpuški fragment.”, 1564. (Klimpuh), grad u Sjevernom Gradišću, se smatra jedinim dokazom za staroslavensko bogoslužje u sjeverno-gradišćanskim selima. Pisan je ćirilicom i glagoljicom. Napisali su ga župnici George Vuković i Juraj Živanić. Tekst je napisan na koricama latinskog misala, sadrži “Oče naš” i uskrsnu pjesmu iz 1564. “Kristuš je gori ustal”. Antun Dalmatin i Stipan Konzul "Klimpuški fragment" je vezan uz rad protestantskih hrvatskih pisaca Antuna Dalmatina i Stipana Konzula koji su pripremili knjigu “Postila”, tiskanu u dva dijela u Regensburgu 1568. godine. 16. stoljeće je obilježilo rad protestantskih pisaca. Na poziv plemića iz zapadne Ugarske 1568. iz Regensburga u Gradišće dolazi Stipan Konzul da bi proširio protestantizam. Ta djelatnost je imala teškoće, izazivala je otpor kod Gradišćanskih Hrvata (mi u to vrijeme već imamo svoje renesansne pisce i začinjavce). Protestantizam nije imao veći utjecaj na gradišćansku književnost. Antun Dalmatin i Stipan Konzul su djelovali u Njemačkoj i u Ungnadovoj knjižari tiskali knjigu “Postila” (1568, Regensbrug) za Gradišćanske Hrvate. Od ove knjige imamo 3 primjerka (Bratislava, Budimpešta i Regensburg). Knjiga je namijenjena zapadno ugarskim Hrvatima. Autori u predgovori izražavaju zabrinutost glede sudbine Hrvata i progona. Jedini danas primjerak “Postile” je sačuvan u Ljubljani u knjižnici nadbiskupskog sjemeništa. Grgur Pitireus Mekinić Protestantizam je bio presudan za kulturnu razvijenost. Prva Gradišćansko-hrvatska djela imala su protestantski karakter. Početkom 17. stoljeća nastaju dvije protestantske pjesmarice (1609. i 1611.). Autor je Grgur Mekinić, prvi gradišćansko-hrvatski pjesnik. U povijest književnosti je ušao 1969. Autor je najstarijih pjesmarica "Dusevne peszne psalmi ter hvale vedania siachke", protestantski molitvenik, dva izdanja (1609. i 1611.). Bio je vrstan prevoditelj s njemačkog na hrvatski gradišćanski jezik. Pjesmarice je posvetio Nikoli Zrinskom. Za njegove pjesmarice se dugo nije znalo. “Duševne pesme”, 1609. Prva pjesmarica zove se “Duševne pesme” iz 1609. i sadrži 160 pjesama. “Druga knjiga duševnih pesam psalmov”, 1611. (Šopron, Sveti križ) Druga pjesmarica sadrži 141 pjesmu, tiskana je kod Šoprona (Svetog križa), zove se “Druga knjiga duševnih pesam psalmov”. Mekinićeve pjesme su dijelom autorske, dijelom su prijevod s latinskog, njemačkog i hrvatskog ili crkvena prikazanja. Pjesme su podijeljene u prvoj knjizi u 26 tematskih ciklusa, a u drugoj na 32 tematska ciklusa. Nijedna Mekinićeva pjesma nema notni uzorak. Iste te napjeve nalazimo u slavenskim pjesmama, u pavlinskoj pjesmarici iz 1644. Najstarije hrvatske tiskane crkvene pjesmarice su ove Mekinićeve. 7 18. STOLJEĆE Pojava prvih lekcionara “Horvaczko evangyelye” (1732.). U 18. stoljeću otvorena je bogata tiskarska djelatnost nabožnog karaktera. Prva tiskana djela u 18. stoljeću su lekcionari (tj. knjige s izvacima iz Evanđelja, onim redom kojim se izlažu u liturgiji). 1958. otkriven je u Budimpešti lekcionar “Horvaczko evangyelye”, gdje se i danas nalazi jedan primjerak. Našao ga je madžarski slavist Lasla Hadrović. To je najstariji gradišćansko-hrvatski lekcionar, tiskan je u Juri. sastoji se od uvoda (posveta na latinskom), a na hrvatskom jeziku slijede Evanđelja, zajedničke mise svetaca, te molitve, litanije. Na kraju se nalazi katekizam. Sama naslovnica kazuje da su Gradišćanski Hrvati imali svoj lekcionar i prije 1732. Petar Kanizius je najveći kateheta. Jandra Zgodić je jurski kanonik koji je potpomogao franjevačke i isusovačke redove. Povezanost ovog lekcionara s kajkavskim lekcionarom “Sveti evangelioni” dokazana je `70-tih godina od strane madžarskog slavista Istvana Nyomarkaya. Danas je on predstavnik katedre za slavistiku u Budimpešti. Taj kajkavski lekcionar je djelo hrvatskog isusovca Nikole Krajačevića iz 1651. Prvi put ovo je djelo objavljeno u Grazu. Drugo izdanje je tiskano 1694. u Trnavi (Slovačka) o trošku kneza Esterhazija. Ovo drugo izdanje je predložak “Horvaczkom evangyely”. Dokazuje ovisnost ova dva djela. To se dokazuje po leksiku, sintaksi i različitim gramatičkim konstrukcijama (veliki broj riječi u ta dva djela je identičan). “Horvaczko evangyelye” u stanovitoj mjeri (u leksiku) odstupa od predloška. To pokazuje utjecaj latinskog, njemačkog, madžarskog i talijanskog na gradišćansko-hrvatski jezik u 18. stoljeću. Određene kajkavske riječi koje su u “Svetom evangelionu” u “Horvaczkom evangyely” nadomještene su hrvatskim riječima. Primjeri ovog “Horvaczko evangyelya” pokazuje da se književni jezik Gradišćanskih Hrvata razvijao pod utjecajem kajkavskog leksika. “Epistole i vangyelja” (1741.) To je također lekcionar. Tiskan u Beču. Ladislav Valetić iz Celindorfa. Zaređen je u Beču i tamo djeluje. Dodijeljeno mu je odobrenje za tiskanje ovog lekcionara. Ovaj katekizam se oslanja na “Horvaczko evangyelye”. Autor je ispravio neke tiskarske pogreške i unio neke izmjene u jeziku. No gotovo je identičan sa “Horvaczkim evangyelyem”. Najstariji katekizmi Vjerske pouke koje se temelje na pitanju i odgovorima. Priručnik koji sadrži vjerske pouke. Prvi puta se pojavljuje u 8. stoljeću, a procvat doživljava u 18. stoljeću. Naglašena pedagoška crta, zamišljeno je da se uči napamet. Namijenjen je djeci ili odraslima koji tek uče vjerske istine. “Kratka sprava nauka keršćanskoga” (1744.) Najstariji gradišćansko-hrvatski katekizam Jurja Damšića tiskan je u Bečkom Novom Mestu. Od Adolpha Jurzkoga. Otkriven je početkom `90-tih u Nacionalnoj biblioteci u Zagrebu. 1994. izlazi reprint ovog katekizma u izdanju znanstvenog instituta Gradišćanskih Hrvata u Željeznom. Juraj Damšić upravlja župom Celindorf 1711. do 1755. godine. Nije naveo svoje prezime, nego da je jurski biskup, niti je naveo naslov izvornog djela. To je jurski biskup Adolf Groll (1733-1743). Latinski predložak kojim se Damšić služio bilo je djelo A. Grolla iz 1734. u Juri “Osnove kršćanskog nauka za jursku biskupiju i crkvu”. Damšić je preveo djelo na latinskom jeziku pod imenom “Kratka sprava nauka keršćanskoga”. Sadrži 32 poglavlja , prethodi kratak predgovor, poglavlja su u obliku pitanja i odgovora. Piše o stvaranju čovjeka, svijeta. Sam leksik je sličan leksiku u djelima kajkavskih pisaca 16. i 17. stoljeća. Uočavaju se promjene: veliki broj riječi preuzetih iz njemačkog i madžarskog jezika. “Horvatszki katekhizmus” (1747.) Nepoznati autor. Sa Damšićevim katekizmom ima brojne sadržajne podudarnosti. Prerada Damšićevog katekizma. Predgovor - župniku Blažu Leškoviću nepoznati autor zahvaljuje na financijskoj potpori. Upućuje na jedno duhovno središte toga vremena - hodočasno mjesto Blažene Djevice Marije na kalvariji Brijegu (nedaleko 8 Željeznog). Ovaj katekizam možda je napisao jedan od franjevaca Gradišćanskih Hrvata, zato jer je kalvarija franjevačko svetište. Juraj Mulih (1694-1753) Rođen je u Hrašću u Turopolju, isusovac, kajkavski pisac, pisao je štokavskom ikavicom za Slavonce, za Gradišćanske Hrvate piše na čakavskom, a za kajkavce na kajkavskom. U Gyoru 1750. daje tiskati "Duhovne jačke" za Gradišćanske Hrvate. Autor je početnice "Abecerica" ili "Libavice", te prvog hrvatskog bontona na kajkavskom "Regule dostojanstva". Uz misionarski rad napisao je tisuće stranica teološkog, liturgijskog, moralnog, duhovnog i pastoralnog štiva, a bio je pjesnik i glazbenik. Posebno se istakao kao navjestitelj Evanđelja u svom vremenu i na tlu naše domovine. Najpoznatiji među isusovačkim misionarima bio je Juraj Mulih (značajni kajkavski pisac). Školovao se u Zagrebu, Beču i Trnavi i stekao je visoko obrazovanje. Nakon povratka sa studija u Hrvatsku, djeluje u Hrvatskoj, Slavoniji i Ugarskoj. To radi 27 godina. Nailazio je na odličan odaziv među narodom (tisuće ljudi). U zimskim mjesecima boravio je u Zagrebu, bavio se književnim radom. “Posel apostolski” (Zagreb, 1742.), katekizam “Škola Kristuševa” (Zagreb, 1744.), te molitvenik “Nebeska hrana” (Zagreb, 1748.). Svoje učenje po jurskoj biskupiji u zapadnoj Ugarskoj vršio je od 1730. godine. Od 1749. do 1754. Mulih boravi među zapadnougarskim Hrvatima, poznat je kao misionar bez stalnog boravišta. Među tamošnjim Hrvatima pobudio je pravu revoluciju pobožnosti. Jača hrvatski osjećaj srodnosti. O njemu svjedoči i njegov suvremenik Baltazar Adam Krčelić “Annue”, 1754. Opisao je Muliha nakon smrti. On je provodio “pokorničke misije” (Paolo Senjeli). Iako ne posjedujemo manuskripte njegovih govora, znamo da je posjedovao izuzetnu retoričku disciplinu. Djela: “Pripravlyanye k szpovidi” (1748.) Knjižica u 5 dijelova koja sadrži nauk o prvoj ispovjedi djece. Knjižica je anonimna, no kad se usporedi sa drugim Mulihovim djelima, onda primjećujemo sličnost. Nejasnoća je godina i mjesto izdavanja. Godinu izdanja nijedan izvor ne daje sa sigurnošću 1748/49. Pitanje da li je tekst napisao u Zagrebu, ili kad se nalazio u Gradišću. “Duhovne jacske” (1750.) To je misionarska pjesmarica sa crkvenim pjesmama i litanijama, tiskana u Juri. Ona se smatra prvom gradišćansko-hrvatskom pjesmaricom koja je nastala nakon Mekinićeve. Juraj Mulih bio je kajkavac, ali je izvrsno prilagodio stvaralaštvo svojim pjesama za Gradišćanske Hrvate. Gradišćansko-hrvatska čakavština, iako mu se potkradaju i kajkavski oblici. Povijest gradišćansko-hrvatskog jezika svjedoči o jezičnoj inferenciji. Pjesmarica se sastoji od 24 popevke, himne ili pjesme. Molitveni dio sadrži jutarnje i večernje molitve i na kraju se nalazi 20 točaka “Opominjanja” (čuvaj se dobra vina). Utjecaj Mulihovih pjesmarica na druge pjesmarice. Bila su podloga mlađim autorima, te se u njima očituje njegov utjecaj (L. Bogović, S. Knjefac). KNJIŽEVNI RAD FRANJEVACA Nakon isusovaca koji su započeli misije u Gradišću, ovu djelatnost nastavljaju franjevci čiji je red u 18. stoljeću odigrao važnu ulogu u provođenju procesija i hodočašća koji su bili vidljiv izraz barokne pobožnosti. Bili su istaknuti nositelji gradišćansko-hrvatske književnosti 18. stoljeća. Samostani franjevaca su se nalazili u zapadnoj Ugarskoj i donjoj Austriji. Jedan se nalazio u Novom Gradu (Gussing) u južnom Gradišću, Svetica za jezerom Frauenkirchen (francuskog), Sombotel (madžarsko), Šopron i Požun (Bratislava). Ti franjevački samostani su centri kulturnog života. Primali su u svoje redove veliki broj Hrvata. Uz njemački i madžarski govorili su i hrvatski, hrvatski ispovjedionici. Stvarali su jednostavnu pučku književnost na narodnom gradišćanskom jeziku koja se gradila na kultu blažene djevice Marije. Ova književnost nije stvarana zbog umjetničkih pobuda nego da prosvjećuje narod. Odgaja se u skladu pozitivističkih kršćanskih nauka. Zbog toga su djela prvenstveno evanđelistari, katekizmi namijenjeni potrebama najširih slojeva. Osobito su njegovali marijanske pjesme. Često su ih prevodili i prilagođavali duhu gradišćanskih Hrvata, ali su i stvarali nove stihove. Molitvenici (tiskanje, pisanje, sastavljanje) pogodan način širenja pučke pobožnosti. Lovre Bogović (1719.-1789.) 9 U franjevački red je primljen 1742. te je podučavao svoje sunarodnjake kao hrvatski propovjednik (hrvatski nediljni prodikač) u Novom Gradu i kalvariji u Željeznom. “Duhovni vertlyacs” (1753.) Zajedno s Bogomirom Palkovićem Bogović je napisao molitvenik “Duhovni vertlyacs”, 1753. On se sastoji od nekoliko dijelova: predgovora, kalendara i tzv. tri rožice (cvijeta) kojim su simbolično predstavljeni tri dijela knjige: zumbul predstavlja molitveni, tulipan pjesme a narcis predstavlja kršćanski nauk (katekizam). U predgovoru je prisutna složena simbolička poruka nadahnuta “Pjesmom nad pjesmama” (izraelskog kralja Salamona). Lirska ljubavna pjesma, staro židovsko učenje je u tome vidjelo alegoriju ljubavi Boga prema izabranom narodu. Pisci svom narodu daruju taj molitvenik i tako ga privode krugu prosvječenih naroda. “Hisa zlata” (1754.) Tiskano u Šopronu. Najpopularnija knjiga Gradišćanskih Hrvata od 16. stoljeća do danas. Doživjela je brojna izdanja (izvorna i prerađena), ono je omiljeno štivo Gradišćanskih Hrvata. Bogovićeva je knjiga od 17541869. doživjela 15 izdanja, a od tada do danas objavljeno je još oko 15. izdanja. 1829. Jože Ficko izdaje prerađeno izdanje. U kompozitnom smislu “Hisa zlata” se podudara sa “Duhovni vertlyacs” jer sadrži molitve, duhovne pjesme i katekizam na kraju. Započinje tekstom “Aldovanje k bl. divici Mariji k Željeznoj”. Upućuju joj perifrastične izraze (izraze divljenja). Nedjeljom i svetcima na kalvariji Brijegu pored Željeznog pripovijedalo se na hrvatskom, na temelju Bogovićeva potpisa (hrvatski). Postojanje hrvatskog bratimstva sv. Franje u Željeznom. Slijedi tabla gibućih svetaca (kalendar), interesantna u jezičnom pogledu što donosi nazive mjesec u godini nepoznate danas u Gradišću. Istraživanja pokazuju da se Lovre Bogović služio kajkavskim djelom Nikole Krajačevića “Sveti evangelioni” iz 1651. Gradišćansko hrvatski jezik se razvijao pod utjecajem kajkavskog leksika. Kompozicija: molitveni dio - molitve za uslišenje želja (molitva sv. Florijanu). “Obchinszke miszie pitanya knisicze” (1759.) Bogović je imao posebne zasluge za popularizaciju tih bratimstva koje je okupljalo oko 4 tisuće članova. To je trodijelni katekizam koji je služio kao priručnik za članove bratimstva sv. Franje u Željeznom. Autora ne znamo, djelo se metodički razlikuje od ostalih katekizama. Sadržaj je podijeljen na tri škole: djela sa težim i djela sa lakšim sadržajem. Najmlađi vjernici uče lakši sadržaj. “Sveti križni put” (1761.) Anonimni autor. Vjerojatno jedan od pripadnika franjevačkog reda. Na početku je citat iz popularnog srednjovjekovnog djela Tome Kempinskog “De initatione Christi” (Sljedeći Krista). Doživjelo je velik broj izdanja i prijevoda. On se sastoji od 14 postaja. Sam pisac objašnjava što je križni put: onaj žalosni put kojim je naš spasitelj hodao”. Uz svaku staciju je priložena ilustracija (slika u drvorezu), te molitva i jedna kitica pjesme “Sluša mati”, hrvatski prijevod latinske pjesme. Bogomir Palković (1714.-1778.) “Duhovna kiticza” (1778.) Molitvenik koji se sastoji od dva dijela: molitve i pjesme (velik broj Palkovićevih izvornih stihova). On je bio hrvatski propovjednik i ugledan teolog. Autor “Horvatszkog katekhizmusa” iz 1747., to pitanje postavlja profesor Benčić. Jeremija Šoštarić (1714.-1770.) “Marianszko czveshe” (1781.) Gradiščansko-hrvatski franjevac. Djelovao je u samostanu Kalvariji kraj Željeznog. Zaređen je 1738. Na Kalvariji je bio hrvatski propovjednik. Priređivao je molitvenik na gradiščansko-hrvatskom jeziku. Sigurno je potvrđeno to izdanje iz 1781. Šoštarić je dao tiskati “Cvijeće” bez svog imena. Kaže da su pjesme skupljane od prvih franjevaca redovnika na brdu Kalvariji. 10 “Poszuda duhovna” (1793.) Prvom primjerku izdanja nedostaje naslovnica. 1793. je godina izdanja. 1803. sljedeće izdanje. tematski se nastavlja na tradiciju gradiščansko-hrvatskih molitvenika. Simeon Kniefac (1752.-1819.) Franjevac. Svoju propovjednu službu je napisao na Kalvariji i u Novom Gradu. Od 1801. do smrti 1919. vršio je župničku službu u Klimpuhu u sjevernom Gradišću. Objavio je tri gradiščansko-hrvatska molitvenika: 1. “Vrata nebeszka”, 1804. Od ovog je ostalo tek drugo izdanje. 1804. je potvrđena godina izdanja. Sljedeća izdanja su iz 1850. 1865 i 1873. godine. 2. “Marijansko cvijeće” Ova knjiga je 1808. tiskana u Šopronu, nanovo objavljen Šoštarićev molitvenik. Tekst je isti osim što se na početku nalazi predgovor Kniefca. 3. “Lapat evangelianski” 1798. je ovaj molitvenik objavljen. Nikola Benčić ga je proučavao. Eberhard Maria Kragel (1725-1788.) Drugo ime u donjoj Austriji. Rođen je u Cundravi, umro u Fortnovi. Dugo vremena je bio hrvatski propovjednik u Lovreti - Marijanskom hodočasnom svetištu. Školovan je uz potporu servertskog reda. 1745. stupa u Lovreti u red servita gdje je proveo najveći dio života. Nakon odluke cara Josipa II. 1787. o raspuštanju isusovačkog reda Kragel odlazi iz Lovreta te boravi u Fortuavi (u senetskom samostanu) i tu je umro 1788. “Csetvero-versztni duhovni persztan” (1763.) To je vrhunsko prozno ostvarenje starije gradiščansko-hrvatske književnosti. Djelo baroknog karaktera. Koristi barokne stilske osobine koje ukazuju na barok. Djelo je homiletičkog sadržaja (propovjednog karaktera). Ima 450 stranica i govori o četiri čovjekove stvari: smrti, raju, paklu i posljednjem sudu. No ima dodatak koji govori o vječnosti, to je nova tematska jedinica tj. u biti peti dio. Dionizije Katuzianac - nizozemski redovnik se poslužio s molitvama tog djela. Kagel ističe da djelo ima kompilacijski karakter. Osnovna misao djela je rečenica iz Ponovljenog zakonika: “Ljudstvo je bez savjeta”. S ovom temom se u 17. i 18. stoljeću služe Franjo Glavinić, Nikola Kraječević, Štefan Fuček. Ta je tema bila omiljena među piscima tih stoljeća. Kragel govori o razlozima za sastavljanje djela: a) Ističe oskudicu nabožnog stava na hrvatskom jeziku, te želi stvoriti djelo koje će služiti Hrvatima u zapadnoj Ugarskoj i donjoj Austriji b) Da bi Hrvati mogli imati pobožne riječi c) Misli na one koji nisu nazočni propovjedi d) Zato jer se na hrvatskom jeziku prodike ne drže, misli na one koji žive u okruženju drugih naroda te nemaju propovjedi na hrvatskom jeziku. Kaže na kraju da nastoji jezik oblikovati tako da bude blizak većini čitatelja. Kragelovo djelo u današnjem smislu riječi nije originalno. On je građu preuzimao iz starije teološke literature. U tom razdoblju su brojni pisali djela kompilirajući. U stilizaciji i kompoziciji ima tekstova preuzetih iz drugih djela, očituje se originalnost. U propovjedni tekst su uvršteni biblijski citati iz starog i Novog Zavjeta. Misli, izreke svetaca i teoloških priručnika. Djelo ima stil egzemplarnog kazivanja. Prevladavaju kraći pripovjedni oblici koji u propovjednom tekstu ima funkciju ilustracije problema, ideja, misli o kojima se u tekstu govori. Kao egzemplar Kragel navodi biblijsku parabolu o mudrim i ludim djevicama iz Evanđelja po Marku. Deset djevica. Pet mudrih djevica uzima ulje za svjetiljku, a pet ludih ne uzima ulje. Čeka zaručnik (Isus Krist). Mudre djevice pale svoje svjetiljke te idu Isusu, a lude ostaje tražeći ulje i kad su se vratile vrata su bila zatvorena. Ovo ima 11 didaktički smisao. Kragel ističe da su oni kršćani koji nemaju dobrih djela slični ludim djevicama. kaže da želi biti pripravan u vjeri. Stil djela. Djelo odgovara europskom baroknom stilu. U tom periodu barokna se poetika temeljila na retorici. To se kod Kragela očituje u naglašenoj uporabi retoričkih figura. Barokne figure u Gragela su npr.: antiteza, gradacija, retoričko pitanje, alegorija, hiperbola. Inzistira na biblijskoj metaforici. Rječnik je u Kragelovom djelu u funkciji zastrašivanja čitatelja. Ivan Žigmund Karner (1756.-1817.) Godine 1812. s latinskog jezika je preveo djelo “De Institutione Christi” Tome Kempenskog. Karnerov prijevod je objavljen poda nazivom “Od naszledovanya Kristusevoga”. Čuva se Nacionalnoj biblioteci. Gradiščanski Hrvati. U 19. stoljeću javlja se književnost svjetovnog karaktera, dok je prije bila nabožnog karaktera. Uz svećenike nastaje još jedan obrazovani sloj inteligencije - učitelji. Nositelji gradiščansko-hrvatske književnosti. Zajednička crta književnog stvaralaštva učitelja su pjesme za crkvene potrebe te svjetovna književnost. Značajni: Mate Ginzler, Štefan Ginzler, Grgo Gusić (učitelji) i Mate Drobilić izvan učiteljskog kruga. Pjesnička vrsta karakteristična za gradiščansko-hrvatsku književnost je spričavanje (spričanje) Tzv. mrtvačka jačka (pjesma), dio pogrebnog obreda gradiščanskih Hrvata. Nju je sastavljao jedan autor po nalogu najbliže rodbine (učitelj). On se u ime pokojnika opraštao od obitelji. Imao je punu slobodu govora, otkriva tajne, a moglo se i predbacivati drugima u ime pokojnika. Pjesme su često činile razdor u obitelji, te su one zabranjene od strane crkve. Spričanja su imala točno određenu formu (stihova, slogova). 1848. nakon revolucije zapaža se naglašeno buđenje nacionalne svijesti kod Gradiščanskih Hrvata. Prve diskusije o jeziku i počeci novije gradiščansko-hrvatske književnosti. Nacionalni pokret, utjecaji - lirski preporod. Imena: Gašpar Glavanić. Njegova književno-kulturna djelatnost: izdavanje i uređivanje hrvatskih kalendara, kršćansko-katoličkog kalendara, pisanje pjesama i sastavljanje hrvatskih školskih knjiga. Najvažnije mu je djelo “Početnica za katoličku školsku mladost”, 1859, Beč. Gradiščanski Hrvati više se ne služe madžarskom grafijom nego Gajevom ortografskom reformom i Ilirskim pravopisom. Briga za književni jezik Gradiščanskih Hrvata, formira se na podlozi čakavskog dijalekta i ikavskog govora. Mihovil Naković se istaknuo kao reformator pravopisa, pisac školskih knjiga, urednik kalendara (katoličkog) i osnivač prvog časopisa Gradiščanskih Hrvata “Knjižica za seljačke ljude”, 1891. Ivan Mušković, uvođenje novog pravopisa. Mate Karall, pisac novela sa seoskom problematikom i crtica iz seljačkog života. File Sedenik radi na djelu “Naši pisci i naša književnost”, 1912. Šopron, prvi pokušaj starije povijesti književnosti Gradiščanskih Hrvata. Mate Mešić Miloradić (1850-1928) 1903. "Crtice iz narodnoga života", do te godine gradišćanskohrvatska književnost je bila nabožnog, duhovnog karaktera. Gradišćanskohrvatska književnost usmjerena je na očuvanje narodnog identiteta pa kritike i nema, no o Miloradiću i njegovim pjesmama dosta se pisalo, ali ti prikazi su prilično subjektivni i nekritički. O njemu je pisao njegov prijatelj Martin Meršić (njegov doktorat je bila Miloradićeva biografska skica). Ignjac Horvat je napisao predgovor Miloradićevim pjesmama. Od pisaca u Hrvatskoj o njemu piše Stjepan Jušić. M.M. Miloradić napisao je tekst za himnu Gradišćanskih Hrvata. Urednik je kalendara (Kalendar svete familije i kršćansko-hrvatskih novina). Prvi je dao ime Gradišćanski Hrvati. Tek u 53-oj godini svog života počinje pisati pjesme u kojima dotiče rane tadašnjeg društva, piše o radosti i čežnji za raskoši. Svojim pjesmama stvorio je novu privlačnu književnu vrstu. Bio je dobro obrazovan, poznavao je grčku povijest, a studirao je i filozofiju. Nikola Benčić je autor disertacije o Miloradiću. Antun Vramec u tiskari Hansa Mauliusa "Kronika", 1578., Ljubljana. Bio je kapetan u zavodu sv. Jeronima u rimu, gdje je doktorirao. Janko Berle tvrdi da je iz Vrbovca u zagorju. "Postille", na popisu zabranjenih knjiga jer je na jeziku civilne Hrvatske. Postille je posvetio Petru Herešincu (meceni) i zagrebačkom biskupu i savjetniku carskog kraljevstva, a "Kronika" je posvećena Draškoviću. Rodio se 1850. u Kisegu, pohađao je gimnaziju u Juri. Filozofija, sociologija. Studirao je teologiju. Gradiščansko-hrvatska književnost postaje s njim napredna. 1914. “Moderno i gnjilo”, problem moral, principalne zablude. Bavio se pozitivizmom, problemima geometrije. Znanstvena djela na latinskom. u 53. godini počinje sa pjesničkim radom. Kalendar. Tjednik “Naše novine”, korektor. Rad na okupljanju Hrvata. Pjesma “Republika”. 12 Uzdigao je jezičnu normu na umjetničku razinu. Stvorio je naziv Gradišće. Gradišće je prepjev naziva Burgenland. Osnivanje hrvatskog kulturnog društva “Zora”. Sredinom 19. stoljeća dolazi do jezične izolacije. Nositelji svećenici, središte u Juri novog nacionalnog pokreta. Obrana hrvatskog jezika. Uspostava nove ortografije. Njegova je generacija poznavala sve njegove pjesme. U pjesmama obrađuje sve teme, zrcalo duha vremena. Dosta oponašatelja - Ivan Blažević. Napisao je himnu Gradišćanskih Hrvata. Proširena malodušnost među Gradišćanskim Hrvatima. Dodao si ime Miloradić (rado). Djela mu se sadržajno bave rodoljubljem. Budućnost Gradišćanskih Hrvata temelji se na njihovom povezivanju sa maticom zemljom, Hrvatskom. Piše o sebi, pjesme ispovijedi. Pisma, epistole (npr. Josipu J. Strossmayeru). Epska pjesma o izgubljenom sinu. Njegove pjesme za djecu pisane su sa poučnim temama. Prijevodi stranih djela. Antisemitizam, antifeminizam, antimarksizam. 1919. “Mala gramatika, slovnica hrvatskog jezika”. Zalagao se za čakavski dijalekt i to je bila loša strana jer su se time Gradišćanski Hrvati udaljili od hrvatskog jezika. Danas mu se može zamjeriti to što su danas Gradišćanski Hrvati čakavci. Ep “Tragedija Božja”, urednik je uništio zbog protucrkvenog sadržaja. Prijevod “Nasledovanja Kristuševa”. Postao je vodeća osoba književnosti Gradišćanskih Hrvata. U jednoj zbirci čakavske lirike on se stavlja na prvo mjesto, uključen je u korpus hrvatske književnosti. Pjesme “Uz grob”, “Naš jezik”. Janko Barle (1569-1941) Zagrebački kanonik, uređivao je muzikološki časopis "Sv. Cecilija". Pisao je o crkvenim pjesmama Gradišćanskih Hrvata. O Gradišćanskim Hrvatima pišu: a) b) c) d) e) f) Mate Ujević "Gradišćanski Hrvati" Stjepan Jušić "Hrvatska dijaspora u 16. stoljeću", ljetopis JAZU, prva dijalektološka studija Ivan Grabec "Govor podunavskih Hrvata u Austriji", 1966., "Hrvatski dijalektološki zbornik", knjiga 2 Božidar Finka "U čakavskoj reči", daje pregled govora Gerhard Neweaklowski "Disertacija" Tomislav Jelić "Gradišćanski Hrvati u Austriji" Veze Gradišćanskih Hrvata s domovinom Ljudi koji su iz sjeverne Hrvatske, a u Gradišću su bili učitelji (i obratno). Mihael Lipšić. Iz Gradišća, studira u Grazu i predaje civilno pravo u zagrebu. Rođen je u Gorištanu. Franjo Sušnik. "Put kud nebo", djelo sadrži molitvu supružnika na kajkavskom (koje kasnije neki gradiščanski Hrvat prevodi na svoj jezik). U 18. stoljeću veze su potvrđene na trgovačkom polju, dolazili su trgovati u Hrvatsku. Prvi tiskan evanđelistar prema ovom izdanju Janko Spodić (Gyorski biskup). Najmasovniji pravac hrvatske emigracije za najezde Turaka je sjeverozapad, tj. zapadna Ugarska (270 sela), Donja Austrija, tj. između Štajerske i Slovačke. U Gradišću je utemeljeno između 180-200 hrvatskih naselja. Razlozi emigracije: a) rast agrikulture u donjoj Austriji i zapadnoj Ugarskoj b) isto plemstvo ima posjede i u Gradišću i u Hrvatskoj, pa su tamo preseljavali kmetove (hrvatski velikaši Erdody) c) radna snaga potrebna je caru Ferdinandu i feudalcima, pa ih on oslobađa od svih davanja na rok 1216 godina i daje ima crkvenu autonomiju d) strah od tuđe vlasti, turskog ropstva i islamizacije Crkva je imala važnu ulogu u svim socijalnim procesima. Gradišće je dobilo naziv po mjestu Grad (Gussing), od 1921. Burgenland. Naziv potječe iz doba Monarhije. To je područje na kojem se govori hrvatski jezik, od kojih je 80% čakavaca (čakavska ikavica). Jezik Gradišćanskih Hrvata se nastavlja na jezik matičnog kraja, u dijalektalnom smislu jezik je heterogen. U pjesmaricama je grafija latinička, pravopis koji ima svoje korijene u madžarskom pravopisu, Ilirski preporod kod njih nije imao odjeka. Formirao se standardni hrvatski gradišćanski jezik. U kulturnoj povijesti Gradišćanskih Hrvata važnu su ulogu imali protestantski svećenici Stjepan Konzul i Antun Dalmatin. Gradišćanska književnost je sličnog karaktera kao i kajkavska književnost. Crkvenog je nabožnog karaktera. Nedostaje joj književna kritika. Do spontane asimilacije hrvatskog stanovništva 13 sa austrijskim dolazi 1970-ih godina. Tada je došlo do jače deagrarizacije ruralne tj. seoske sredine. 1919/20. konferencijom mira u Parizu Gradišćanski Hrvati bili su razgraničeni (Versailleskim dogovorom o koridoru kojim bi se povezivale Jugoslavija i Čehoslovačka). Velike sile to nisu prihvatile. Čimbenici opstojnosti hrvatske manjine materinji jezik kulturna baština etnička elita, tj. inteligencija (profesori, svećenici, novinari) etničke institucije (škole, crkve) (povijesna) etnička svijest život u seoskoj (ruralnoj) zajednici - `70-ih dolazi do sve jače deagrarizacije, što dovodi do spontane asimilacije g) nerazvijenost građanske klase a) b) c) d) e) f) U Budimpešti postoji hrvatska gimnazija, a u Pečuhu Hrvatski institut za hrvatski jezik. 1921. plebiscitom dio gradišćanskih Hrvata dolazi pod administrativnu upravu Austrije ( do tada je uprava bila Ugarska). Od 1921. Gradišće se zove Burgenland, a ime Gradišćanski Hrvati službeni etonim (Gradišćanski Hrvati austrijskog dijela i Gradišćanski hrvati madžarskog djela). Dio Gradišćanskih Hrvata danas se nalazi u Slovačkoj. Martin Meršić (1868-1963). Jedan od pokretača narodnog gibanja Gradišćanskih Hrvata. Foto zbirka zemaljskog arhiva "Željezno". Pisao je o Mate Meršiću Miloradiću. Njegov doktorat je bila Miloradićeva biografska skica. Gašpar Glavinić. Mnogo je stvarao na području crkvenih pjesama, školskih udžbenika, kalendara. Najvažnije doba toga vremena (1833-1872). Filip Sedenik . 1912. prvi svezak lirike na gradišćansko hrvatskom jeziku "Jecke", govori o domovinskoj ljubavi, razmišlja o precima. Ignacije Horvat (1895-1973). Duhovnik i književnik. Bio je predsjednik HKD u Gradišću. Foto zbirka zemaljskog arhiva Željezno. Fran Kurelec (1811-1874). Školovao se u Zagrebu, Grazu, te Beču. Proučava život i običaje Gradišćanskih Hrvata i potpisuje njihove pjesme. Ivan Kukuljević Sakcinski Služi kao oficir u Beču i Milanu, bavi se političkim i književnim radom, zastupnik je u hrvatskom saboru, prvi drži govor na hrvatskom jeziku (1843). Svoje pjesme je podijelio u čakavske, štokavske i kajkavske. Pjesme koje je vjerojatno sam sakupio obilazeći hrvatske krajeve svrstao ih je među čakavske. Tvorac je prve moderne hrvatske drame "Juran i Sofija" pisane novim tipom književnog jezika. Čuković (19/20. st) objavio historiografsko djelo "Žitak svetih" 14 HRVATI U MADŽARSKOJ (GRADIŠĆANSKI HRVATI) Hrvata u Madžarskoj ima oko 90.000. U Madžarskoj živi oko 12.000 Gradišćanskih Hrvata koji govore čakavskim dijalektom. U tijeku je proces asimilacije. a) 1945-1948 - sve narodne manjine dobijaju pravo na etnički opstanak i razvoj svog individualiteta. Narodne manjine napustit će svoju zatvorenost (1957.) i doći će do asimilacije. Promijenio se broj dvojezičnih škola. b) 1948-1949 - 26 dvojezičnih škola. 1948. Informbiro, prekinute veze s Madžarskom, odbacuju se hrvatska imena i prezimena, srbiziranje nastavnog kadra. c) 1962-1978 - treće razdoblje. 1962/63. postoji samo 8 dvojezičnih škola. Problemi tzv. "spontane asimilacije" (i dalje traje). Nakon 1978. osnovana je udruga "Demokratski savez južnih Slavena" koji nastoji obuhvatiti sve manjine u Madžarskoj (okupiti ih pod jednim imenom). Razne su etničke skupine Hrvata u Madžarskoj, koriste sva narječja kojima se govori u Hrvatskoj. Madžarski znanstvenici ih obično svrstavaju u 7 većih etničkih skupina: 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. Gradišćanski Hrvati Pomurski Hrvati Podravski Hrvati Hrvati Bošnjaci Šokci (brzo asimilirani) Bunjevci (brzo asimilirani) Podunavski Hrvati Hrvatska manjina u Madžarskoj je dodatno izolirana od matice zemlje nakon rezolucije Informbiroa iz 1948. To su iskoristili madžarski Srbi kako bi ekavizirali Hrvate. Istočnougarski (Bunjevci) i južnougarski (šokci) razbijeni su između Madžarske, Rumunjske i Kraljevine SHS, te su doživjeli ubrzanu asimilaciju. U Madžarskoj od nekadašnjih 45, danas postoji još 15 sela. Pomurski Hrvati su doselili uglavnom poslije 1690. nakon oslobođenja tog prostora od Turaka. Svi potječu iz kajkavskih krajeva (Međimurja, Hrvatskog zagorja). Bavili su se uzgojem i trgovinom jakih konja koji su prodavali za potrebe gradske željeznice. Neki su bili veleposjednici (Bedekovići). Podravski Hrvati - šumovita i močvarna područja duž Drave. Smatraju se autohtonom etničkom skupinom, tj. pretpostavlja se da žive na ovim prostorima već od dolaska Hrvata u današnju domovinu. Bave se svinjogojstvom i ribarstvom. Neki su imali crkvene posjede. Hrvati Bošnjaci se javljaju u Pečuhu i Budimu kao obrtnici još u tursko doba ali i poslije. Poznati su kao zlatari, vinogradari i vinari, te vrtlari. Podunavski Hrvati - mješovito stanovništvo pa se dijele u dvije grupe: a) grupa koja živi u okolici Kalače, govori staroštokavsko ekavskim govorom, doselili su se iz Slavonije b) doselila se u 16. stoljeću, a nekad je u velikom broju obitavala u Budimu i okolici. Govor im je novoštokavsko ikavski. Bave se ribarstvom i spominju se kao Bunjevci, Bošnjaci i Dalmatinci. Zlatno doba Hrvata u Madžarskoj je 18/19. stoljeće kada su u nekim krajevima činili relativnu ili čak apsolutnu većinu. Nakon toga počinje naseljavanje njemačkih i madžarskih doseljenika u hrvatske krajeve, počinje proces asimilacije. 1948. za vrijeme madžarske revolucije kmetovi su dobili slobodu. Nove su gospodarske i društvene prilike, višak radne snage nakon oslobođenja kmetova i procesa zemljo rasterećivanja uzrok je iseljavanja Hrvata iz Madžarske u Ameriku. Očuvanju hrvatske manjine u Madžarskoj posebno su pridonijeli hrvatski svećenici koji su tamo izbjegli s narodom i drže obrede na hrvatskom jeziku. Hrvati su u Madžarskoj očuvali svoju svijest time što je Ferdinand I. Dao pravo da sami biraju svog svećenika. Danas u Budimpešti i Pečuhu postoji Hrvatski institut za jezik i književnost. Rezolucijom Informbiroa hrvatska manjina je izolirana. Dvije su županije s Hrvatima: a) Šopron - žive uglavnom čakavci, kajkavci su u Umoku, Vadešinu i Koljnofu b) Željezno Čakavski dijalekt polako nestaje zbog uvođenja jugoslavenskog jezika. 15 Hrvatska naselja u južnoj Madžarskoj: a) b) c) d) e) f) Kaniža - Pomurje (kajkavci) Pogan - Podravina (poluakcentualni sustav) Pečuh - Podravina Mohač - Baranja (ikavsko ekavski) Bacin - Bačka Vršenda - Bačka Hrvatska naselja južno od Budimpešte: a) Andzabeg b) Tukulja c) Erčin Hrvatska naselja u zapadnoj Madžarskoj: a) b) c) d) e) f) g) h) Bizonja Šopron Vedešin Umok Koljnof Unda Prisika Kiseg Mate Šinković (1927-1974) Rođen je u Koljnofu (velikom selu nastanjenom Hrvatima koji su tu već od 16. stoljeća). Cijeli život je posvetio njegovanju materinjeg govora i oživljavanju hrvatske kulturne baštine. Piše izvornim čakavskim dijalektom, tj. varijantom koja se razvila u Koljnofu. Pisao je za svoje sumještane, radnike i djecu. Ostavio je stotinjak pjesama. Zbirka "Ruža nebeska", molitve. Četiri su tematske cjeline: a) b) c) d) ljubav prema hrvatskom jeziku i etničkoj pripadnosti ljubav prema madžarskoj domovini ljubav prema rodnom selu, zavičaju i prirodi ljubav prema ženi, djeci i prijateljima Pisao je i o spontanoj asimilaciji: a) b) c) d) "Sladka Sanja" vizija hrvatske autohtonosti "Dužnost domovini" iznosi svoj patriotizam "Protulice", "Viograd", "Na našj gori", "Žetva", "Jasen" "Na majkin dan" Jive Zigmund Kaner 1812. prevodi Marulićevo djelo "De imitatione Christi" na gradišćansko hrvatski jezik, pritom se služio prijevodom Tome Kepenca "Stope Krista". "Od naslidovanja Krista Ševega". U djelu ima dosta kajkavizama. Kamer je u svom prijevodu napravio suvremeni normirani tip gradišćanskog hrvatskog jezika. 16 HRVATI U MORAVSKOJ Južna Moravska (Češka Republika). Tijekom 16. stoljeća Hrvati bježe pred Turskom najezdom. Također na ova područja dolaze i zbog teških gospodarskih uvjeta. Najviše se raseljavaju iz Slavonije na područje donje Austrije, zapadne Ugarske. raseljavanje traje od kraja 15. do 18. stoljeća. Iz 1538. potječu prvi pisani dokazi. To je najsjevernija i najudaljenija hrvatska dijaspora. Najrjeđa i najmanja veza sa domovinom. Najduže su sačuvali svoj jezik. Živjeli su u tri sela. 1580. Ugarski sabor je donio zabranu o seobi i o povratku. Čeh Aloj Šembera. Tamo gdje su Hrvati došli u većim skupinama sačuvali su hrvatska prezimena, a tamo gdje su se raštrkali dobili su prezime Hrvat. Plansko raseljavanje Hrvata nakon 1945. gdje u ih preselili još sjevernije te su oni izgubili kontakt između sebe. To raseljavanje su proveli češki komunisti. Danas su ostala samo tri sela u kojima borave Hrvati: 1. Jevišovka - Frielištof 2. Nova Prerava - Novy Prerov 3. Dobro Polje - Dobre Pole U 16. stoljeću Hrvati se živjeli pretežno u kućnim zadrugama. Bili su uglavnom stočari sa nomadskim načinom života. Bili su skloni uporabi sile. Razlike u duhovnom životu. Oni dolaze na ova područja u doba protestantizma, zbog toga su zahtijevali dobar dio hrvatskih svećenika koji su mnogo učinili u obrani hrvatskog identiteta. Moraju prelaziti na ratarstvo, vinogradarstvo, trgovinu i prijevoz. Moravski Hrvati na Drinovcu su čakavci (kao i Gradišćanski Hrvati). Jezik im je pun arhaizama. Hrvatsko je kršćanstvo više primilo od Moravske nego što je dalo. Preuzimanje navika, sklonosti. Slavensko-Moravska kultura. Milo Vašak je najznačajniji pjesnik Moravskih Hrvata, danas živi u Kanadi. On tvrdi da Moravska Hrvatska nema budućnosti. Ono što nisu učinili Nijemci 400 godina, učinili su češki komunisti u 50 godina. Intervju s Herdvig Sitek, predstavnikom udruženja građana Hrvata u Češkoj. Posljednji trenutak da se nešto učini za Hrvate u Češkoj. Veliki problemi u Češkoj zbog ulaza u EU jer se traži reguliranje odnosa prema manjinama. Tek od 1991. Moravski Hrvati su priznati kao manjina u Češkoj. Hrvati su došli iz političkih i ekonomskih razloga. Završetkom Drugog svjetskog rata Hrvati u Moravskoj počinju odumirati. 1938. podjelom Čehoslovačke Hrvati su pripali Njemačkoj. Počela je germanizacija. Početkom Drugog svjetskog rata njemačko zapovjedništvo ih je slalo na bojište, te su nakon rata češki komunisti iste proglasili njemačkim kolaboracionistima. 1948. dolazi do sukoba Tito-Staljin, Informbiro. Nakon toga Hrvata je ostalo tek oko tisuću od nekih 15-20 tisuća. Nakon veljače 1948. provedeno je raseljavanje Hrvata iz tih triju sela. Genocid. Tek prije 3 godine češka vlada je uputila ispriku Moravskih Hrvatima. Od 1991. “Hrvatski kulturni dani” u Frielištofu. 17 HRVATI U SLOVAČKOJ O doseljenju Ne zna se točno od kuda su došli, jesu li se svi odjednom iselili, niti da li su stigli izravno ili su već negdje bili nastanjeni, pa krenuli u seobu. U 15. i 16. stoljeću bio je rat, pa su u novoj domovini našli napuštene nastambe i kotare. Hrvati doseljenici su dobili od zemljoposjednika kolonizacije slobode na 8-12 godina da izgrade kuće, obnove granice i vinograde. Prva generacija doseljenika obnovila je opustošena sela, razvila je obrte, vinogradarstvo, sagradila je i proširila crkve, a hrvatska imena davali su kotarima, potocima i brdima. Ti su se nazivi očuvali i danas. Još su u 18. stoljeću imali vlastite svećenike koji su propovijedali na hrvatskom jeziku, te učili djecu. Danas se zbog snažnog procesa asimilacije hrvatski jezik zadržao samo u 4 sela, u okolici Bratislave. Današnji je jezik mješavina arhaičnog hrvatskog i slovačkog jezika. Hrvatska sela: Devinska Nova Ves, Chorvatsky Grob, u njima se govori čakavskim dijalektom. Nakon postanka Čehoslovačke, otežani su kontakti Hrvata i Slovačke s Hrvatima iz Austrije. Povoljnije su prošli zadunavski Hrvati iz sela Jarovce i Čunovo koji su poboljšali svoje kontakte s Gradišćanskim Hrvatima, ali i stanovnicima hrvatskih sela u Madžarskoj. 1929. zagrebačko Društvo sv. Jeronima i slovačko Društvo Vojtecha otkrili su u Trnavi spomen ploču prvog hrvatskog kardinala Jurja Haulika, koji je podrijetlom bio Slovak. Nakon Drugog svjetskog rata na temelju mirovnog sporazuma s Madžarima, 1947. Čehoslovačkoj su priključena tri sela u blizini Bratislave, od toga dva sa hrvatskim stanovništvom (Čunovo i Jarovce). Kulturna društva Hrvata u Slovačkoj Čunovo. Lokalna kultura se oslanja na hrvatsko kulturno društvo, čiji se rad očituje u svjetovnoj i crkvenoj glazbi i obredima. Poznat je čunovski tamburaški zbor. Jarovce. U njemu djeluje kulturno društvo "Klub mladih Hrvata", dječji folklorni ansambl "Jarovček", folklorni plesni ansambl "Mladost". Chorvatsky Grob, 1966. dovršen je i posvećen oltar prvog hrvatskog sveca Nikole Tavelića. Tu se nalazi i mali lokalni etnografski muzej "Hrvatska soba". U sklopu hrvatskog kulturnog društva djeluje pjevački ansambl "Horvatanka". Aktivan je i kod crkvenih obreda, ali nastupa puno i po Slovačkoj i inozemstvu. 1999. posjetio ih je zagrebački nadbiskup Josip Bozanić. Devinska Nova Ves. "Domovinska Nova Ves", 1989. je Festival hrvatskih pjesama i plesova. U selu postoji vrlo aktivno hrvatsko kulturno društvo, povezano i sa Hrvatskom i sa inozemstvom. "Hrvatski četvrci" klupske večeri s tematskom orijentacijom prema životu stanovništva u tom selu u prošlosti. Održavaju se već pet godina, svaki posljednji četvrtak u mjesecu. U selu djeluju 4 ansambla: glazbeno pjevački ansambl "Grvarčieta", "Pašaki" i tamburaški ansambl djece i mladeži "Črip". Hrvatsko kulturno društvo neredovito izdaje časopis na lokalnom dijalektu "Novodielski glas". Od 1994. urednik je Viliam Pokorny. Ministarstvo kulture Slovačke Republike odobrilo je osnivanje Centra za dokumentaciju hrvatske kulture pri slovačkom narodnom muzeju u Bratislavi. Centar je predstavio mini izlože zbirki, dokumentarnu videokasetu o hrvatskoj manjini u Slovačkoj "Nakon stoljeća ponovno u svatu" i dva zbornika: "Hrvati u Slovačkoj" i "Hrvatska narodnost u Slovačkoj" (1999.). U Devinskom novom Selu trenutno se gradi kompleks kulturne ustanove koja će biti središte Hrvatskog kulturnog saveza i Muzeja hrvatske kulture u Slovačkoj. 1990. Hrvatska kulturna društva u Devinskom Novom Selu: Jarovcu, Čunovu i Chorvatskom Grobu osnovala su zajednički Hrvatski kulturni savez u Slovačkoj (mjesto za afirmiranje). Jezik: srednjočakvski dijalekt čakavskog narječja, ikavska ekavica. Hrvati iz ta 4 sela potječu sa teritorija između Kupe, Save i Une, te nešto južnijih područja i zapadne Slavonije. S tog područja potječu i Gradišćanski Hrvati, pa je jezik sličan (slovakizmi, hungarizmi, germanizmi). Kulturno stvaralaštvo Slovačkih Hrvata `60-ih godina dolazi do buđenja nacionalne svijesti. Dolazi do interesa za vlastiti jezik, narodne običaje (pjevanje i ples). U 16. i 17. stoljeću poznate su dvije hrvatske obiteljske loze: Ostrožci i Horvat-Stančić (branitelji luteranizma i pomagači znanosti i kulture). Marko Horvat-Stančić je od 1590. do 1597. držao kod Kežmarcha glavnu luteransku školu. 1635. godine u Trnavi je osnovano jezuitsko sveučilište. U njemu istaknutu ulogu imaju hrvatski studenti i profesori. Tu su isto studirali Juraj Habdelić, Antun Kanižlić i Pavao Ritter Vitezović, Draškovići. To su bili crkveni, državni dužnosnici na Slovačkom teritoriju. Juraj Drašković zaslužan je za uvođenje jezuitskog školstva. Gabrijel Kolinović (17/18. stoljeće) 18 Povjesničar, rođen je u Šenkvicama kao potomak hrvatskog emigranta iz Kostajnice. Pisao je o životima ugarskih vojskovođa, hrvatskih kraljeva i banova. Napisao je svoju opsežnu autobiografiju i genealogiju obitelji od dolaska Hrvata 1557. u Šenkvice. Pisao je kronike templara austrijsko-turskih ratova. Spisi su mu ostali većinom u rukopisu. Bavio se dijalektima. Josip Andrić U hrvatska sela slao je knjige, kalendar Društva sv. Jeronima. Posvetio je veliku pozornost slovačkim Hrvatima, osobito u Chorvatskom Grobu. Radnju svog romana "Velika ljubav" je smjestio u to naselje. Inicirao je postavljanje oltara posvećenom prvom hrvatskom svecu Nikoli Taveliću u Chorvatskom Grobu. Svojim je djelovanjem doprinio razvoju prijateljskih odnosa Hrvata i Slovaka te razmjeni kulture. Viliam Pokorny Iz Devinskog N. Sela. Drvorezac je, epigramatičar. 1991. objavio je zbirku novoselskih poslovica i izreka "Rič tr drvo". Iste godine je organizirao izložbu svojih klipov, kuhača i drvenih daščica s poslovicama iz rodnog mjesta. 1992. izda je knjigu izreka i poslovica, te novoselskih priča na nestandardiziranom rodnom dijalektu. U knjizi je objavio svoja zapažanja o hrvatsko čakavskom dijalektu. 1995. izdao je monografiju "Devinska Nova Ves", to je pregled povijesti, kulture, industrije, zdravstva, nazivlja i školstva u selu, te dijalekata na slovačkom jeziku. 1997. izdao je knjižicu pjesama "Ča dan donese". 1999. izveo kazališnu jednočinku "Novoselski kipci". Pisao je i na slovačkom, poezija mu je prihvaćena i na slovačkom. Urednik je zbornika "Hrvatski etnikum u Devinskom Novom Selu" i časopisa "Novoselski glas". Zbirka se sastoji od 50 pjesama podijeljenih u 4 tematske cjeline. Zbirka je tiskana dvojezično, hrvatski tekst nije na hrvatskom književnom jeziku već na novoselskoj čakavci. 19 HRVATI U RUMUNJSKOJ Nakon Prvog svjetskog rata se počinje saznavati za njih. Hrvati su tada živjeli u ugarskim županijama (Arad, Temišvar, Resita). Mirovnim ugovorom ti dijelovi postaju dijelovi Rumunjske. Dolazak Hrvata u 16. stoljeću povezan je sa turskom silom iz Vinkovačkog kraja, Mrkopolja, Pokuplja, Brinja. Sedam hrvatskih sela: Karaševo, Lupak, Klokotić, Ravnik, Vodnik, Nermić, Jabalča. Karaševo je najveće središte. Hrvatska naselja u Rumunjskoj: 1. 2. 3. 4. Aradska županija: Arad, Sinnicolau, Marija Radna Temišvarska županija: Temišvar, Jimbolia, Keča, Čenija, Rekaš, Lugoj Tirolska županija: Tirol, Resita, Anina Južna skupina: Lupak, Vodnik, Ravnik, Nermić, Klokotić, Jabalča, Karaševo Franjevci su dosta značajni za razvoj Hrvata i očuvanje jezika. U Klokotiću djeluje kulturno umjetničko društvo. Procvat hrvatskog školstva 1933. godine, nastava na hrvatskom jeziku. 1948. kriza Tito-Staljin, rumunjski jezik je uveden kao nastavni, hrvatski jezik se zadržao samo kao predmet. 1948. dolazi do prestanka djelovanja mnogih društava (vatrogasno). Jezik je štokavska ekavica sa primjesama ikavice. Uspješno su sačuvali jezik i običaje za što je osobito zaslužna crkva, proces asimilacije dosta je jak. Marija Radna je veliko hodočasno središte i tamo se nalazi velika barokna crkva Većina usmenih priča objavljena je u zbirci Balnt Vukova “Cvjetovi mećave”, pisane karakterističnim govorom. Rekaš, Keča - naselja u kojima su Hrvati prisutni od početka 19. stoljeća. U Keču dolaze iz Turopolja, donjeg okuplja. Rekaš, grad u kojem su Hrvati peti po brojnosti, sami sebe smatraju Šokcima i misle da su tamo od 1650. Po jeziku su kajkavci (goranski), a ekavsko-ikavski govor nam kazuje da njihovi preci potječu južno i jugozapadno od Vinkovaca. Hrvati iz gorskog Kotara (koji je kajkavska sredina) su u Rumunjskoj od 1890-ih godina. Hrvati iz gorskog kotara, Mrkopolja su se zaputili u Rekaš, preko madžarskog grada Estergona (Ostrogon), mjesto madžarskog primasa. Na desnoj obali Dunava. Na granici Madžarske i Slovačke stupaju u službu barunske obitelji Ambrozy gdje rade kao drvodjelci (tesari) i potom iz ostrogonskih šuma odlaze (jer više nisu potrebni vlasniku) prema jugoistoku ondašnje Ugarske u selo Remete (danas mjesto blizu Temišvra - Remetea Mare), gdje je isti gazda imao svoje vlastelinstvo. 1895. zabilježena su u Rekašu, u župi sv. Ivana Krstitelja (Aleksandar Berković - župnik, potomak Hrvata) rođenja djece naših hrvatskih iseljenika. Obitelj Jankulov upozorava istraživača Stjepana Krpana i na druge obitelji tzv. "Granera" koji nakon 1890. doseljavaju iz Hrvatske. Župnik Jozef Šulc (u 20. stoljeću) objašnjava to ime - nazivaju se Granerima zbog boravka na radu u mjestu Gran, blizu Ostrogona. Neka prezimena u Rekašu koja se pronalaze i u Gorskom Kotaru: Radošević, Starčević, Tomac, Tomić, Jakobić, Bobinac, Kružić, Kužić. Nakon dolaska u rekaš zatekli su tamo svoje sunarodnjake koji su govorili ekavskomštokavštinom. S vremenom će doći do napuštanja goranske kajkavštine i prihvaćanja ekavske štokavštine međusobnom ženidbom, a na tj. način u obitelji ulazi i rumunjski jezik. Kajkavština (Gorani), ekavska-štokavština (Šokci). 1888. osnovano šokačko pjevačko društvo. Hrvatska naselja: Arad, Lupak, Vodnik, Nermić, Karaševo, Klokotić, Tirol, Temišvar. Žombolj. 20 HRVATI U VOJVODINI Prema popisu stanovništva iz 2002. godine, u Srbiji živi 70.602 Hrvata, ali u taj broj nije uključeno Kosovo . Najveći dio Hrvata, njih 56.546, živi u Vojvodini a u središnjoj Srbiji danas ima samo 14.056 Hrvata. Najznačajnija i najbrojnija hrvatska zajednica u Vojvodini upravo je u Subotici, u kojoj živi 16.688 Hrvata, međutim, Hrvati danas čine tek 15 posto stanovništva u tome grada. Nekada su se vojvođanski Hrvati dijelili na Šokce i Bunjevce. Šokac je regionalni naziv za grupaciju koja živi u istočnoj Slavoniji i vojvođanskome Podunavlju - Bačkoj, a ta je kategorija nestala. Ti su ljudi shvatili povijesnu zabludu te su se na zadnjemu popisu stanovništva izjašnjavali kao Hrvati. Drugi su Bunjevci, kojih u Srbiji danas ima oko 20.000, a najveći dio njih živi upravo u Subotičkoj općini. Bunjevci žive na tromeđi Sombor-Subotica-Baja. U Vojvodini je početkom devedesetih godina živjelo oko 70.000 Hrvata, dok ih je danas samo 56.000, a oni su se mahom iseljavali početkom ratnih sukoba u Hrvatskoj. Tako je jedan dio otišao u Hrvatsku, drugi u Mađarsku a ostali su otišli u Treće zemlje. Upravo su hrvatska kulturna scena i naše katoličko svećenstvo u Vojvodini bili ti koji su spasili Hrvate u ovoj zemlji i očuvali hrvatsku kulturnu tradiciju i hrvatski jezik na ovome području. U vrijeme ratnih sukoba crkve su bile jedina okupljališta Hrvata gdje su oni redovito mogli slušati svoj materinski jezik. Nakon određenoga vremena vojvođanski su Hrvati osnovali Hrvatsko akademsko društvo u kojemu se okupljala hrvatska inteligencija i organizirali razni skupovi i okrugli stolovi, na koje su pozivali stručnjake iz Jugoslavije i Hrvatske. Osnovana prva hrvatska politička stranka Demokratski savez Hrvata u Vojvodini (DSHV). Posljednji popis pokazuje da su Srbi povećali svoj broj nauštrb ostalih naroda. Raspadom bivše SFRJ nastao je problem statusa Hrvata u SRJ. Unatoč međunarodnom ugovoru između Republike Hrvatske i SRJ (Sporazum o normalizaciji odnosa od 1996. godine, a prethodno Daytonski sporazum) Hrvatima je bilo uskraćeno uživanje manjinskih prava. Dugo odlagano rješavanje pitanja njihova statusa dovelo je do situacije da pripadnici hrvatskog naroda do sada nisu ostvarili prava s područja kolektivnih prava (pravo na školovanje na materinskom jeziku, pravo na informiranje i kulturnu tradiciju kroz odgovarajuće institucije). Sada je usvojen Zakon o narodnim manjinama. 2001. u Vojvodini se održao popis stanovništva i bilo je važno da se hrvatski korpus izjasni upravo kao hrvatski, jer većim brojem tako izjašnjenih pripadnika naše manjine će i prava, koja će ostvariti na osnovi novoga Zakona o zaštiti manjina biti veća i sigurnija, potrebno je da se izjasne kao Hrvati kako bi dobili svoja manjinska prava (obrazovanje na materinjem jeziku). Zbog toga se u Vojvodini krenulo s akcijom “Budi svoj” koja ukazuje na te probleme i potiče Hrvate da se kao takvi i izjasne. To je bila najveća dijaspora Hrvata (stotine tisuća). Alternative naziva Bunjevac: naziv od imena rijeke Bune u Bosni (vjerojatno), glagol buniti se. U Bačku su doselili početkom 18. stoljeća (vrijeme Turaka) pod vodstvom 18 franjevaca. Naselja: Segedin, Subotica, Baja književnost nakon 1921., gubitak Baje (Madžarska) kao dio kulturnog središta. Prije Drugog svjetskog rata imali su istaknute književnike: L. Stipić, M. Peić, A. Jakšić. Bački Hrvati (Bunjevci) Iz Bosne s Neretve, iz Like i Dalmacije. Etimologija riječi bačka: 1901. Broz-Ivekovićev rječnik za imenicu bač kaže da znači biti stanar. Akademijin rječnik tumači riječ bač kao konačar, planinar. Petar Skok u svom rječniku tumači kao planinar, stanar. Bačija = stan, obor, konak, majur, salaš. "Bač" se pokušalo tumačiti riječju baština na štokavskom području, a na kajkavskom i čakavskom - bašćina. Sušnik-Jambrešićev rječnik baštinu bilježi kao baćina = očevina, djedovina, tj. njiva. Poljaci, Slovaci i Slaveni već su poznavali tu riječ kao ovčar, čoban. Bač = drevni grad, nadbiskupsko središte, piše jedan madžarski povjesničar. Treba biti oprezan s teorijom Bunjevci = buniti se protiv Turaka. Ivan Antunović smatra da se Bačka prvi put spominje 1699. (mir u Srijemskim Karlovcima). Stjepan Bukinac (1912-1945) pisao o aktivnosti franjevaca kod iseljenika u 16. i 17. stoljeću. Svi pisci se slažu da je imenica Bačka tvorenica od toponima (grad) Bač + nastavak -sk. Skok tumači da se time podrazumijeva "gradska međa" (varmeđa=županija). U doba cara Justinijana tamo je bila biskupija, mišljenje je novijih pisaca. Bunjevac: a) čovjek u Bačkoj koji govori zapadnijim govorom b) Srbin katoličke vjere Kod Zoranića i Barakovića, bunjci: a) rupa po kućnim zidovima b) kuća u polju, u vertikalnom presjeku eliptična 21 c) leglo životinja Ante Sekulić navodi kako je bunja noćište izdubljeno u zemlji, pokriveno slamom (načinjeno od kukurozovine). Neki pak ime Bunja dovode u vezu s papom Bonifacijem. Hrvati u Bačkoj su doseljeni iz Bosne s Neretve, iz Like i iz Dalmacije. Stari ljetopisi obično bačke Bunjevce nazivaju Dalmatinci. Iz Bosne su doseljeni za prodora Turaka. Govor im je štokavska ikavica (tako se govorilo i u području između Cetine i Neretve). 1463. pad Bosne pod tursku vlast. Od Cetine do Neretve cijelo područje bilo je štokavsko, ikavskog narječja. Simbioza Vlaha s ostalim narodom započela je još prije turskih napada. Nakon što su Turci zaposjeli određena područja, organizirali svoju upravu (hercegovački sandžak). Možda se to može povezati s odlaskom stanovništva iz "hercegovne zemlje", kod rijeke Bune - pučka etimologija to ime dovodi u vezu s bunom protiv Turaka = Bunjevci. Međutim turska vlast nije bila toliko agresivna prema tamošnjem stanovništvu. Drugačija situacija bila je na trogirskom području i oko njega. Odatle su Morlaci (crni Vlasi - Morovlasi) preseljeni u Istru. To je stočarsko stanovništvo koje se spuštalo s planine (u 14. i 15. stoljeću Dinare i Velebita) pa je tako dio njih pred mletačkom vlašću preseljen u istru. Vlasi su bili već uključivanje i u turske postrojbe kao Mortolozi. Pljačkali su i odvodili stanovništvo. Dio Hrvatske i Dalmacije kojim vladaju Turci prozvan je Turska Hrvatska. Nakon zauzimanja Bosne, Turci osvajaju i druga područja i tamo učvršćuju svoju vlast. Zatim dovode tamo radnike za obradu zemlje. Još 1386. Turci su provalili u Bosnu i već otada pljačkaju. O raseljavanju pišu: S. Pavičić, Petar Skok, Đuro Szabo, Veljko Rogić. Dio je prebačen u Dalmaciju, dio u južnu Ugarsku, a jedni ostaju na svom starom području. Raseljavanja su započela u 17. stoljeću i traju u tom vremenu. Bački Hrvati (Bunjevci) smjestili su se u zagrljaju Dunava i Tise, na plodnim Bačkim ravnicama. Često ih se naziva bunjevačko-šokačkim Hrvatima. Nadbiskupija u Baču spominje se vrlo rano (kasnije ju ugarski kralj Stjepan I. Spaja s novom u Kaloči), obuhvaćala je Bodrošku županiju sa sjedištem u Somboru. Već od 13. stoljeća tu su prisutni franjevci, za turske nevolje 16. - 17. stoljeća franjevci Bosanske vikarije ((Bosne Srebrene) bili su od velike pomoći tamošnjem napaćenom narodu. Neki od tadašnjih kulturnih i društvenih djelatnika: Mihovil Radnić (začetnik hrvatske književnosti u Bačkoj), Nikola Kesić, Grgur Peštalić, Adam Patačić, Ivan Nepomuk Ambrozović, Josip Knezović. Pretežno ikavski tekstovi (ikavski se tada nazivao iliričkim, slovinskim, naškim) a nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe "bunjevačkim" i "šokačkim". Djelovanje franjevaca u Bosni Srebrenoj Oni su bili nositelji duhovnog, kulturnog, književnog života. Prve vijesti o franjevcima su iz 1291. Pismo pape Nikole IV. provincijalu franjevačke redodržave (i papa Nikola IV. bio je iz reda franjevaca). 27.3.1248. pismo pape Inocenta IV. neki smatraju prvim spomenom franjevaca. Julijan Jelenić napisao je monografiju o franjevcima 1926., časopis "Nova revija". Dominik Matić, franjevac, također opisuje rad i život franjevaca u Bosni. 1444. franjevci iz ugarske, proglašavaju odcjepljenje od bosanske vikarije, ali papa Eugen IV. ne dopušta tu podjelu. Cijela Slavonija, Srijem, Banat, Bačka su pod upravom franjevačke redodržave. 1446. ipak je došlo do podjele te redodržave: a) Salvatorijska provincija "Presvetog Spasitelja", to postaje ime ugarske franjevačke provincije b) Bosanska franjevačka redodržava: preko 600 samostana na cijelom području. 29.6.1514. podjela na dva dijela: 1. Bosna Srebrena - dobiva ime po samostanu u Srebrenici (majka mnogih provincija) 2. Bosna Hrvatska Od 1757. bački samostani su dio provincije sv. Ivana Kapistrana. Prije dolaska Bunjevaca u Bačku, franjevci su već bili tamo. 28.5.1463. sultan Mehmed II. Izdaje povelju na molbu franjevca Vidovića da se ljudi mogu tamo vratiti, na svoje zemljište. Franjevci su bili posrednici između puka i turske vlasti. 1453. izdao je sličnu povelju pravoslavnom patrijarhu Genadiju (Subotica, Bač, Pečuh, Mohač, Budim). Bačka, Ugarska, tamo postoji mnogo dokumenata o Bunjevcima u franjevačkim samostanima. Sredinom 19. stoljeća počinju nemili politički događaji (srpska Vojvodina, Austro-ugarska i Hrvatsko-ugarska nagodba) pa se javlja potreba za nacionalnim osvješćivanjem. Ivan Antunović pokreće "Bunjevačko-šokačke novine" i "Bunjevačko-šokačku vilu", gradio je "standardni" jezik na bunjevačkoj hrvatskoj ikavici roditeljskog doma i sunarodnjaka. Njegovi sljedbenici su Mijo Mandić, Pajo i Nikola Kujundžić. 22 Sve do 1918. snažan je i preporoditeljski rad i pokrenuta su glasila, pisane su knjige, napisani prvi školski udžbenici, utemeljena su društva, otvorene brojne čitaonice. Rade na osnivanju samostalnih hrvatskih škola i novčarskih zavoda. Prvi svjetski rat prekinuo je preporoditeljsku djelatnost. Nakon Prvog svjetskog rata Hrvati su pod pritiskom svjetskih vlasti, no i dalje su aktivni. Osnivaju društva "Neven", "Momačko" i "Divojačko društvo". Utemeljena je i subotička matica, veza sa Zagrebom je čvrsta. U najnovije vrijeme osnovano je hrvatsko kulturno umjetničko društvo "Bunjevačko kolo". Od 1941. do 1945. Bačka je bila zaposjednuta pa su mladi ljudi odlazili u Hrvatsku. Nakon rata dio njih je ostao, a dio se vratio. Od 1945. Hrvati su u teškom položaju, ostali su bez svojih škola. Danas u Somboru i Subotici izlaze "Miroljub" i "Zvonik", časopisi kojima su urednici svećenici. Prvi glavni urednik je Vojislav Sekelj. Šokci su došli u Baranju i Bačku u 16. stoljeću (imamo sigurne podatke), ali je u 17. i 18. stoljeću došla još jedna skupina iz Slavonije i Bosne. Zbog pokušaja istiskivanja hrvatskog jezika iz crkvenog obreda u bačkom selu Santovu 1857. Hrvati su demonstrativno prešli na pravoslavlje. Bunjevci su došli s obronaka Dinare i Svilaje na početku turske okupacije, a od 1606-1620. je najmasovnije doseljenje Bunjevaca na područje Bačke. 1687. je zadnji veliki val bunjevačke selidbe (trokut Baja - Sombor - Subotica). Grad Baja svoje ponovno utemeljenje treba zahvaliti Bunjevcima. Oni su imali najpotpuniju društvenu strukturu: kmetstvo na selu, građanstvo i plemstvo (Vidaković, Radić). Bunjevci s obronka Dinare i Svilaje (iz Bosne s Neretve, iz Like te iz Dalmacije) na početku turske okupacije. Šokci iz Slavonije i Bosne. Govor: bački bunjevački govor, novoštokavsko ikavski (mlađi ikavski dijalekt). Bački šokački govor, novoštokavsko ikavski (slavonski dijalekt). U 20. stoljeću pokrenut je mjesečnik "Njiva", društveno-kulturni časopis "Rukovet". Ivan Kujundžić izdaje knjigu "Izvori za povijest bunjevačko-šokačkih Hrvata". Slavko Matković piše pjesme, prozu, eseje. Josip Pašić piše o društvenom životu Bunjevaca i Šokaca. Petko Vojnić Purčar piše drame. Hrvati su u Bačkoj dobro organizirani i povezani s domovinom. Hrvati u Srijemu su u puno gorem položaju. Kulturne institucije su prestale raditi, a hrvatski katolički svećenici su jedini pouzdani izvor za broj Hrvata u Srijemu i njihovom položaju. Hrvati u Banatu nemaju hrvatskih institucija, niti hrvatskih katoličkih svećenika. Među najpoznatijim mjestima u Banatu koja su još donedavno bila napućena pretežito Hrvatima su Opovo i Starčevo. Katoličke župe s oko 2.000 Hrvata. Franjevci iz Zagreba donedavno su imali samostan u Pančevu, ali su se povukli. U katoličkoj župi u Opovu svećenik Jan Kuharik (Slovak) okuplja Hrvate, te čuva i podiže hrvatsku nacionalnu svijest. Budući da nema hrvatskih institucija, jedno od okupljališta su katoličke crkve. O doseljenju: teško je reći od kuda su došli, najvjerojatnije su naselili Banat nakon protjerivanja Turaka ispod Dunava, a dio njih je došao u ekonomskim migracijama za dvije Jugoslavije. Zagrepčanin Rudolf Vldec sagradio je spomenik kralju Petru I. Karađorđeviću u Zrenjaninu. Narodna književnost Vojvođanskih Hrvata Ive Prčić stariji djelovao je između dva rata, bavio se skupljanjem narodnog blaga bunjevačkih Hrvata. Pisao je crtice, priče, "Bunjevačke narodne pjesme", "Bunjevačke graktalice". Marko Peić napisao je "Bunjevačke narodne pjesme u hiljadu bećaraca", 1943. "Narodne umotvorine bačkih Bunjevaca", 1997. Sakupio je preko 25.000 narodnih poslovica po abecedi. Ante Pokornik "Bunjevačke kraljičine pjesme", 1996. U djelu daje podatke o pjevanju bunjevačkih pjesama. Opisao je bunjevačke običaje pjevanja "kraljica". Balint Vujkov, književnik, publicist. Izdavao je i sakupljao hrvatsko narodno blago u Vojvodini. Sakupljao je i obrađivao usmenu narodnu pripovijetku bačkih Bunjevaca, ali i Hrvata u Banatu, Srijemu, Lici, Madžarskoj, Rumunjskoj, Austriji, Čehoslovačkoj. Za 57 godina djelovanja obradio je preko 15.000 hrvatskih narodnih pripovjedaka. Utemeljitelj je modernog književnog izraza, na štokavsko-ikavskom narječju bunjevačkih Hrvata. Ante Sekulić posvetio se znanstvenom radu. Doktorska mu je disertacija "Govor bačkih Bunjevaca". Napisao je "Književnost bačkih Hrvata". 1970. "Narodni život i običaji bačkih Bunjevaca", "Bački bunjevci i Šokci", 1959. Kikić je pisao o preporodnoj književnosti bačkih Bunjevaca pod vodstvom Ivana Antunovića i njegovih sljedbenika. Vojislav Sekelj je pisao kritike, eseje, polemike. Prvi je glavni urednik subotičkog dvotjednika "Žig". Marko Kljajić autor je djela "Kako je umirao moj narod". Djelo je prikaz etničkih čišćenja na vojvođanskim prostorima od 1991-1996. Stjepan Bartolović je proučavao jezik, život i običaje Šokaca. Milovan Miković, Matija Poljaković, Ivan Pančić. 23 Književnost vojvođanskih Hrvata mukotrpno se razvijala u multinacionalnoj (hrvatskoj, madžarskoj, srpskoj, židovskoj), multikonfesionalnoj (katoličkoj, protestantskoj, židovskoj) i multikulturalnoj zajednici. U Subotici se literatura stvara na tri jezika (hrvatskom, madžarskom i srpskom). Jezik: tri jezična izraza: a) bunjevačka ikavica b) ekavski srpski književni jezik c) ijekavica tj. hrvatski književni jezik Trojezični izraz je posljedica školovanja i okolnosti odrastanja hrvatskih pisaca u Bačkoj - učili su na madžarskom, pa srpskom, ali nikada na hrvatskom jeziku. 24 HRVATI U SRIJEMU Srijem ulazi u povijest sa dolaskom Rimljana i pisma. Poznat je već 5.000 godina prije Krista (u mlađe kameno doba). Od tada znamo za Srijemsku Mitrovicu, Zemun, Petrovaradin, Slankamen. Srijem je uključen u crtu od Beča do Budimpešte, a preko Save u Mačvu i sjevernu Bosnu (pripao je provinciji Panoniji). Sirmium je bio središte Donje Panonije. Naselja Hrvata u Vojvodini (od sjevera prema jugu): Subotica, Mala Bosna, Skenderevo, Bački Breg, Bački Monoštar, Sombor, Bač, Zrenjanin, Novi Sad, Petrovaradin, Srijemska Kamenica, Srijemski Karlovci, Novi Slankamen, Ruma, Srijemska Mitrovica, Zemun. U 2. i 3. stoljeću Srijem je kršćanski, a u 4. stoljeću arijevski (arijanstvo je kasnije napušteno). S avarskim osvajanjem u 6. stoljeću sve je opustošeno, i u 7. stoljeću dolaze Slaveni. Franci vladaju i dovode kršćanske vjerovjesnike. Slaveni daju mjestima slavenska imena: Mitrovica, petrovci, Petrovaradin, Karlovci, Slankamen, Zemun. 1102. Srijem ulazi u Ugarsko-hrvatsko Kraljevstvo, uspostavljena je Srijemska županija sa sjedištem u Vukovaru. U 16. stoljeću Turci su provalili u Srijem i naselili stanovnike iz Srbije i Bosne. Turci su u Srijemu do početka 18. stoljeća, a onda je Srijemska županija obnovljena i stavljena pod Hrvatski sabor i bana. 1849. oktroirani ustav Franje Josipa I. Po kojemu su Hrvatskoj otrgnuta tri srijemska kotara i upisana u sastav Vojvodine srpske, zbog čega Hrvatska ostaje bez Srijema 100 godina poslije. Polovicom 20. stoljeća Srijem je pripao Hrvatskoj, a u drugoj Jugoslaviji Srijem je dio Vojvodine u okviru Republike Srbije. Hrvatski ban Josip Jelačić rođen je i kršten u Petrovaradinu (crkva sv. Jurja). Bio je zapovjednik banske pukovnije u glini (ratuje s Turcima), piše pjesme (govorio je i pisao njemački, hrvatski, francuski, madžarski, talijanski i latinski). Najznačajniji srijemski glazbenici: Ilija Okrugić-Srijemac (župnik, pjesnik, književnik, skladatelj). Franjo Štefanović (učitelj, skladatelj, zborovođa, orguljaš). Stanislav Preprek (glazbeni pisac, prevoditelj, melograf, zborovođa). Danas je stanje i život Hrvata u katastrofalno teškoj situaciji. Posljednjih nekoliko godina iz Vojvodine je protjerano 45.000 Hrvata (ponajviše iz Srijema) od strane srpskog režima. Najjača hrvatska stranka u Vojvodini je Demokratski savez Hrvata u Vojvodini, na čijem je čelu predsjednik Bela Tonković. 25 HRVATI U ITALIJI U Italiji postoji 12 jezičnih manjina od kojih je hrvatska najmanja. Zbog osvajanja Turaka dolazi do velikog migracijskog vala u 15. stoljeću. Dubrovčanin, književnik i grof Medo Pucić je u 19. stoljeću (1851.) otkrio Moliške Hrvate u Italiji kada je čuo razgovor ljudi na hrvatskom jeziku. Već krajem 15. stoljeća postoje naseobine Hrvata u južnoj Italiji. U početku je bilo oko 15-tak sela. Rijetki pisani dokumenti. Podatak iz 1518. San Felice /San Feliče/. Latinski natpis je pronađen na crkvi u Palati (1531.) na kojem piše “Dalmatinci prvi naseliše ovaj grad i iz temelja sagradili ovaj grad 1531”. Naši su doseljenici bili kmetovi godinama, a bilo ih je između 8-10 tisuća. Bavili su se zemljoradnjom. Danas se smanjuje taj broj. Moliški Hrvati su se naselili sa područja rijeke Cetine i Neretve krajem 15. stoljeća. Pokrajina Molise je jedna od manjih pokrajina srednje Italije. Broji oko 300 tisuća stanovnika. Naseljeni su u Južnoj Italiji. 1991. godine ukupno 2.232 moliška Hrvata. Glavna i najveća naselja su: a) Kruč (Aquaviva Colleroce) b) Mundimitar (Montemitro) c) Stifilić (San Felice Siavo) Mjesta se nalaze u pokrajini Molise 4.615 km2. U početku su se nalazili u 15 općina s 7-8.000 ljudi (+ prirast 15.000), a kasnije im broj opada zbog asimilacije (migracije). Danas se Hrvati nalaze u devet općina: 1. Stifilić (1991. - 881 Hrvata) 2. Mundimitar (564 Hrvata) 3. Mafalda 4. Tavenna 5. Palata (Hrvati su prvo naselili ovaj grad koji je postojao do prije 50-tak godina. Imamo natpis na portalu mjesne crkve) 6. Montelongo 7. Stijaković 8. Krč (897 Hrvata) 9. San Giase 10. Petraciato Ta sela podsjećaju na Hrvatsko zagorje i Primorje. Središte Moliških Hrvata je Kruč. Kruč, Mundimitar, Stifilić su naselja smještena na brežuljcima omeđena rijekom Biferno. Vlada umjerena kontinentalna klima, stanovništvo se bavi uzgojem žita, maslina, uglavnom za vlastite potrebe. Nekad je bila i vrlo raširena tkalačka kućna radinost i izrada čipke. Zbog pristupačnosti i izoliranosti uspjeli su sačuvati neke slavenske običaje, narodna imena i hrvatski jezik. Na temelju nekih leksema u Istri i nekih njemačkih, mislilo se da bi moliški Hrvati mogli biti s područja Istre. Šimunović pokazuje da su čakavizmi moliških Hrvata rezultat susjedskih odnosa u domovini. Ascoli - talijanski izučavatelj moliških Hrvata. Najviše je proučavan govor južnog dijela (Kruča). Svijest o jeziku - većina stanovništva govori moliško-hrvatskim jezikom. Talijanski jezik igra veliku ulogu. To je stara dijaspora, prije 19. i 20. stoljeća. Moliški Hrvati su sačuvali materinski jezik - štokavsko-ikavski, no govore brzo i teško razumljivo. Izmiješali su č, ć, š, ž, đ. Polako se gubi deklinacija. Broje na talijanskom jeziku. Dvojezičnost bi možda bila najbolja mogućnost za očuvanje ove manjine. Kontakti s Hrvatskom vrlo su slabi, za generaciju, dvije vrlo vjerojatno je da će izumrijeti hrvatska riječ. Sklapanje braka unutar srodstva. Moliški Hrvati su pobožni ljudi. Mana im je neodlučnost. Glavno im je zanimanje zemljoradnja (proizvodnja ulja i vina) a nakon toga stočarstvo. Mnogo staraca, malo zaposlenih, na selu ostaje malo ljudi. Sačuvane pjesme usmenom predajom. Književno stvaralaštvo počinje s pokretanjem časopisa “Naš jezik” (La nostra lingva) od 1967. do danas. Božidar Vidov “Gramatika ikavsko-štokavskog govora Moliških Hrvata”, 1968. Augustin Picoli “Rječnik moliško-hrvatskog govora Mundimitra”. On je bio pridošlica iz Mundimitra, rad je nastavio Antonio Samatino. Zapisan je hrvatski leksik i hrvatski govor koji će vjerojatno nestati s vremenom. Faze seljenja: a) Seljenje u 13. stoljeću, manje skupine, pojedinci su kao trgovci dolazili u Italiju i osnivali svoje kolonije. Kako su kolonije bile malobrojne, brzo su se asimilirale s talijanskim stanovništvom 26 b) Slavenske migracije u 15. i 16. stoljeću, po nekim dokumentima, veće skupine izbjeglica iz Dalmacije su došle u pokrajinu Abruzzi. Jezik je moliško-hrvatski sa štokavsko-ikavskom podlogom. Molise je najmlađa talijanska pokrajina. Hrvati izdaju časopis "Naš jezik". Teze o podrijetlu Makušev na temelju nekih riječi zaključuje da su bugarskog podrijetla. Kovačević smatra da su Srbi iz Hercegovine. Aranza da su iz zadarske okolice. Gelcih smatra da im je pradomovina Crna Gora. Smodlaka iznosi najuvjerljivije dokaze gdje kaže da im podrijetlo treba tražiti južno od Cetine u neretvansko-biokovskom primorju. Teme u prilog govore sačuvani nazivi za lozu, smokvu i maslinu, te pučka predaja i Bačina gdje postoje ruševine Mirkovih dvora (neki Mirsko s mnogo narod iselio preko mora). U slavenskim naseobinama u Italiji neki vojvoda Mirko dovodi narod kući gdje sve do naših dana Mirkovo pleme posjeduje najbolje i najveće zemlje. Rešetar - mišljenje mu se uglavnom podudara sa Smodlakovim. U moliškom dijalektu nije sačuvan nijedan turcizam. Slaveni potječu s područja Cetine i Neretve (štokavsko-ikavski govor). Badurina dovodi analogije prezimena onim u južnoj i jugozapadnoj Istri. Pantić na temelju jedne bugarštice tvrdi da su moliške slavenske naseobine osnovali Srbi, BiHovci, ljudi iz primorja koji su bježali pred Turcima. Šimunović - sačuvani čakavizmi u "sklavinskom jeziku" su rezultat prisnog susjedstva ikavskih štokavaca sa čakavcima u staroj domovini. Šimunović i Brozović - ista migracijska struja sa utoka Neretve selila je i na Zapad, u Istru (ikavski dijalekt). Zaključak: potjecali su s područja zapadne Hercegovine i Dalmacije. Moliški Hrvati su otkriveni tek u ovom stoljeću u vrijeme kad kod njih počinje rasti svijest za očuvanje jezika. Jezik je opisan i zapisan, na njemu se izdaju lokalne novine, piše se književnost, sakuplja se narodno i klasično blago. Moliško-hrvatski jezik je izložen procesima izumiranja i utjecaja talijanskog jezika, a ipak je opstao kroz 500 godina. 27 HRVATI U AMERICI OD PRVIH DODIRA DO SKUPNIH DOSELJENJA Hrvati na Kolumbovim brodovima? Pristajanje Kolumbova “Santa Maria” uz obalu Novog svijeta 1492. označilo je razdjelnicu vjekova. Postavlja se pitanje da li su i hrvatski pomorci (iz Dubrovnika) sudjelovali u tom epohalnom pothvatu. Nedokumentirani podaci govore da je nakon vijesti da je Kolumbo otkrio novi put za Indije, dubrovački nadbiskup pohitao javiti papi Aleksandru VI. Da su u tom podvigu sudjelovali i dubrovački mornari. Nitko međutim ne navodi točan sadržaj pisma i gdje se ono nalazi. No teško je pretpostaviti da su Dubrovčani pretendirali na dio novootkrivenog svijeta. Oni su svjesni svoje realne moći, koja je nedostatna za ostvarenje takve ambicije u konkurenciji s neusporedivo većim državama. Uostalom, u tradiciji Dubrovačke Republike nije bilo osvajanja teritorija i stvaranje kolonija. I talijanski pijarist Francesco Maria Appendini govori o Dubrovčanima u Kolumbovoj službi. Junije Palmotić je spjevao spjev Kolombo, u kojem također navodi Dubrovčane kao sudionike otkrića Amerike. No najnovija historiografska istraživanja ostavljaju samo malu mogućnost za potvrdu te teze. Naime, od 90 mornara poznata su nam imena 87-ece. Od njih, uz Kolumba, samo još četvorica nisu Španjolci, nego jedan Portugalac i trojica Talijana. Kriju li se dakle Dubrovčani među onom trojicom zasada nepoznatih pomoraca, pitanje je koje još uvijek traži odgovor. Upoznavanje s Novim svijetom. Važnije od činjenice je li koji Hrvat bio među Kolumbovom posadom jest da su Hrvati u trenutku kad je Europa otkrivala Novi svijet bili među malobrojnim narodima koji su i sami mogli izvesti taj pothvat. Neposredno nakon Kolumba u novootkrivene zemlje zaputili su se pomorci s Lopud i iz Slanog. U vrijeme velikih otkrića dubrovačka je trgovačka mornarica među najistaknutijim na svijetu. Snažne veze Dubrovnika sa Srednjom i Južnom Amerikom bile su omogućene njegovim iznimno dobrim odnosima sa Španjolskom. U španjolskoj službi. Španjolci su osobito cijenili hrvatske pomorce radi ih uzimajući u svoju službu. Danas su nam poznata neka imena: vlastela Ohmučevići, braća Dolistić-Tasovčić, lopudski kapetan Kristo Martolosić. Velikog je uspjeha u španjolskoj službi imao Vince Bune, rođen na Lopudu. Svojevremeno je postao i podkraljem Meksika. Hrvatska se povezivala s Amerikom i preko kolonijalne monete koja je preko trgovine stizala u našu zemlju. U Dubrovačkoj Republici, reali, kovani u Peruu i Meksiku, nisu rijetkost. Osim zlata iz novootkrivenih zemalja stizali su i mnogi drugi proizvodi nepoznati Europi. To su razne ljekovite biljke. Svijet križeći Indi`e brodi. Pjesnici koji su pjevali o velikom otkriću. Mavro Vetranović «Pjesanac lakomosti», Đživo Gundulić «Suze sina razmetnoga», «Osman», Marin Držić «Dundo Maroje» (Negromant Dugi Nos). Prvi koraci I tragovi Koji je prvi Hrvat stupio na američko tlo? Činjenica je da su prve osobe kojima se dokumentima može dokazati boravak na američkom kontinentu braća Mato i Dominik Konkeđević. Oni su tamo stigli oko 1520. godine, zadržavši se više od trideset godina. Nije nam poznato što su tamo radili, ali je sigurno da su bili uspješni. Nakon Konkeđevića sve je manje anonimusa koji su se s hrvatske obale otiskivali u Novi svijet. Među prvim Hrvatima koji se poimence navode u Americi je Vinko Paletin sa Korčule. On je vjerojatno bio prvi Hrvat posjednik na američkom tlu. Pripadnik je dominikanskog reda, misionar. Croatan Indijanci. Zbog dobrih veza sa Španjolskom, Hrvati su nakon otkrića Novog svijeta uglavnom odlazili u Srednju, odnosno Južnu Ameriku. Tek cijelo stoljeće nakon otkrića, dubrovački trgovci počinju uspostavljati svoje trgovačke naseobine i u Sjevernoj Americi. Neosporno je da je na jednom lokalitetu u Sjevernoj Karolini 1591. nađen natpis «Croatan». To potvrđuje i «The Enyclopedia Britannica». To su bili pripadnici naroda mješanaca indijanske, bijele i crne krvi, koji žive u Sjevernoj Karolini. Mali Indijanci «kestenjaste kose» djeca su naših Dubrovčana koji su se u drugoj polovici 16. stoljeća našli na obali Sjeverne Karoline, srodili s tamošnjim dobroćudnim Indijancima te dali ime plemenu i lokalitetima na kojima su obitavali. Najraniji dolazak hrvatskog broda u Sjevernu Karolinu smješta se u godinu 1541. Njihovi potomci su se raselili po cijelom SAD-u, a mnogi su prešli i u Kanadu. Prve naseobine. Šesnaesto stoljeće je zlatni vijek dubrovačke mornarice. U 17. stoljeću bilježi se opći gospodarski nazadak u Dubrovniku. U krizi je i pomorska trgovina. Težak udarac Republici je zadao 28 katastrofalan potres 1607. godine. Sredinom 18. stoljeća dubrovačko se pomorstvo oporavlja, a to odmah utječe na učestalost dodira našeg čovjeka s Amerikom. U našoj literaturi možemo naći i podatak koji dovodi u vezu seljačku bunu Matije Gupca iz 1573. i prvi masovniji dolazak Hrvata u Sjevernu Ameriku. No to još nije potvrđeno. Dubrovčani nisu bili jedini Hrvati koji su ostvarivali prve dodire s Amerikom. Među prvima priznali SAD. 1783. Dubrovačka Republika je priznala SAD. I Ruđer Bošković je imao veze s Amerikom. Njegove veze bile su uglavnom vjerskog i znanstvenog značaja. On je upoznao mnoge značajne osobe isusovačkog reda iz Amerike. Veliki je znanstvenik planirao i jedno putovanje u Ameriku. Godine 1769. Venera je «prolazila» preko Sunca, pa je Bošković predlagao engleskom Kraljevskom učenom društvu da se upriliči promatranje tog fenomena u Kaliforniji. Prijedlog je prihvaćen, a sam Bošković je dobio poziv da sudjeluje u ekspediciji. No nije otputovao jer su se tome usprotivili u Beču. Svoje spoznaje o Americi Bošković je prenosio u Dubrovnik putem pisama. Da Kalifornija ne bude «divlje» i nepoznato mjesto pobrinuo se Hrvat Ferdinand Konščak. Uoči masovnog iseljavanja Devetnaesto stoljeće je veoma značajno za hrvatsko-američke dodire. Posljednja desetljeća tog stoljeća obilježena su masovnim doseljavanjem Hrvata na gotovo cijeli američki prostor. To je početak stvaranja hrvatskih iseljeničkih naseobina i to gotovo u pravilu u značajnim kontinentalnim središtima. Dodiri su još uvijek preko pomoraca, s tim da su osim Dubrovčana do američkih obala sve više stizali i naši pomorci sa sjevernog djela hrvatske jadranske obale. I plovidba je još uvijek nesigurna. Putovanje u Ameriku povezano je s mnogo rizika (brodolomi, «žuta groznica», pobune na brodovima). Za Ameriku je odlazilo: drvo, vino, rakija ulje, sapun, voštane svijeće, bademi, papir za pisanje, sir, a iz Amerike kava, šećer, kakao i žitarice. Bit će to unosan posao sve do 1885. godine kada se smanjuje vozarina. Duboko u 19. stoljeće vjetar je bio jedina pogonska snaga. «Savannah» je prvo plovilo koje je 1819. preplovilo Atlantski ocean gonjeno vodenom parom. No jedrenjaci će se sporo uklanjati parobrodima. Povijesna vrela u 19. stoljeću već su obilnija, a pojavljuju se u novim oblicima kao što su putopisi, dnevnici i brodski dnevnici. Kalifornija će ubrzo postati glavno odredište hrvatskih doseljenika na američkom kontinentu (u San Franciscu će se utemeljiti prvo hrvatsko iseljeničko društvo u SAD). Misionari – evangelizatori I istraživači Kao katolička zemlja, Hrvatska je dala znatan udio u evangelizaciji Novog svijeta. Hrvatski misionari djeluju u Americi od 17. stoljeća. Mnogi od njih nisu bili samo navjestitelji vjere nego i istraživači novih prostora, pisci, geografi, kartografi, jednom riječju, civilizatori. Prvi se u Ameriku zaputio barun Ivan Ratkaj koji se rodio u Velikom Taboru. Zajedno s petoricom austrijskih isusovaca uputio se preko Genove u Cadiz, a nakon dvije godine stiže u Meksiko (pokrajina Tarahumara). Prema Ratkaju, Indijanci su veoma respektirali Isusovce. Daje iscrpne opise Indijanaca. S velikim zanimanjem promatrao je novu sredinu u kojoj se našao, pažljivo bilježeći svaku pojedinost i izvještavajući o tome svoje pretpostavljene u Europi. Osobitog je značenja njegova zemljopisna karta pokrajine Tarahumari s oznakama misijskih postaja i indijanskih sela. To je prvi zemljopisni i etnografski prikaz te pokrajine uopće i značajan trag hrvatskog misionara u meksičkoj povijesti. Za Ivanom Ratkajem u Ameriku se zaputio misionar Ferdinand Konščak, rođen u Varaždinu. Na američko tlo stupio je 1731. u luci Vera Cruz. Prostor njegova misijskog djelovanja bila je Donja Kalifornija a sjedište San Ignacio. Najtrajnije vrijednosti koje je ostvario jesu zemljopisna otkrića sjevernih predjela Donje Kalifornije kojima je dokazao da je Kalifornija poluotok a ne otok kako se dotad vjerovalo, te zemljopisne karte na kojima je registrirao svoja otkrića. Ukupno je poveo tri ekspedicije kojima je bila svrha utvrđivanje životnih uvjeta na nepoznatim prostorima, a u svrhu otvaranja novih isusovačkih misija, što je ujedno značilo i proširenje španjolskih posjeda u Americi. Trajno priznanje Ferdinandu Konščaku ostalo je u nazivu «Consag Rocks», kako je imenovano jedno stjenovito područje Kalifornijskog zaljeva. Njegov misionarski rad i istraživanja brzo su bili zapaženi i cijenjeni u svijetu. Nakon objavljivanja njegovih "Dnevnika" s ekspedicija 1746. i 1751. godine, kao i zemljopisne karte iz 1746, njegovo je ime postalo poznato u Meksiku, Španjolskoj, Italiji, Francuskoj, Nizozemskoj u Njemačkoj, pa i u ostalim dijelovima tadašnjeg prosvječenog svijeta. Svi povjesničari koji su pisali o F. Konščaku, smatrali su ga velikim čovjekom i istraživačem, a i najvećim pionirom Donje Kalifornije. Isusovci su u Južnoj Americi imali velike ambicije. Njih su pokušali ostvariti preko tzv. Redukcija ili «isusovačkih država». Redukcije su bile mjesta obraćenja i evangelizacije ali i posve svjetovnog života. To je bio ambijent u kojem je djelovalo više hrvatskih misionara. Prvi od njih je bio Ivan Marchesetti koji je misionarski život provodio u paragvajskim redukcijama. Slijedeći misionar bio je Nikola Plantić koji je služio u Buenos Airesu. 29 Ignacije Sezentmatony je godine proveo u portugalskim tamnicama. U Brazil je otišao 1753., gdje sudjeluje u izradi zemljopisnih karata. Nakon dubrovačkih trgovaca, prvi se u Peruu spominje misionar-isusovac Nikola Sušić, rodom iz Rijeke. Cijeli misionarski vijek proveo je u redukciji Santa Magdalena. Navedenim hrvatskim misionarima u Americi možemo pridružiti Luku Bakranina i Franju Hallera. Nakon izgona 1767. godine, hrvatskih misionara u Americi neće biti punih sedamdeset godina. Tek 1838. na taj će se put odlučiti Josip Kundek. Osim što nije bio isusovac nego dijecezanski svećenik, Kundek je promijenio tradicionalni smjer hrvatskih isusovaca, pa je umjesto u Latinsku Ameriku, stigao na područje države Indijane u Sjedinjenim Američkim Državama. U Indijani je preuzeo župu u mjestu Jasper. U svojoj prostranoj župi osnovao je nekoliko novih gradova među kojim je najpoznatiji grad Ferdinand. Kundek nije bio samo evangelizator nego i ekumenist. Uspostavio je dobre odnose s protestantima. ZAŠTO I KAKO U AMERIKU? Iseljavanje iz Hrvatske u Ameriku grupne značajke poprima od osamdesetih godina 19. stoljeća. Time se Hrvati s prilično zakašnjenja priključuju velikom prekooceanskom iseljeničkom valu koji se iz Europe pokrenuo u prvim desetljećima 19. stoljeća. Računa se da je od 1820. do 1890. godine iz Europe iselilo preko 20.000.000 ljudi. Koji su čimbenici nagnali na iseljavanje a koji privukli u Ameriku gotovo pola milijuna Hrvata samo do prvoga svjetskog rata? Ukupnost kompleksa «hrvatsko iseljeništvo»: broj iseljenika, korist od iseljavanja za pojedine institucije, odnos javnosti prema iseljavanju, značaj iseljavanja (trajno ili privremeno), povratni utjecaj iseljenika na ukupnost života u domovini, spolnu, bračnu, profesionalnu, društvenu, dobnu, itd. strukturu iseljenih Hrvata. Uzroci iseljavanja Uzroci iseljavanja u Ameriku međusobno se isprepliću, tako da je klasična podjela na gospodarske i političke jedva održiva. Kao što se politika i gospodarstvo međusobno uvjetuju, tako je i iseljenje najčešće njihova zajednička posljedica. Gospodarska zaostalost Hrvatske u izravnoj je vezi s njenim političkim položajem u Austrougarskoj monarhiji, odnosno u obje Jugoslavije, tako da je svaki gospodarski emigrant posredno i politički. Kao uobičajeni primjer veze gospodarskog i političkog čimbenika kao generatora iseljavanja obično se navodi «Vinska klauzula». To je sastavni dio trgovinskog ugovora što ga je Austrougarska monarhija sklopila s Italijom 1891., a prema kojoj je uvelike snižena carina na uvoz talijanskog vina. Monarhija je taj ustupak učinila iz političkih razloga kako bi jače privukla Italiju kao nezadovoljnog člana Trojnog saveza. Ona je u to ušla znajući kakve će posljedice prouzročiti u Dalmaciji, u čijem je gospodarstvu prevladavala monokultura vinove loze. Politički položaj Dalmacije kao austrougarske pokrajine izravno se odrazio na njene gospodarske prilike. Dalmacija je bila nemoćna spriječiti donošenje ugovora koji je izravno ugrožavao egzistenciju gotovo svakog njenog stanovnika. Toga su u Dalmaciji bili svjesni jer se znalo da će talijansko vino zbog rentabilnije proizvodnje, manjih prijevoznih troškova i bolje kvalitete, nakon sniženja carina preplaviti austrougarsko tržište potiskujući dalmatinsko vino. Općenito se uzima da se osnovni gospodarski uzroci masovnom iseljavanju iz Hrvatske do prvoga svjetskog rata nalaze u: agrarnoj prenapučenosti, ukidanju kmetstva, prezaduženost seljaka, raspad kućnih zadruga (nova domaćinstva su tako mala da ne mogu prehraniti obitelj, a to seljaka pretvara u poluproletera i tjera u grad ili u iseljeništvo), nerodne godine, agrarna kriza, biljne bolesti, itd. Prva jugoslavenska država nije riješila niti jedan od ovih problema, pa je samo restriktivna useljenička politika Sjedinjenih Država usporila usporila masovan eksodus započet prije prvog svjetskog rata. Komunistički kolektivizam druge jugoslavenske države upropastio je gospodarstvo, a samo je državna represija jedno vrijeme sprečavala masovno seljenje. Kada je ona šezdesetih godina donekle ublažena, masa Hrvata prelazi granicu zaustavivši se ovaj put u bližoj Europi. Političkim razlozima mogu se označiti mnogobrojni primjeri odlaska u Ameriku radi izbjegavanja vojne obveze ili još češći ostanci u Americi u vrijeme regrutacije. Nacionalna i politička obespravljenost u prvoj jugoslavenskoj državi proizvela je prve prave političke emigrante osobito nakon uvođenja šestosiječanjske diktature 1929., no velik se dio njih (pripadnici ustaškog pokreta, haesesovci, komunisti) zadržao u Europi kako bi mogao učinkovitije djelovati na prilike u Hrvatskoj. Najveći kontingent političkih izbjeglica iz Hrvatske predstavljaju preživjeli s Bleiburga koji su uselili u Južnu i Sjevernu Ameriku. Od tih prvih poslijeratnih godina iz Hrvatske ne prestaju stizati političke izbjeglice, a njihov ritam ubrzavan je nakon masovnih političkih čistki kakva je npr. bila ona 1971/72. godine. Postoje i mnogi drugi razlozi zbog kojih su se Hrvati zaputili u Ameriku. Uostalom, kada jedna ovakva pojava krene, ona sama sebe počinje generirati. U našem slučaju to se očituje kroz «lančano iseljavanje». 30 Posljedice lančanog iseljavanja jesu grupe Hrvata u pojedinim naseobinama koje su čvrsto povezane rodbinskim, sumještanskim ili užim regionalnim vezama. Tako u čileanskim kolonijama nalazimo Bračane, u Boliviji i Argentini Hvarane, Peruu Dubrovčane, Kaliforniji Višane, Lousiani Pelješčane, u Clevelandu Žumberčane, itd. Odnos javnosti prema iseljavanju Naslijedivši brojno iseljeništvo koje joj je u početku bilo sklono, prva jugoslavenska država nastojala mu je od početka poklanjati zasluženu pažnju, no kako je većina iseljeništva poticalo iz zapadnog dijela države, to je velikosrpskoj i centralistički uređenoj državi ono prolazilo kao i taj dio države. Zakon o iseljavanju donesen je doduše već 1921. godine, no u iseljeništvu je prva rasprava u Narodnoj skupštini vođena tek 1926. godine. Iseljenički kompleks našao se u sklopu Ministarstva socijalne politike, a iseljenička se služba samofinancirala iz Iseljeničkog fonda koji se "punio" taksama iseljenika koji su plaćali prilikom odlaska i povratka. Druga Jugoslavija počela je svoj život povećavajući hrvatsku dijasporu s desetinama tisuća novih izbjeglica. Budući da se bez "neprijatelja" nije moglo egzistirati, to ih je neprestano proizvodila osobito pazeći da ne ostane bez "neprijateljske emigracije". Iseljenička politika te države sastojala se u neprestanom iseljavanju Hrvata iz domovine, prazneći tako cijele regije osobito gdje je hrvatski biološki element bio najvitalniji. Sve do prvog svjetskog rata u Hrvatskoj je pozitivan odnos prema iseljavanju, što je sigurno razlogom i činjenica da se još uvijek mnogi iseljenici vraćaju. U tom slučaju dobit je očita i to ne samo materijalna nego i civilizacijska i kulturna. Ne smije se zaboraviti ni korist od novaca koji je pristizao u matične države od iseljenika. Hrvatski su dolari iz Amerike spasili Austriju od bankrota, i (staro)jugoslavenski dinar od devalvacije. Iseljavanje je koristilo poljodjelskim krajevima, jer je povisivalo nadnice i omogućilo veći dobitak i onima što ostadoše. No, iseljavanjem se gube najbolje radne sile. Između dva svjetska rata položaj Hrvata u Americi bitno su odredili: restriktivna useljenička politika i velika gospodarska kriza tridesetih godina. Kriza je dovela do vraćanja iseljenika u domovinu, ali i do masovne pauperizacije američkih Hrvata, od kojih je početkom tridesetih godina znalo biti nezaposlenih i do jedne četvrtine. U komunističkom poslijeratnom dobu nije bilo javnosti, pa je nemoguće registrirati njen odnos prema iseljavanju i iseljeništvu u Americi. Možemo pretpostaviti da se u dugogodišnjoj materijalnoj bijedi i neslobodi mnogi poželjeli biti u Americi. U vrijeme «hladnog rata» sve nekomunističko u Hrvatskoj stalo je uz Ameriku, navijajući za nju u svim velikim krizama (Koreja, Kuba). Radio postaja «Glas Amerike» bio je hrvatski prozo u tu zemlju i masovno se slušao. Kako do Amerike? Na putu do Amerike, smrt je bila doista nešto posve ljudsko. Nesreće (brodolomi), bolesti (žuta groznica, pjegavi tifus, dizenterija i skorbut). Sve pomorske nesreće u kojima su stradali putnici iseljenici u Ameriku nadmašila je ona koja je dogodila na brodu «Titanic» u noći između 14. i 15. travnja 1912. godine u visini New Foundlanda. Među 1455 putnika i 903 člana posade bilo je tridesetak hrvatskih iseljenika i desetak ložača. Od njih se spasilo samo četvorica iseljenika i jedan ložač. Ukupno je izgubilo živote 1657 ljudi. Bilo je to prvo putovanje broda koji je vozio na relaciji Southampton-New York. Prvi na mjesto nesreće stigao je brod «Carpathia» i tako umanjio katastrofu spasivši 702 preživjela brodolomca. Posada tog broda bila je sastavljena pretežno od hrvatskih pomoraca iz Istre i Hrvatskog Primorja. Najviše nastradalih bilo je iz Gospića, Ličkog Osika, Čazme, Bjelovara i Siska. U početku su putnici u Ameriku putovali trgovačkim brodovima jer posebnih putničkih brodova nije bilo. No zbog velikog broja iseljenika u prvoj polovici 19. stoljeća počinju se graditi manji, brzi jedrenjaci namijenjeni prijevozu putnika i nešto robe. Radilo se uglavnom o navama. Polet u putničkom pomorskom prometu dogodit će se uvođenjem željezničkih parobroda. Nekih određenih državnih propisa za prijevoz morem nije bilo u ranijim godinama, pa su stoga vlasnici ukrcavali više putnika nego što je bilo dozvoljeno. Hrana je za višak putnika bila oskudna i loša, pa su mnogi putnici stradavali tokom putovanja. Hrvati su u Ameriku najčešće isplovljavali iz luka: Rijeka, Cherbourg, Hamburg, Genova, Napulj, Marseille i Split. Masovni prijevoz i konkurencija raznih prijevoznika snizila je cijenu brodske karte, a to je opet generiralo iseljavanje jer je odlazio i onaj koji do tada nije mogao uslijed visokih prijevoznih troškova. Hrvatsko selo bilo je posuto raznobojnim lecima u kojima se do u tančine opisivalo što iseljenik treba raditi i kako se ponašati na putovanju. Premda su dosljedno pisale protiv iseljavanja, novine u cijeloj Hrvatskoj objavljivale su reklame prijevozničkih poduzeća, tako da su i same imale koristi od iseljavanja. 31 Pomoć i upute iseljenicima 1913. utemeljuje se Društvo sv. Rafaela za hrvatske iseljenike. Svrha tog društva bila je: odvraćati od iseljavanja, one koji su se unatoč tome odlučili na iseljavanja u potrebnim ih stvarima upućivati, osnivati za iseljenike hrvatske škole, brinuti se za duhovno i društveno dobro iseljenika. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata iseljavanje je bilo zaustavljeno, pa je zamro i rad tog društva. Do ponovnog oživljavanja rada društva dolazi na inicijativu zagrebačkog nadbiskupa dr. Alojza Stepinca. On je 1939. imenovao privremeni odbor koji je upriličio glavnu skupštinu na čijem je čelu sada dr. Janko Obreški. Iseljenicima se nastojalo pomoći i raznim uputstvima. Radilo se o brošurama u kojima su se nalazili osnovni podaci o zemljama useljenja, mnogobrojni savjeti kao i prigodni hrvatsko-engleski i hrvatsko-španjolski rječnici. Cijena brodske karte predstavljala je mnogim budućim iseljenicima velik problem. Malo tko je imao toliko gotovine, to više što brodska karta nije bila jedini izdatak na putu, odnosno za boravak u Americi do prve zarade. Zbog toga su se mnogi zaduživali bilo kod kuće bilo kod rođaka ili mještanina koji je već bio u Americi. To je dodatno opterećivalo novopridošlog doseljenika koji je morao dugo raditi da bi se riješio duga. Osobito je bilo nepovoljno ukoliko se zadužio kod mjesnog kamatnika. PUŠTANJE KORIJENA Naši su ljudi značajan dio prekooceanskog vala iz srednje i južne Europe koji se između 1870. godine i prvog svjetskog rata sručio u sjevernu Ameriku, a što se označuje kao novo useljavanje (New Immigration). O nazočnosti Hrvata u SAD sredinom 19. stoljeća govore i njihovi tragovi u američkom građanskom ratu (1860-65). Mnogi su od njih služili u redovima Južne konfederacije. HRVATSKE KOLONIJE ILI NASEOBINE Sjeverna Amerika Samo su rijetka naselja koja su utemeljili Hrvati bili i prevladavajuća etnička grupa. Isto tako se ne može govoriti o hrvatskim četvrtima, samo su ponegdje Hrvati bili značajnije koncentrirani u nekim ulicama (Cleveland, Chicago, San Francisco). Hrvate su povezivale duhovne spone, zajednička društva, katoličke župe, novine. U Sjedinjenim Državama prve naseobine Hrvata utemeljene su na jugu oko ušća Mississippija. Prvi hrvatski doseljenici bili su mornari koji su napuštali brodove i nastanjivali se u luci New Orleans. Tamo su se bavili ugostiteljstvom i trgovinom. Od sredine 19. stoljeća glavno zanimanje Hrvata postaje vađenje kamenica ili oštriga. Neki su postali farmeri i poznati proizvođači naranči od kojih su pravili i vino. Ono što je većini Hrvata u Louisiani bilo zajedničko jest da su školovali djecu. U Kaliforniji su postojale hrvatske iseljeničke kolonije. Značajan priliv doseljenika zabilježen je nakon 1848. godine kada je u toj državi zavladala «zlatna groznica». Hrvati od tada stižu iz domovine ali i iz naših naseobina u Louisiani. Glavno središte Hrvati udaraju u San Franciscu. To je središte društvenog života Hrvata u Kaliforniji. Između dva svjetska rata u San Franciscu živi 15 tisuća Hrvata. Tu je 1857. godine utemeljeno «Slavonsko-Ilirsko uzajamno potporno društvo», prvo hrvatsko iseljeničko društvo u svijetu uopće. Hrvata se moglo naći u gotovo svim mjestima Kalifornije. I u Los Angelesu bilo ih je već četrdesetih godina 19. stoljeća. Bavili su se ugostiteljstvom, poljoprivredom, ribolovom. U Sacramento su krenuli u potragu za zlatom. Središte hrvatskih ribara u Kaliforniji je grad san Pedro. Nakon što je popustila «zlatna groznica» dio hrvatskih doseljenika reemigrirao je iz Kalifornije u susjedne države SAD osobito u Arizonu i Nevadu. Značajne hrvatske kolonije nalazimo i na krajnjem sjeverozapadu SAD, u državi Washington (Roslyn), te u Pennsylvaniji (Pittsburgh), Ohiu, Indiani i Ilinoisu. Središte Pennsylvanije je Pittsburgh sa svojom teškom industrijom koja je zapošljavala radnu snagu doseljenika iz slavenskih zemalja među kojima su Hrvati činili veoma značajnu grupu. Hrvatsko ime se spominje u Pittsburghu još davne 1866. godine. Početkom 20. stoljeća u Pittsburghu bilježimo već 38.000 Hrvata. Zbog velikog usredotočenja radništva koje je radilo pod neobično teškim uvjetima, Pittsburgh je postao prvo središte hrvatskog fraternalizma. U njemu je 1894. utemeljena «Narodna hrvatska zajednica» (kasnije Hrvatska bratska zajednica), ali i mnogobrojne druge iseljeničke ustanove. Procjene govore da bi danas u Pittsburghu moglo živjeti i preko 200 tisuća Hrvata i njihovih potomaka. Zapadno od Pennsylvanije u državi Ohio, središte naše naseobine je grad Cleveland. Taj grad karakterizira šarolikost etničkih grupa. Našoj naseobini svojevrstan ton davala je značajna grupa doseljenika sa Žumberka, koje su imale i svoje «Žumberačke novine». Društveni život hrvatskih doseljenika u Clevelandu bio je dosta razvijen. Godine 1937. u ovom gradu su djelovala 43 razna društva. Najstarije potporno društvo je ono 32 «Sv. Nikole», utemeljeno 1895. godine, koje se odmah nakon osnutka priključilo «Hrvatskoj bratskoj zajednici», kao njezin ogranak broj 22. U državi Michigan Hrvate najprije nalazimo u gradiću Calumet, koji se nalazi u zoni velikih nalazišta bakra. 1903. godine ovdje je utemeljena jedna od najznačajnijih potpornih organizacija «Slovensko-hrvatska zveza». Hrvati su 1905. godine pokrenuli i «Hrvatski radnik», jednu od najstarijih iseljeničkih novina u SAD, koja će kasnije promijeniti ime u «Hrvatska sloboda», odnosno «Hrvatska». Iz Bakrenog okruga, kada je tamo zavladala kriza, Hrvati se spuštaju južnije u Detroit koji postaje središte teške, posebno automobilske industrije». Prvi Hrvati u Detroit stižu oko 1890. godine i to iz okolice Petrinje i Ogulina, najprije se naselivši u predjelu Russell. Središte društvenog i kulturnog života je "Hrvatski dom" u čijem okrilju djeluju mnoga dobrotvorna i kulturna društva. U susjednom Illinoisu Hrvati su se koncentrirali u Chicagu. Premda se utemeljuje nešto kasnije, hrvatska naseobine u Chicagu postat će jedna od najznačajnijih u SAD. Temelje će joj udariti doseljenici iz Hrvatskog primorja, no kasnije se tu mogu sretati osobe za cijele Hrvatske poglavito s područja Karlovca, Samobora i Jaske. Dok je Pittsburgh isto središte hrvatske bratovštine, Chicago je ostao naš kulturni, politički i socijalni centar sve do naših dana. New York je dugo bio tek prva postaja hrvatskih doseljenika na putu prema američkoj unutrašnjosti. Još sredinom 19. stoljeća postojalo je naselje hrvatskih pomoraca u blizini grada New Yorka. Kasnije, za vrijeme masovnog useljavanja naših ljudi u Ameriku, taj će grad biti uglavnom tranzitno središte iz kojeg će Hrvati odlaziti na sve strane SAD. Hrvatska se naseobina ovdje počinje uobičavati tek između dva svjetska rata. Tada se utemeljuju prva iseljenika društva, tako da danas u državi New York među inim djeluje i 20 odsjeka «Hrvatske bratske zajednice». Kanada je postala zanimljiva za hrvatske doseljenike nešto kasnije nego SAD ili neke zemlje Južne Amerike. Kao i u SAD prve naše naseobine utemeljuju se na zapadnoj obali Kanade. U te predjele sve je više dolazilo ljudi osobito između 1911. i 1914. godine. Masovno naseljavanje Hrvata u Kanadu otpočelo je poslije Prvog svjetskog rata, pa sve do 1930. godine, kad su se poput američkih i kanadska vrata za nove doseljenike zatvorila. U ovoj zemlji danas živi oko 75 tisuća Hrvata, od čega 40 tisuća u samom Torontu. U Kanadi je naš narod većinom zaposlen u slijedećim industrijama: rudarskoj, šumarskoj, ribarskoj, čeličnoj, automobilskoj i građevnoj. Sve do poslije Drugog svjetskog rata hrvatski doseljenici u Kanadi bili su na društvenoj ljestvici niže od onih u SAD. Početkom tridesetih godina hrvatski doseljenici u Kanadi toliko su etablirani da mogu dovoditi obitelji iz domovine. Većina svih naseljuje se u velikim gradovima: Toronto, Montreal, Vancouver, Hamilton i nekoliko drugih. Svi snovi o povratku srušeni su dolaskom na vlast velikosrpskog kraljevskog režima. Osim toga, još od početka rata hrvatski useljenici su zajedno s drugima s područja tadašnje Austro-Ugarske monarhije svrstani u tzv. "strane neprijatelje". Južna Amerika Nakon mornara, konkvistadora, misionara, trgovaca, avanturista, u Južnu Ameriku od 70-tih godina 19. stoljeća počinju pristizati i klasični hrvatski doseljenici. U prvoj fazi iseljavanja Amerika bijaše opći pojam pod kojim su u Hrvatskoj označavali sve useljeničke zemlje. U cijeloj Južnoj Americi do Prvog svjetskog rata ima malo Hrvata koji su došli izvan područja omeđenog uskim obalnim pojasom između Omiša i Boke Kotorske, uključivo i pripadajuće otoke, a posebno Brač. Najznačajnije hrvatske iseljeničke kolonije do Prvog svjetskog rata utemeljene su u Argentini (Buenos Aires, Rosario, Acebal), Čileu (Antofagasta, Punta Arenas, Valparaiso, Iquique, Porvenir, Tocopilla), u Peruu (Callao, Cerro de Pasco), u Boliviji (Oruro, Uyuni, Potosi), Urugvaju (Montevideo) i u Brazilu (Sao Paulo). Između ratova utemeljit će se hrvatska naseobina u Venezueli, dok će u drugim zemljama doći do unutrašnjih migracija, tj. grupiranja hrvatskih doseljenika u glavnim gradovima (Santiago, Lima). Argentina je zemlja koja je udomila najviše hrvatskih doseljenika u Južnoj Americi, a njen glavni grad Buenos Aires bio je prvo mjesto na koje je kročila hrvatska noga. Što se tiče poslova koje su obavljali, Hrvati su većinom bili mornari i radnici, a mali broj trgovački kapetani, te pokoji činovnik. Najviše Hrvata u unutrašnjosti Argentine živi u provinciji Santa Fe, a druga značajna skupina Hrvata ostala je živjeti u Buenos Airesu. U Argentini biti će naših iseljenika kojih 25.000, od kojih u Buenos Airesu 4-5.000. Zbog restriktivne useljeničke politike SAD, Argentina je u međuratnom razdoblju najznačajnija useljenička zemlja na američkom kontinentu. Prema nekim procjenama, pred Drugi svjetski rat ovdje živi oko 130 tisuća Hrvata. Doseljavanje dostiže najveći zamah 1926. godine. No dolazi do krize. Za vrijeme Drugog svjetskog rata iseljavanje Hrvata u Južnu Ameriku bilo je potpuno obustavljeno, da bi prvih poratnih godina u smjeru tog kontinenta krenula snažna hrvatska emigrantska struja. Radilo se o osobama koje su nakon sloma Nezavisne Države Hrvatske napustile domovinu te bile smještene u logorima u Italiji i Austriji. 1948. godine komunističke vlasti iz Beograda poslale su brodove 33 da se u Jugoslaviju preveze oko 700 povratnika. Bio je to rezultat snažne kampanje koju su te vlasti provodile u svim iseljeničkim sredinama, a kojoj je isključiv cilj bio pokazati zapadnom svijetu kako naši ljudi preferiraju život u socijalizmu od onog koji im je pružao izrabljivački kapitalizam. Rezultat te kampanje bio je da se velik broj povratnika teško razočarao u domovini koje je bilo daleko od obećanog dok su bili vrbovani, te su se vratili natrag. Broj Hrvata koji su uselili u Argentinu neposredno nakon Drugog svjetskog rata još uvijek je sporan, a procjene se razilaze. Raspon seže između 200 i 500 tisuća. Nakon tih prvih poratnih godina, doseljavanje Hrvata u Argentinu gotovo da je sasvim prestalo. U Čile se Hrvati počeli useljavati početkom 70-tih godina 19. stoljeća, i to najprije na otok Ognjenu zemlju, privučeni «zlatnom groznicom». Samo nešto kasnije naše ljude nailazimo i u sjevernom Čileu. Na tim krajnjim polovima zemlje nastat će kasnije i dvije naše najznačajnije kolonije: Punta Arenas i Antofagasta. Tamo su stizali pretežno sa srednjodalmatinskih otoka (osobito Brača) i iz dubrovačkog kraja. Za Hrvate u Čileu značajno je da žive u kolonijama utemeljenim u gradovima. To uvjetuje njihovu profesionalnu orijentaciju koja je tipična za gradska naselja. Tamo se naši bave većinom trgovinom i obrtom. Ekonomski položaj naših iseljenika u tim godinama u republikama na Pacifiku: Čile, Bolivija i Peru izvrstan je, a u Čileu može se reći da je zavidan. Iseljeništvo u Čile može se razdijeliti u dvije grupe: južna (Punta Aires) i sjeverna grupa. U gradu i luci Punta Arenas bave se trgovinom i brodarstvom, na polju stočarstvom. I Čile je u međuratnom razdoblju zahvatila gospodarska recesija, no stanje je ovdje ipak nešto povoljnije nego u Argentini, budući da je druga generacija koja je ovdje stasala uglavnom školovana i dobro etablirana i čileanskom društvu. Ona se skuplja u Santiagu, koji tako postaje središte društvenog i gospodarskog života Hrvata u toj Državi. Hrvatsko doseljavanje u Čile gotovo je sasvim prestalo već pred Drugi svjetski rat, tako da danas u toj zemlji ima malo ljudi rođenih u Hrvatskoj. To su osobe u osmom desetljeću života tako da s njihovim odlaskom hrvatstvo u Čileu seli u sjećanje. Ozbiljne procjene govore da danas jedva 500 građana u Čileu govori hrvatski jezik. No i taj primjer potvrđuje da je jezik najvažniji, ali ne i isključiv element nacionalne svijesti. U Brazilu je naših iseljenika malo, raspršeni su, nisu se domogli nekakvog položaja. Vijesti o položaju hrvatskih doseljenika koje iz Brazila stižu u domovinu do Prvog svjetskog rata uglavnom su nepovoljne i služe za odvraćanje od seljenja u tu zemlju. Između dva rata Brazil je postavio veoma ambicioznu useljeničku politiku. Godine 1924. pokrenuta je velika promidžba za useljavanje poljoprivrednika, a provodio ju je u Europi Kraljevski holandski Lloyd koji je imao i svog zastupnika u Zagrebu. Put od Dubrovnika do Brazila plaćala je brazilska vlada. Takva ponuda izazvala je veliku pozornost osobito na otoku Korčuli, gdje se za iseljenje prijavilo više stotina obitelji. Naši iseljenici u Brazilu tvore tri grupe. U prvu grupu spadaju oni naši iseljenici koji se nalaze u Brazilu, najviše u državi Sao Paulo. Oni su najbrojniji a žive po gradovima kao trgovci, industrijski radnici, zanatlije, činovnici ili kao radnici na uređenim plantažama kave. Ovi iseljenici prošavši prvu i najtežu fazu doseljenika, naučili su jezik i prilagodili se tamošnjim prilikama, običajima i tropskoj klimi. Drugu, manju grupu čine oni naši iseljenici, koji su u Brazil došli na vlastiti trošak iz domovine. U treću grupu spadaju oni naši iseljenici, koji dolaze u Brazil na trošak države Sao Paulo. Posljednjih godina dolaze samo ovi u obzir, jer su rijetki oni koji iz naše države odlaze na svoj trošak u Brazil. Iseljenici u tim krajevima izloženi su najraznovrsnijim bolestima a poglavito malariji, žutoj groznici, ujedu otrovnih zmija, komaraca i divljih zvijeri. O pravnoj zaštiti nema ni govora. Hrvati u Brazilu usredotočeni su u Sao Paulu. Računa se da danas na području tog megapolisa živi 15 do 20 tisuća Hrvata svih naraštaja. Osnovni ton naseobini daju doseljenici s Korčule. Hrvatskih naseobina ima također u Peruu, Boliviji, Urugvaju, Paragvaju i Venezueli. Neke od njih imaju veoma zanimljivu prošlost, no osim u Venezueli, sve su u odumiranju. Osobito su svojevremeno bile dobro organizirane hrvatske kolonije u Peruu, i to u gradovima: Callao, Lima, Cerro de Pasco i Huaraz. U Callaou je možda najstarija hrvatska naseobina u Južnoj Americi. U međuratnom razdoblju naši iseljenici iz Callaoa polako se useljavaju u susjednu Limu. Naši doseljenici koji su pretežno potjecali iz dubrovačkog kraja, osobito iz Rijeke Dubrovačke, bavili su se uglavnom trgovinom i rudarstvom. Nakon Drugog svjetskog rata u Peru je uselilo 400 hrvatskih političkih izbjeglica smjestivši se u Santa Clari. Oni su utemeljili društvo «Jadran», dok u Limi još od međuratnog razdoblja djeluje društvo «Dubrovnik». Prvi Hrvati došli su u Boliviju oko 1880. godine iz Čilea. U međuratnom razdoblju hrvatske naseobine proživljavaju krizu, broj se njihovih članova rođenih u Hrvatskoj smanjuje, a naraštaji rođeni u Boliviji asimiliraju. Nakon Drugog svjetskog rata nešto svježine unosi grupa političkih emigranata. Hrvata je u Urugvaju bilo već u 18. stoljeću. Za Paragvaj Hrvati su se počeli zanimati još u sedmom desetljeću 19. stoljeća. U Venezueli, za razliku od drugih južnoameričkih zemalja gdje je aktivna strana u prvom dodiru redovito bila Hrvatska, ovdje se dogodio obrat. Venezuelanski borac za neovisnost general Francisco de Miranda godine 1786. boravio je u Dubrovniku. Prije dolaska 1947/48. prvih nešto brojnijih skupina poslijeratne emigracije, uglavnom izbjeglica, političkih emigranata, vrlo je malo u Venezueli bilo Hrvata i nisu imali među sobom nikakve veze. Danas je hrvatska iseljena grupa ovdje prilično kompaktna, a broji nekoliko tisuća osoba uglavnom u Caracasu, Valenciji i Maracaibu. Središte društvenog života je «Hrvatsko-venezuelanska središnjica». 34 DRUŠTVENO OKUPLJANJE Neformalno okupljanje Velika većina doseljenika okupljena je u relativno malom broju naselja u kojima znaju biti grupirani u pojedinim četvrtima. Lančano iseljavanje uvjetovalo je da u naseobinama žive pretežito doseljenici s istog užeg područja u domovini. Hrvate je povezivala i srodnost zanimanja, približno isti položaj na društvenoj ljestvici, katolička vjera i mnoge druge spone koje su nekada jače od onih koje nameće formalna organizacija. Najpoznatija okupljališta hrvatskih doseljenika u SAD bili su salooni. Drugi oblik neformalnog okupljanja Hrvata u SAD odvijao se u zajedničkim nastambama u kojima su živjeli. Bile su to popularne «boardinghouses». Nakon Prvog svjetskog rata standard stanovanja Hrvata brzo se poboljšavao. Tome je pridonio gospodarski prosperitet započet u ratu, ali i organizirani pristup rješavanju tog problema, kao što je utemeljenje društava «Hrvatske pomoćnice» koja su davala povoljne kredite za gradnju ili kupnju kuća. Iseljenička društva Usporedno s neformalnim okupljanjem, Hrvati u Americi utemeljili su nekoliko tisuća društava različitog značaja. George Prpić u knjizi «The Croatian immigrants in America» (New York, 1971.) donosi podatak o tri tisuće različitih društava koje su Hrvati utemeljili samo u SAD od 1880. do 1940. godine. Analizirajući organiziranje Hrvata u Americi, uočavaju se karakteristični uzroci koji su ih na to navodili: organiziranje domaćina i doseljenika drugih nacionalnosti, karakteristična prostorna rasprostranjenost naših iseljenika, nedostatna zainteresiranost zemalja iseljenja (Austrougarska monarhija, stara i nova Jugoslavija) za posebne iseljeničke probleme. Udruživanje je bila i stvar prestiža, odnosno kulturne i društvene razine dotične iseljeničke naseobine. Nakon građanskog rata u SAD, dakle u vrijeme kada Hrvati masovno pristižu u tu zemlju, u Americi se odvija procvat udruživanja. Iseljeničkom udruživanju umnogome je išla na ruku svojevrsna tradicija organiziranja u domovini. U gornjoj Hrvatskoj to su bile kućne zadruge, a u primorskoj je postojala dugotrajna tradicija crkvenih bratovština, a neposredno pred masovno iseljavanje ili paralelno s njime tu su se na valu narodnog preporoda utemeljivale hrvatske čitaonice. Ograničavajući čimbenik bio je nedostatak iseljenika s intelektualnim zanimanjima, koji bi imali znanja i vremena da ih posvete organiziranju iseljenika. U Južnoj Americi u tom su se radu najviše angažirali trgovci i poduzetnici, a u Sjevernoj Americi vlasnici gostionica i konačišta te svećenici. Hrvatska društva u Americi različitog su značaja. Najprije se utemeljuju dobrotvorna a zatim vatrogasna (u Južnoj Americi), kulturna, zabavna, prosvjetiteljska, športska, poslovna, politička, itd. Njihova je značajka da su u početku čvrsto ukorijenjena u naseobini iz koje se kasnije postupno šire. Tendencija objedinjavanja društva stalno je nazočna, a najviši izraz doživjela je u «Hrvatskoj bratskoj zajednici» među fraternalističkim, odnosno «Hrvatskom savezu» među političkim društvima. Među iseljenicima značajnog odjeka imali su i neki domovinski pokreti, u prvom redu sokolstvo. Prvi pokušaj utemeljenja «Hrvatskog sokola» zabilježen je u gradu Peyranu u Argentini 1905. godine. Prvo društvo Hrvati u San Franciscu u Kaliforniji utemeljuju 1857. i daju mu ime «Slavonsko-Ilirsko i potporno društvo». 1874. godine u New Orleansu u Louisiani utemeljeno je «Sjedinjeno slovinsko društvo od dobročinstva». Prvo hrvatsko iseljeničko društvo u Južnoj Americi za koje zasad znamo da je postojalo jest «Društvo slavjansko od dobročinstva» utemeljeno 1871. u peruanskoj luci Callao. Samo tri godine kasnije utemeljeno je prvo naše društvo u Čileu. Upada u oči da niti jedno od navedenih društava nije nosilo hrvatsko ime. Razlog za to je što su prvi doseljenici u Ameriku bili Hrvati iz Dalmacije gdje je hrvatski narodni preporod u odnosu na Bansku Hrvatsku kasnio pedesetak godina. Najvećeg maha među Hrvatima uzeo je fraternalizam u Sjevernoj Americi. Fraternalizam u Južnoj Americi nije imao onih uvjet za razvoj koje je imao u industrijski razvijenom društvu Sjeverne Amerike. Središte hrvatskog fraternalizma postao je grad Pittsburgh s okolicom. Tamo se početkom 90-tih godina 19. stoljeća utemeljilo nekoliko radničkih potpornih društava. Krenulo je u Alleghenyju, gdje je 1894. utemeljeno Radničko potporno društvo «Starčević», a slijedili su ga Društvo «Sv. Ćirila i Metoda». Društva su okupljala malo članova, te je ideja o objedinjavanju izvrsno primljena. Tako je 1894. u Alleghenyju (sjeverni dio Pittsburgha) položen kamen temeljac takvog društva. Bila je to «Hrvatska zajednica za Sjedinjene države u Americi», čiji je prvi predsjednik bio Ivan Ljubić a društveno glasilo «Danica». Ime društva je 1897. promijenjeno u «Narodna hrvatska zajednica», da bi 1926. godine dobilo današnji naziv «Hrvatska bratska zajednica». Masonstvo je u SAD u ono vrijeme svojevrsna moda, tako da su se hrvatski doseljenici ovome utekli zbog svojevrsnih prestižnih razloga. U tim organizacijama su naši ljudi našli mogućnost uzajamnog pomaganja, kulturnog prosperiteta i zajedničkog djelovanja na poboljšavanju teških uvjeta života u stranom svijetu. Gotovo sve organizacije koje su utemeljili Hrvati u Sjevernoj i Južnoj Americi imale su i određenu političku notu. Tako se 1912. utemeljio «Hrvatski savez». U travnju 1921. predstavnici hrvatskih naseobina iz 31 savezne države SAD utemeljuju u 35 Clevelandu Hrvatsku republikansku ligu u Americi, koja stoji na programskim pozicijama Radićeve Hrvatske republikanske seljačke stranke. Vrijeme Prvog svjetskog rata predstavlja bez sumnje najburnije razdoblje u povijesti hrvatskog iseljeništva u Americi. U Južnoj Americi od početka se nameće snažna jugoslavenska struja koja neobično oštro obračunava s Hrvatskim savezom. Ubrzo je on gotovo posve potisnut na marginu. Pomognuti od emisara Jugoslavenske ujedinjene omladine i Jugoslavenskog odbora u Londonu utemeljuju Jugoslavensku narodnu obranu (JNO), organizaciju s najunitarističkijim i najcentralističkijim programom koji je ikad postojao među Hrvatima. JNO je imala ogranke u svim hrvatskim naseobinama u Južnoj Americi. Početkom Drugog svjetskog rata hrvatski doseljenici u SAD našli su se u veoma teškom položaju. Srpska propaganda preko Srpske narodne obrane, odnosno njezinog glasila «Američki Srbobran» optuživala ih je za fašizam, a objava rata Nezavisne Države Hrvatske Sjedinjenim Američkim Državama mogla se uzeti kao argument toj tvrdnji. Čim je Jugoslavija napadnuta, u Južnoj Americi se počela obnavljati JNO. Prvo hrvatsko socijalističko udruženje u SAD utemeljeno je 1903. godine u Pittsburghu pod nazivom «Jugoslavenski politički klub». Iseljeničko novinstvo Uvjeti za pokretanje novina bili su još nepovoljniji nego za osnivanje društava. Iseljenika je u početku bilo malo, a ako uzmemo u obzir da su mnogi od njih još i nepismeni, krug čitatelja bio je doista uzak. U Južnoj Americi najviše se čitao «Narodni list « (Zadar», «Pučki list» (Split) i «Crvena Hrvatska» (Dubrovnik). U SAD je pak tiskan «Narodni list» (New York). Najmanje je dnevnika (2), a najviše tjednika. Vijek im je različit, ali uglavnom kratak, do nekoliko mjeseci do nekoliko godina, a samo su rijetki izlazili u dužem vremenskom razdoblju. Većina listova je imala male naklade. Izlazile su na hrvatskom, no donosile su i tekstove na španjolskom, odnosno engleskom jeziku, posebno onda kad bi htjele prikazati domaćoj javnosti teško stanje naroda u domovini pod austrougarskom, odnosno beogradskom dominacijom. Politika je uglavnom bila glavni motiv pokretanja novina. Prve novine hrvatskih iseljenika u SAD izašle su 1859. u San Franciscu. Pokrenuo ih je Velimir Chielovich pod imenom «L` ecco della patria», a bile su pisane na talijanskom jeziku. U istom gradu 1869. izlazi «Slavonska citronika». Prva novina o kojoj znamo nešto više jest «Napredak» koji je 1891. pokrenuo Juraj Skrivanić. 1892. izlazi list «Chicago» koji u gradu istog imena pokreće Nikola Polić. Prvi list u Pittsburghu izdaje 1894. Zdravko Mužina pod imenom «Danica». Od 1900. do 1940. Hrvati u SAD izdaju 227 listova. Hrvatska (narodna) zajednica 1894. preuzima za svoje glasilo list «Danica», dvije godine kasnije «Napredak», a os 1904. «Zajedničar» koji izlazi sve do danas. List je bio projugoslavenske orijentacije, da bi se između dva rata kritički odnosio prema položaju u kojem se Hrvatska našla u prvoj jugoslavenskoj državi. Drugi listovi su bili: «Hrvatska zastava» (Chicago), «Hrvatski svijet» (Chicago), «Hrvatski glasnik» (Pittsburgh, Chicago), «Kanadski glas» (Kanada). Prvi list hrvatskih iseljenika u Južnoj Americi nosio je naslov «Narodni glas» i izlazio je na samom početku 80-tih godina u Buenos Airesu. Druge novine «Sloboda» (Čile), «Male novine», «Novo doba», «Dom», «Jugoslavenska tribuna», «Jugoslavenska smotra», «Jugoslavensko novo doba» (Punta Arenas), «Materinska riječ» (Argentina). Najznačajnije novine hrvatskih doseljenika u Argentini izlazile su u Buenos Airesu. To su «Pravda», «Hrvatska sloga», «Slobodna Hrvatska», «Argentinske novine» i «Hrvatski domobran». Crkva Masovnim dolaskom iseljenika u Ameriku za posljednjeg desetljeća 19. stoljeća, pojavila se potreba njihovog crkvenog organiziranja. Inicijativa je za to potekla u Americi i to u sklopu Hrvatskog podupirajućeg društva «Ante Starčević» u Pittsburghu, gdje je 1894. zaključeno da se sagradi hrvatska katolička crkva te da se iz domovine pozove svećenik. Danas u SAD postoje 32 hrvatske župe, tri misije i jedna dušobrižnička postaja, odnosno 36 središta vjerskog okupljanja hrvatskih katoličkih iseljenika. Povijest hrvatskih katoličkih župa u Kanadi znatno je kraća: sve one utemeljene su poslije Drugog svjetskog rata . U toj sjevernoameričkoj državi danas djeluje dvadesetak hrvatskih katoličkih središta. Posve drugačije stanje je u Južnoj Americi. Premda su hrvatski misionari bili evangelizatori tog kontinenta a Hrvati počeli masovno pristizati kad i u Sjevernu Ameriku, prvi hrvatski svećenik poslan je ovamo iz domovine s namjerom da služi hrvatskim katolicima tek 1929. godine. 36 HRVATI U ARGENTINI Argentinu su prvi naselili Velšani, do 1917. po brojnosti su najjači Talijani, Španjolci, Francuzi, Austrijanci, a s njima i Hrvati. I. Lorković tvrdi da ih je 1939, bilo 50.000 Hrvata. Holjevac je mišljenja da ih je već 150.000 nakon 1918. godine. Najvjerojatnije najtočnija brojka je iz 1968. po kojoj ih ima 200.000. Rojnica pak tvrdi kako samo u Buenos Airesu i okolici živi čak 80.000 Hrvata. 1980. osnovan je časopis "Katolička crkva i Hrvati izvan domovine", u kojem se za 1938. kaže da ima 150.000 Hrvata, a nakon rata dolazi još 20.000 političkih izbjeglica. Danas u Argentini ima preko 200.000 Hrvata. Do 1914. Hrvati su bili popisivani kao Austrougrini, a nakon Prvog svjetskog rata izjašnjavali su se samo kao Jugoslaveni. Među Austrougrinima je bilo 65% Hrvata, a među Jugoslavenima 78% prije Prvog svjetskog rata, a 50% poslije rata. Nakon Drugog svjetskog rata u Argentini je uselilo manje od 5.000 Hrvata. Etape useljavanja: a) 1880-1910 nema naglašene nacionalne svijesti, nisu birali poslove b) 1910-1918 nema naglašene nacionalne svijesti c) 1918-1941 postoji obrazovni intelektualni sloj zbog djelovanja društva i časopisa "Hrvatski domobran". U Argentini izlazi još desetak časopisa, npr. "Croatia", ali na španjolskom. d) 1945- na dalje 5.000 Hrvata emigracija 4. razdoblja naziva se i politička emigracija ili državotvorna emigracija. Ona je imala i snažno izgrađenu svijest o nacionalnoj pripadnosti, što je nedostajalo prvoj i drugoj etapi. Franjevci Luketa i Bilobrk bili su vrlo korisni u organizaciji smještaja, traženja posla. Danas egzistira ukupno 55 hrvatskih društava: Hrvatski Karitas, Hrvatsko-argentinski kulturni klub, Hrvatsko-latinoamerički kulturni institut, Hrvatski kulturni klub, Hrvatska zadruga. U djelovanju hrvatske političke emigracije značajno mjesto ima Vinko Nikolić koji je 40 godina izdavao i uređivao kulturno-politički časopis "Hrvatska revija". Časopis je izlazio najprije u Buenos Airesu, a zatim u Barceloni. Matoš je živio u egzilu u Francuskoj. Piše pjesme s temom iseljeništva. Fran Galović također. Dragutin Domjanić napisao je nekoliko pjesama. Gustav Krklec. Drago Gervais. Ante Tresić Pavičić "Preko Atlantika do Pacifika". Mnogi Hrvati koji su neko vrijeme boravili u Americi opisuju svoje doživljaje. Antun radić u svojem časopisu "Dom". Hrvatski umjetnici O. Iveković, V. Bukovac (dojmovi). Josip D. Božić autor je teksta o prvoj hrvatskoj župi u Americi, prvi hrvatski svećenik u Americi. M. Šolj izdavač hrvatskih novina, pjesnik, prozaist. Poslijeratno razdoblje. Monsignor J. Krmpotić "Povijest Hrvata u Kansas Cityju. Krašić - osebujan stil, piše na engleskom i hrvatskom, mnogo je prevodio. Egzilantsko razdoblje (nakon Drugog svjetskog rata). Vinko Nikolić (1950-1960) uređuje časopis "Hrvatska revija". A. Bonifačić veliki pjesnik. A. Borić, R. Nikolić, S. Mujica, M. Meštrović, Viktor Vida. Ante Radić (profesor "Timbar iz daljine"), Josip Kundek (svećenik, pjesnik). 37 HRVATI U PERUU Područje današnjeg Perua poznato je po staroj civilizaciji. Mnogi vjeruju da peruanska povijest počinje u 11. stoljeću, kad su se Inke iz Cusca (Ande) spustili na obalu i osvojili moćno kraljevstvo Chimu. Međutim, peruanska civilizacija počela je mnogo ranije - oko 4.000 godina prije Krista. Peruanske kulture (Chavin, Mochica, Chimu...) ostvarile su iznimne rezultate u poljoprivredi, inženjerstvu, arhitekturi... Inka Tupac Yupanqui proširio je svoje carstvo na više od dva milijuna četvornih kilometara. Carstvo je bilo na vrhuncu za vrijeme Huanyna Capaca koji je umro 1526. godine, neposredno prije španjolskog osvajanja. Osvajanje je Pizarru (1532.) olakšao sukob Capacovih sinova Huascara i Athaulpe (iako je otpor Indijanca slomljen tek 1572.) U vrijeme španjolske vlasti Peru je bio najbogatija od svih španjolskih kolonija, a glavni grad Lima bio je središte uprave i trgovine čitave Južne Amerike. Španjolci su u Peruu vladali više od tri stoljeća. Pokreti za oslobođenje od španjolske vladavine, koji su zahvatili Južnu Ameriku početkom 19. stoljeća, nisu zaobišli ni Peru, premda sporije no u drugim područjima, pošto su Španjolci upravo Peru izabrali za glavno uporište gušenja tih gibanja. Godine 1820. general Jose de San Martin oslobađa Peru i proglašava neovisnost zemlje 28. srpnja 1821. (otad se taj datum slavi kao dan nacije). Prvim predsjednikom republike Narodna skupština proglašava Riva Aguera. No Peru će još dugo trpjeti zbog unutrašnjih sukoba uz smjenjivanje civilne i vojne vlasti. Najtežu krizu novije povijesti Peru je prošao početkom 1990-ih godina. Polovicom 1990-ih vlada je donijela stabilizacijski program neophodan za ekonomski i politički razvoj države. U roku od nekoliko godina stalo se na kraj terorizmu, značajno je smanjena inflacija i postignuta ekonomska stabilnost. Peru je ponovno ušao u međunarodni financijski sustav. Peru danas Republika Peru veličinom je treća država južnoameričkog kontinenta: prostire se na 1,28 milijuna četvornih kilometara. Na zapadu se proteže do Tihog oceana, na sjeveru graniči s Kolumbijom, na sjeverozapadu s Ekvadorom, na istoku s Brazilom i Bolivijom a na jugu sa Čileom. Dijeli se na tri prirodne regije: obalnu nizinu na jugu, planinski pojas Cordilllere i nizinu u porječju gornje Amazone. Premda se nalazi u ekvatorijalnom i tropskom pojasu, klima Perua nema specifična tropska obilježja. Obalni pojas je pod utjecajem hladne Humboldtove struje veoma suh, a svakih nekoliko godina na njega utječe topla struja" El Nino". Peru je jedna od vodećih američkih zemalja po rudnom bogatstvu (bakar, cink, olovo, srebro i zlato). Osim rudarstva, glavne su gospodarske grane ribarstvo (u svjetskom vrhu) i ratarstvo. Raširen je uzgoj kakaovca, voća, povrća, kininovca i koke. Zahvaljujući uspješnoj borbi protiv terorizma u Peru su se opet vratili turisti koji ovamo dolaze zbog fascinantnih prirodnih ljepota. Brži razvoj zemlje, na žalost, koče slabe prometne veze. Socijalne razlike su iznimno velike. Od 25 milijuna stanovnika 60 posto je siromašnih (od čega 43 posto živi na rubu egzistencije). Srednja klasa čini 30 posto ukupnog stanovništva, a 10 posto je bolje stojećih od kojih su 1 posto vrlo bogati. Stanovništvo je pretežno miješano, a sastoji se od Europejaca, Indijanaca, Azijata i nešto crnaca. Govori se španjolski i quechua, a na jugu aymara (u okolici jezera Titicaca). Katolika je 90 posto (iako Indijanci katolicizam miješaju sa svojim starim vjerovanjem). Novčana jedinica je sol (u prijevodu: sunce). Od osnutka Perua, glavni grad je Lima. Prvi hrvatski tragovi Zanimljivo je da je Peru prva južnoamerička država u koju su došli Hrvati. Za vrijeme španjolske vladavine useljavanje ne-Španjolaca bilo je ograničeno, i odnosilo se uglavnom na mornare i svećenike. Vjeruje se da je prvi Hrvat koji je stigao u Peru bio Basilio Basilivich, dubrovački trgovac, Pizarrov suputnik na njegovom trećem putovanju. U Peru su Hrvati stizali i nakon španjolske vladavine, kao dubrovački, talijanski, austrijski i njemački državljani tako da je broj doseljenika teško odrediti. Peruanski povjesničar Barnechea navođenjem prezimena i mjesta rođenja doseljenika dokazuje kako je među njima mnogo Hrvata - primjerice, Dubrovčanin Manuel Biedma, svećenik i istraživač područja Cerro de Sal i Pernene u Amazoni. Ubili su ga Indijanci 1686. godine. Početkom 18. stoljeća žrtva Indijanaca postaje još jedan hrvatski misionar, Manuel Bajo. Fra Honorio Matos u Peru je pak stigao 1713. godine i ostao tamo sve do smrti 1753. godine. Zna se da je poslan u Huanuco da ponovo osnuje misije koju su uništili Indijanci. Povjesničar Raimondi spominje hrvatskog svećenika Amic ili Amich, iznimno kulturnog i naobraženog čovjeka, poznatog po istraživanju neprohodnih šumskih područja. 38 Peruanska uspostava nezavisnosti (1821.) otvorila je vrata useljenicima. Ulazak u zemlju bio je dopušten Europljanima koji su znali pisati, imali osnovnu školu ili zanat. Za obične radnike mjesta nije bilo jer je i tada Peru, baš kao i danas, obilovao jeftinom radnom snagom. Iako su Hrvati u Peru počeli stizati rano (1534. godine), njihov broj do Prvog svjetskog rata nije prelazio tisuću. U tom razdoblju najviše ih je uselilo od 1850. do 1875. te od 1910. do 1914. Kako su mnogi pridošlice u Peruu postajali uspješni poduzetnici, tako su za njima dolazili njihovi poznanici. Stizali su uglavnom iz južne Dalmacije, osobito iz dubrovačkog kraja, te iz Hrvatskog primorja i s poluotoka Pelješca. Među prvima, u Peruu se naselio Manuel Chiurliza (ili Ciurliza) Bielovucic. Iz Dubrovnika je došao kao službenik austrijskog konzulata. Pouzdano se zna da je samo nekoliko godina kasnije u luci Callao imao vlastiti mol. Mnoštvo pomoraca naselilo se u luci Callao. U to doba počela je cvjetati trgovina guanom, pa su se mnogi obogatili prijevozom. Među pionirima je bio jedan hrabar, velikodušan i plemeniti mornar, poznati kao "ujak Stiglich", zatim Alejandro Dorich i kapetan Esteban Spivalo - svi iskusni pomorci koji su uspješno svladavali opasna putovanja morem (važno je znati da u to doba Panamski kanal još nije bio izgrađen). Socijalna struktura naših ljudi bila je vrlo slična onoj Hrvata u Chileu. Većinom su se bavili obrtom, trgovinom, industrijom i rudarstvom. Među njima bilo je vlasnika rudnika i uzgajatelja kaučuka. Ipak, osobito uspješni bili su trgovci. Hrvati su u Peru dolazili u vrijeme početaka oblikovanja suvremene države. Dobro su primljeni, osobito oni koji su mogli pridonijeti početnom razvoju modernog Perua. Pritom ponajprije mislimo na organizatore i rukovoditelje gradnje infrastrukturnih objekata, od kojih se najčešće spominju Antoncich, Galovich, Marusich i Cuglieva. Među hrvatskim graditeljima posebno se istaknuo Miguel Percovich koji je gradio ceste čak i u susjednom Ekvadoru. Pruge je gradio Carlos Antonio Antich a u gradnji mostova istaknuo se Josip Spoja. Hrvati su poznati i kao pioniri peruanskoga pomorstva i i zrakoplovstva. Mezeldic piše o Hrvatima u peruanskoj vojci i policiji. Istina, uglavnom se radi o drugoj generaciji, dakle nešto kasnijem razdoblju, budući da prva generacija Hrvata nije imala peruansko državljanstvo, pa se nije niti mogla zaposliti u državnoj službi. U to je vrijeme jedan od poznatih Hrvata bio Cesar Bielich, profesor u pomorskoj školi. Godine 1905. peruanska ga je vlada poslala u Europu kako bi nadzirao gradnju brodova krstaša "Grau "i "Bolognesi". S njim je otputovao i najbolji đak škole German Stiglich kojeg ćemo kasnije još mnogo puta spominjati, obzirom na njegovu važnost za peruansku povijest. Godine 1948. u Peru je stiglo oko 650 Hrvata, uglavnom pripadnika hrvatske vojske i izbjeglica. Žene i djece je bilo manje. Ova skupina useljenika nije bila ekonomska već politička emigracija, a u Peruu nisu imali nikog poznatog, niti su znali jezik. Početak je za njih bio iznimno težak. Trebalo je naći posao. Zapošljavali su se uglavnom kao zemljoradnici, građevinski pomoćnici i posluga, a tek manji dio, onih najspretniji uspio je dobiti bolja radna mjesta. Nekolicina ih se odselila u južni Peru, gdje ih je u Arequipi zaposlio mjesni industrijalac. Manja skupina otišla je u Icu, 400 km južno od Lime; ti su se ljudi zaposlili na poljima. Ovi hrvatski emigranti nisu poput svojih prethodnika bili svi podrijetlom iz Dalmacije, već iz različitih hrvatskih krajeva. Neki zemljoradnici postali su upravitelji, a dio njih je privremeno radio u Huancayu, Ate Vitarteu i u Huachipi, blizu Sante Clare. Teškim radom i štednjom nakon nekoliko godina mnogi su se osamostalili, baveći se zemljoradnjom, ribarstvom, peradarstvom (Hrvati su poznati kao pioniri peruanskog peradarstva). Neki Hrvati koji su započeli svoj život u Peruu kao rudari, nakon nekog vremena kupili su ili otvorili vlastite rudnike. Mnogi su se okušali kao trgovci, postavši vlasnicima malih dućana. Ribarstvom su se, dakako, bavili Hrvati doseljeni iz Dalmacije (početkom stoljeća dogodio se bum ribljeg brašna). Peruanska gospodarska kriza 70-tih pogodila je naravno i Hrvate tako da su mnogi bili prisiljeni zatvoriti svoja poduzeća... Hrvati su se po dolasku u Peru bavili različitim poslovima, u različitim dijelovima Perua, da bi nakon nekoliko godina teškog rada i odricanja uštedjeli dovoljno za kupnju zemlje u blizini glavnog grada - Lime. Potres je 1949. uništio Santa Claru pa su Hrvati (baš kao i Talijani i Japanci) radili na njenoj obnovi i izgradnji (rasvjeta, vodovod, zgrade, crkve....). Područje od nekoliko ulica u kojima su Hrvati u to vrijeme živjeli i danas se zove "Croacia." Društveni život U mjestima u kojima su živjeli, Hrvati su imali svoje zadruge. Najpoznatije su one u Cerro de Pascou; Huanucou, Callaou, Limi i Santa Clari. Cerro de Pasco je rudarsko naselje udaljeno 346 km od Lime, na 4200 metara nadmorske visine. Zadruga je osnovana 16. listopada 1881. Iako se na samom početku zvala "Društvo austrougarsko od dobročinstva", u svojem znaku je imala hrvatski grb. Tamošnja je hrvatska zajednica bila malobrojna (njih tek 70) jer je taj prostor zbog svoje nezdrave klime bio neprivlačan useljenicima. Podrijetlom su bili uglavnom iz dubrovačkog kraja, a bavili su se rudarstvom i trgovinom. Članovi zadruge plaćali su članarinu, a u slučaju 39 bolesti ili smrti društvo bi osiguravalo novac za liječenje a siromašnijima i za pogreb. Godine 1904. društvo je promijenilo ime u Slavensko dobrotvorno društvo (kasnije će se nazivati i jugoslavensko). S vremenom članovi su skupili više novca i kupili prostorije za rad u sklopu kojeg su utemeljili ambulantu i glazbeno društvo. Za ravnatelja glazbenog društva i zbora iz Dubrovnika je doveden prof. Marcos Bace. Dana 26. kolovoza 1899. stigao je i prvi hrvatski svećenik, don Ivo Sangaletti, koji je "svakom prigodom obavljao službu Božju i propovijedi na milom hrvatskom jeziku" u kapelici Nuestra Senora del Transito koja je Hrvatima bila iznimno važna. Ova mala ali dobro organizirana kolonija novčano je pomagala Hrvatskoj ali i Bosni za vrijeme ustanka protiv Turaka. Tražeći bolje životne uvjete, Hrvati su se spustili niže, prema Huanucou, a zatim i u Limu. Huanuco je gradić u blizini Cerra Pasco ali s nešto zdravijom klimom, pa su se Hrvati tamo nešto duže zadržali. I ovdje su osnovali svoju zadrugu. Zanimljivo je da i danas, nakon toliko vremena u Hanucou postoji športski klub koji nosi naziv "Juan Bielovucic". Callao je najznačajnija luka, udaljena svega 15 km od Lime. Hrvati 1871. utemeljuju "Društvo slavensko od dobročinstva". O imenu Društva Ljubomir Antić piše da je nastalo "u atmosferi napornog rada za stjecanje početnog kapitala, svježih sjećanja na domovinu, i lošeg odnosa s austrijskim predstavnicima". Tijekom godina društvo je preživjelo brojne uspone i padove na koje su neposredno utjecale političke ali i gospodarske prilike kako u Peruu tako i u domovini. Zbog rata u Tihom oceanu društvo je 1880. obustavilo rad. Oživljavanje društva uslijedilo je 6. siječnja 1906. a za predsjednika je izabran Juan Ostoja koji je radio kao gradski službenik. Hrvati u Limi Tek 1931. osnovan je prvi klub u Limi. Premda glavni grad, Lima nije bila privlačna prvim hrvatskim doseljenicima. Kako broj Hrvata do Prvog svjetskog rata nije značajno porastao (tek između 60 i 70 osoba) nije niti postojala veća potreba za organiziranjem, tim više što je u obližnjem Callaou postojala veća skupina Hrvata, organizirana u društvo u koje su se učlanjivali i Hrvati Lime. S vremenom će broj članova iz Lime prevladati, pa će društvo nakon Drugog svjetskog rata biti premješteno u peruanski glavni grad. Danas je to društvo, koje je tijekom vremena promijenilo nekoliko naziva, pod imenom "Hrvatski klub Dubrovnik" smješteno u prekrasnom dijelu Lime (Jesus Maria). Društvo njeguje socijalne, kulturne i sportske aktivnosti. Osobito se štuje blagdan Sv. Vlaha i Dan državnosti RH. Santa Clara je mjesto udaljeno oko 40 km od Lime. Kako se nisu željeli učlanjivati u jugoslavensko društvo, Hrvati Santa Clare su početkom 1951. odlučili utemeljiti vlastiti klub "Jadran". Zaslužni za osnutak hrvatskog kluba "Jadran" bili su Marko Lesina, Filip Kundid, Franjo Kovačević i Pedro Bošnjaković. Dogovarajući se o osnutku kluba, četrdesetak Hrvata i desetak Makedonaca okupilo se u gostionici "Macedonia", jer vlastitih prostorija nisu imali. Tamo su odabrali upravu i odlučili okupiti sve Hrvate Perua. Osnivanju kluba 27. svibnja 1951. u lokalu "Brena" u Limi prisustvovalo je 350 Hrvata, a sv. misu je služio Švicarac A. Marchon iz Santa Clare. Drugog dana upriličena je prigodna večera i ples. Od početka je simbol kluba bio hrvatski grb. Klub je aktivno obilježavao Dan Perua (28. srpanj), i 10. travanj, uvijek ističući hrvatsku i peruansku zastavu, iako je kod vlasti bilo problema zbog hrvatske zastave. "Hrvatsku zajednicu u Peruu" osnovao je 1991. godine Branko Fistrović. Njeni članovi su se vrlo aktivno zauzimali da službeni Peru prizna Hrvatsku, a tijekom Domovinskog rata novčano su i materijalno pomagali Hrvatskoj. Od 9. lipnja 1996. predsjednik zajednice je Marko Birin, a statut kao primarni cilj navodi blagostanje svih Hrvata, članova zajednice. Na prostoru Santa Clare djeluje i hrvatska crkva "San Leopoldo", a generalni vikar za hrvatsku koloniju je vlč. Drago Balvanović. Hrvati i njihovi potomci značajno su doprinijeli razvoju Perua. Spomenut ćemo dvije osobe hrvatskog podrijetla koje su iznimno važne za Peru. Obojici su očevi bili Hrvati a majke Peruanke i obojica su se rodili krajem 19. stoljeća. German Stiglich (1887.-1928.) bio je pomorac, znanstvenik, istraživač i profesor. Već smo spomenuli kako je kao mladi pomorac s kapetanom Bielichem plovio u Europu. Kao cijenjenog stručnjaka država ga je poslala u ekspediciju na rijeku Madre de Dios, kako bi izradio hidrografsku kartu tog i drugih područja. Osim toga, utvrdio je peruansko-bolivijsku granicu. Po vokaciji i profesiji bio je putnik. Proputovao je mnoge zemlje, posebno Peru, skupio veliko znanje i poslije pisao o svojim putovanjima. Najvažnije mu je djelo "Diccionario Geografico del Peru" (Zemljopisni rječnik Perua) u četiri toma. Također je objavio kodeks pomorskog prava, priručnik o topništvu te nekoliko zemljopisnih djela. Istraživač Von Hassel po Stiglichu je nazvao arhipelag rijeke Madre de Dios u blizini zaljeva Manu. Na sveučilištu u Limi još se uči iz Stiglichevih knjiga. Jedan primjerak Zemljopisnog rječnika koji je darovao hrvatskoj zajednici nalazi se danas u knjižnici kluba Dubrovnik. Juan Bielovucic (1889.-1949.) bio je pionir peruanskog i južnoameričkog zrakoplovstva. Nije bio poznat samo kao zrakoplovac, nego i kao utemeljitelj prve zrakoplovne škole u Peruu. Bielovucic je važan za Peru jer je 40 prvi nacionalni zrakoplovac koji je letio zračnim prostorom Latinske Amerike; otvorio je prvu zrakoplovnu školu u Južnoj Americi te bio prvi vojni zrakoplovac Perua i prvi koji je uspješno preletio Alpe. Nekoliko ulica u Limi i nekim drugim gradovima nose njegovo ime. Umjetnici Slikar Kristijan Krekovic (1901.-1985.) rođen je u selu Koprivni u Bosni, slikarstvo je studirao u Beču i Parizu a izlagao je diljem Europe. Nakon Drugog svjetskog rata posvetio se proučavanju južnoameričkih civilizacija, pa godine 1951. dolazi u Peru i proučava kulturu urođeničkih plemena. Stvara monumentalno djelo "Prošlost i sadašnjost Perua". Nakon prve izložbe u Limi peruanski ga je predsjednik odlikovao i financirao mu izložbe u SAD-u i Europi. Umro je u Mallorci, u Španjolskoj, gdje se nalazi njegov muzej. Još jedan hrvatski slikar, Vladimir Rončević došao je u Peru 1948., i odmah polučio uspjeh s figurativnim slikama, a kasnije i s apstraktnim djelima. Zapažen je po svojim brojnim izložbama. Slikar Darko D. Bozanić (r. 1949.) studirao je slikarstvo u Splitu, Zagrebu i Peruu. Izlagao je vrlo uspješno u Splitu, na Visu, Hvaru, Braču i u Peruu. Od 1994. godine svake godine sudjeluje na međunarodnom sajmu umjetnosti Art Cologne. Od poznatih umjetnika hrvatskog podrijetla valja istaći Dalmaciu Samohod koja nije samo poznata glumica, već ima i vlastito kazalište. Književnici Esteban Pavletich (1906.-1981.) rođen je u Huanucu. Bio je pisac, pjesnik, novinar i političar. Pisao je na španjolskom, a najpoznatiji romani su mu: "No se suicidan los muertos" (Mrtvi ne čine samoubojstvo) za koji je dobio nacionalnu nagrada za roman 1959. te "Extrano caso de amor" (Neobičan slučaj ljubavi). Godine 1960. francuski ministar kulture Malraux odlikovao ga je ordenom "Caballero de la Orden de Arts et Letters". Juan Collich (Kolić), rođen u Callau bio je novinar i pisao je za limske novine "La Cronica" a isticao se u krugu intelektualca u Barrancu. Umro je mlad 1930. godine. Književnik Luis Benjamin Chuirliza darovao je svoju bogatu filozofsku knjižnicu hrvatskom klubu "Dubrovnik" Znanstvenici Hvaranin Pedro Samohod stigao je u Peru 1894. kao kapetan i vlasnik broda. Godine 1897. patentirao je dva navigacijska instrumenta: jednim se automatski bilježi pravac plovidbe (moderniziran, instrument se koristi i danas), a drugi štiti brod od sudara. Potomci Pedra Samohoda također su nadareni; Kći Dalmacia je glumica, a unuka istog imena pjesnikinja. Dr. Zlatko Tanodi rođen 1914. u Humu blizu Zagreba, arhivist i povjesničar, bio je organizator i promotor arhivističke struke ne samo u Argentini (gdje je živio) već u čitavoj Latinskoj Americi. Koliko je cijenjen u Peruu dokazuje činjenica da ga je Lima 1976. proglasila "glasovitim gostom grada Lime". Politički i gospodarski život Mnogo je potomka Hrvata koji su se istakli u javnom životu Perua: general Jose Zlatar Stambuk bio je ministar zrakoplovstva, admiral Esteban Zimic bio je ministar pomorstva, Mirko Cuculizza ministar ratarstva, Luis Percovich ministar unutarnjih poslova, Pedro Gjurinovic ministar kulture, Maria Luisa Cuculizza gradonačelnica Lime. U policiji je istaknuto ime general Alejandro Farcic, u peruanskoj diplomaciji su se istakli veleposlanici Miguel Bakula i Jaime Stiglich, te savjetnik ministarstva vanjskih poslova Drago Kisic. Novinar Jose Pavletich, sin Estebana Pavleticha, izdao je zajedno s Adrianom Pator knjigu `Poesia croata contemporanae", koja obuhvaća pjesme Hrvata iz domovine i iz Južne Amerike (Argentine, Čilea i Perua) na španjolskom i hrvatskom jeziku. Ova knjiga sastavni je dio literature na Zagrebačkom sveučilištu. Na predstavljanju u Limi Peruanci su prvi puta slušali predavanje o hrvatskom jeziku. U knjizi su također navedeni pisci, potomci Hrvata koji ne govore hrvatski, ali o Hrvatskoj pišu pjesme: Mauricio Medo, Mario Bellatin, Samuel Cardich i Gladys Benko. Sadašnjost Procjenjuje se da u Peruu danas živi oko pet tisuća Hrvata poglavito druge, treće i četvrte generacije, od toga četiri tisuće u Limi. 41 Od početka doseljavanja Hrvati su stvarali vlastite organizacije i pomagali jedni drugima, kao što su u najtežim danima Domovinskog rata pomagali i staroj domovini Hrvatskoj. Što se tiče povratka u Hrvatsku, neke obitelji su se vratile, no ne može se očekivati neki veći broj jer je uglavnom riječ o mješovitim brakovima i njihovim potomcima koji u pravilu ne govore hrvatski jezik i osjećaju se ponajprije Peruancima. Kao i drugdje, i u Peruu veliku ulogu igra Hrvatska katolička misija (Vikariato Episcopal Croata) koja je najzaslužnija za očuvanje hrvatskog identiteta u ovoj dalekoj zemlji. 42