HRVATSKI PRAVOPIS

  • Published on
    03-Apr-2015

  • View
    4.451

  • Download
    3

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Politicka dimenzija sporova o hrvatskom pravopisu od 1864. do 2007.

Transcript

<p>HRVATSKI PRAVOPIS</p> <p>O hrvatskome pravopisu lege artis raspravlja se, odprilike, stoljee i pol. To, za jezikoslovlje marginalno, no za vanjsku fizionomiju jezika prevano pitanje razvlai se i u hrvatskoj javnosti raspaljuje nevjerojatne strasti poglavito zbog politike dimenzije koja prati pravopisne promjene, te simboliko-nacionalne oznake koju je, silom povijesti, poprimila pravopisna problematika. S tim u svezi valja navesti nekoliko pristupnih pripomenaka: 1.1. hrvatski i srpski jezici konano su se standardizirali tijekom 19. stoljea, oba- iako na razliite naine- u ozraju panslavenske ideologije i ideologema junoslavenske uzajamnosti. Ta vrjemenska izmjera i bratstvojedinstvujua junoslavenska ideologija su, jednako kao, a i moda i vie od tokavske narjene osnovice obaju jezika, dovele do pravopisnih srazova, sukoba i pokuaja ujednake dvaju pravopisnih tradicija, jer je trjebalo ostvarivati, svim sredstvima, proklamaciju iz Bekoga dogovora iz 1850: Jedan narod jednu knjievnost treba da ima ! To, to se nije radilo o jednom narodu, a ni o jednoj knjievnosti- to gore po jezike. 1.2. hrvatski je jezik, za razliku od srpskoga, povijesni jezik, tj. jezik natopljen povijesti svoga nastajanja i oblikovanja. U njem nema radikalnih rezova kao to bijae onaj Vuka Karadia u srpskom; takoer, u njem su pohranjene znaajke po kojima se razlikuje od srpskoga: povijest jezika kao instrumenta pismenosti i knjievnosti, njegova tronarjenost i proimanje te tronarjenosti u gradnji idioma i, kao moda najvanija razlunica, jezini purizam rasplamsavi se u 19. stoljeu, no vukui korijen jo iz doba renesansne regionalne dubrovake knjievnosti (kao to je ilustrirao akademik Katii na primjeru pogrjeaka u Zlatarievu prijevodu Tassovoga Aminte). U pravopisu se to odraava u pokuaju dijela hrvatskih jezikoslovaca da njeka pravopisna rjeenja svjesno naslone na primjere iz djela hrvatske knjievnosti i filologije iz 16. i 17. stoljea, kao i u ilustracijama iz hrvatske pismenosti stare 10 stoljea koja bimiljenje je pravopisnih polemiara-trjebala posluiti kao zavrni udarac u afirmaciji jednih i potiskivanju drugih pravopisnih rjeidaba. Srpska filologija, razvidno je, nema takav polemiki aparat ni stil argumentacije: za nju sve poinje od Vuka i narodne pjesme koju je ovaj zabiljeio. 1.3. suvrjemene pravopisne polemike posljedak su svaa i nesuglasica oko oblika knjievnoga jezika to su se radikalizirale u hrvatskoj javnosti u ezdesetima i sedamdesetima godinama 19. stoljea, a koje su se manifestirale u</p> <p>sukobu pristaa Zagrebake kole i drugoga narataja tzv. hrvatskih vukovaca ili daniievaca. Jedno od najuenijih djela o hrvatskome pravopisu, Na pravopis Vatroslava Jagia, objelodanjeno je 1864. i tu bismo godinu, ili desetljee, mogli uzeti kao polaznicu modernih rasprava o hrvatskome pravopisu. Naravno, hrvatska je pravopisna i slovopisna problematika daleko starija: u njoj nalazimo djela poput amanjievog (1639.), Gajeva (1830.) , Starevievoga protivljenja organikom zagrebakom (ilirskom) pravopisu i rogatim i osedlanim slovima (1847.) - no, ta djela po svojoj tematici spadaju u predpovijest modernih raspri o pravopisu jer su njihove prijepornice odavno prihvaena slovopisna rjeenja ili izrazi koje vie nitko ne dovodi u pitanje. ARGUMENTI I PRIMJEDBE O NARAVI HRVATSKOGA PRAVOPISA 2.1. U pravopisnim se polemikama o hrvatskome pravopisu uglavnom suprotstavljaju dva naela: fonoloko (izgovorno, fonemsko, fonetiko, glasovno, zvuno) i morfonoloko (morfemsko, morfoloko, morfofonoloko, tvorbeno, kori(j)ensko, etimoloko). Mi emo rabiti pojmove izgovorno i tvorbeno naelo. Nakon radoblja prevlasti preteito tvorbenoga pravopisa, koji je dominirao u hrvatskoj pismenosti do kraja devedesetih godina 19. stoljea, izgovorno, propisano Hrvatskim pravopisom Ivana Broza iz 1892., postaje, stjecajem mjeavine drutvenih, nacionalnoideolokih i politikih okolnosti, prevladavajue naelo hrvatskoga pravopisanja-uz kratak prijekid u doba NDH, 1941./1942.-1945.- do danas. 2.2. Budui da je izgovorni pravopis- uz praktiki nikakav odpor- nametnula madaronsko-khuenovska vlast, a njegovi su oblikovatelji i promicatelji bili jugounitarnom ideologijom zadojeni jezikoslovci, taj je pravopis, u oima nekih (valja rei manjine) hrvatskih kulturnih djelatnika (p)ostao simbol nasilja nad hrvatskim jezikom i savijanja i uguravanja hrvattine u jezik to ga je stilizirao srpski filolog, etnograf i ideolog Vuk Karadi, a koji bijae oblikovateljem moderne velikosrpske ideologije s dalekosenim pretenzijama na hrvatsku jezinu i opekulturnu batinu. U tom je mentalnom sklopu izgovorni pravopis izjednaen sa srpskim (pae, oktroiranjem vukovskoga jezika koji je dobio ekskluzivno srpsku i velikosrpsku ekspanzionistiku boju), a tvorbeni s izvorno hrvatskim jezikom (iako je izgovorno naelo nazono, pa i prevladavajue u predpreporodnoj, napose uzornoj dubrovakoj hrvatskoj knjievnosti, a sam su hrvatski tvorbeni pravopis njegovi tvorci (Bogoslav ulek, Adolfo Veber Tkalevi) opravdavali panslavenskim i opejunoslavenskim ideolokim obrascima).</p> <p>2.3. Hrvatski je jezik u vie od stotinu godina i u svojoj vanjskoj fizionomiji poluio gipku postojanost/elastinu stabilnost to je odlika standardnih jezika; na njemu (kao i ostalim standardnim jezicima) opstoji nacionalna civilizacija na svim poljima ivota (pravo, mediji tiskani i elektronski, vojska, beletristika, kolstvo na svim razinama,..), pa je stoga nepotrjeban (i nemogu) radikalniji zahvat u jezinu materiju na bilo kojem polju, ukljuiv i pravopisno. To znai da je odklon od pravopisnih propisa danih u slubenim hrvatskim pravopisima (Babi-Finka-Mogu: Hrvatski pravopis, 1994.; Babi-Ham: Hrvatski kolski pravopis, 2005.) mogu jedino u vrlo malim postotcima- recimo 3% ili 5%, no nikako u 20 ili 30% pravopisnih pravila. 2.4. Sama je dilema izgovorni ili tvorbeni (ili, po starom, emocijama nabijenom ideologemu: fonetiki ili etimologiki, zvuni ili kori(j)enski) jednostavno- bespredmetna. Hrvatska je dopreporodna pravopisna tradicija bogata ilustracijama i jednoga i drugoga naela, a uzev ju kao polazite pravi je zadatak zapravo jednostavan: dotjerati postojei pravopis do vee funkcionalnosti i loginosti koja ne e ii na utrb izraajnosti i povijesnosti. 2.5. Njekoliko je argumenata i silnica mogue navesti kod dopune pravopisnih pravila: a) bilo bi dobro da pravopis odslikava cjelokupnu hrvatsku pismenost u zadnjih desetak stoljea, na sva tri narjeja i tri pisma (glagoljica, bosanica/hrvatska irilica, latinica). Iako je dosta uraeno na tekstolokoj obradbi hrvatske jezine batine, a imamo i fundamentalno-iako tezino-djelo Tome Maretia: Istorija hrvatskoga pravopisa latinskijem slovima, 1889. (pokriva razdoblje od 1495. do 1835.)- svakomu je razumnomu jasno da takav pristup ne vodi nikamo. Naime, u hrvatskoj pisanoj rijei nalazimo podkrjepu za bilo koju tezu ili protutezu. Sva su rjeenja, bilo ona na crti tvorbenog, bilo izgovornog pravopisa, prisutna i dobro zastupljena u korpusu hrvatske pismenosti i knjievnosti. Dapae, lucidna primjedba Vatroslava Jagia, izreena o Maretievoj Istoriji i dalje stoji: auktor je, po Jagiu, pokuao cjelokupnu hrvatsku latininu pismenost od 15. do 19. stoljea prikazati kao borbu izmeu izgovornog i tvorbenog (fonetikog i etimologikog) naela, dok u stvarnosti to uope nije bilo pitanje koje je postojalo u svijesti hrvatskih pisaca i leksikografa. Oprjeka izgovorni-tvorbeni nametnula se tek u drugoj polovici 19. stoljea kao jedna od razlikovnica meu dvjema kolama koje su se borile za konanu stilizaciju hrvatskoga knjievnoga jezika: Zagrebake kole i vukovaca/daniievaca (obje, uostalom, natopljene junoslavenskom i opeslavenskom ideologijom), pa je projiciranje onodobnih filolokih borbi na profil pisanja njekog tokavskog pisca iz Bosne u 17. stoljeu ili kajkavskog u 18. stoljeu ahistorijski i nebulozno. Suavanje pak na korpus istaknutijih autora (Maruli, Dri, Kai, Gunduli, Kai) nita bitno ne bi promijenilo- jedino bi</p> <p>donijelo nove dvojbe o tom koga ukljuiti u kanon. No, iako ne postoji jednoznanost, jasan je smjer: hrvatski je pravopis povijesno sklop tvorbenog i izgovornog u kojem s razvitkom svjetovne knjievnosti sve vie dominira izgovorni. b) svaki je pravopis kompromis. Nemogue je propisati pravopisna pravila bez izuzetaka- kojih trjeba biti to manje, ali e ih uvijek biti. Ortografija nije aritmetika. c) pravopis mora biti funkcionalan, no funkcionalnost ne smije ponititi estetski dojam, a kod flektivnih jezika kao to je hrvatski dobro je ouvati tvorbenu prozirnost u mjeri u kojoj je to mogue uzev u obzir glasovne promjene (npr., nemogue je pisati listje, bratja ili grozdje) d) ne postoji jednostavno pravilo koje bi bilo dobro ustanoviti kao pravopisno naelo. Vrlo okvirno, moglo bi se rei: Pii za um, obazirui se na sluh i vid, te potujui naviku i inerciju. Ne pii samo kao to govori, niti jedino kao to misli. Neka vodilja bude postojei oblik pravopisanja, a preinake u cilju vee razlikovnosti, dotjeranosti, suvislosti i tvorbenosti. Starinski reeno- pazi na korijen (bolje reeno, gramatiki morfem), ali u mjeri u kojoj to ne zaprjeuje glatko pisanje. e) ope je mjesto hrvatskoga jezikoslovlja da je Brozov izgovorni pravopis iz 1892. prijekid s propisima Zagrebake kole i uvedba vukovskoga fonetikoga- uz tiim glasom izreene primjedbe kako je pravopis koji je oblikovao Vuk Karadi temeljen, veim dijelom, na hrvatskoj dopreporodnoj tradiciji, te da je Broz zapravo ponovo uveo dominantno hrvatsko pravopisno naelo, prevladavajue do Gajeve reforme. No, pogledamo li pozornije, namee se nekoliko zamjedaba: Brozu je Vuk Karadi bio alfa i omega, pa iako je dobro poznavao hrvatsku jezinu batinu, dominirajui propisi u toj batini nisu za Broza bili iole validan argument; jednostavna jednaba Brozov pravopis = Vukov ne stoji- prije bi se moglo govoriti o kompromisu izmeu vukovskoga i pravopisa Zagrebake kole, s teitem na vukovskom. Opepoznati primjeri odstupanja od vukovskoga izgovornoga su izvorno pisanje stranih imena, rastavljeno pisanje futura, nepostojanje jednaenja po zvunosti kod predmetaka koji zavravaju na d i glagola/imenice (odcijepiti, nadovjek, odunuti), kao i nesigurnost u mnoinama imenica sa zavretcima na dak, -dac, -tak, -tac (primjeri ledac/ledci, letak/letci,..), te, u pravilima koja ne spadaju u pravopis kao takav, no koja uvaju hrvatsku jezinu tradiciju (tko, to, nitko, kemija, opi,.. ..). Primjer karadievtine u pravopisu koja nije tradicijski utemeljena u hrvatskoj pismenosti i knjievnosti bio bi, moda, jedino u jednaenju predmetaka pod-, nad-, od- i sl.: hrvatska predvukovska tradicija ne poznaje oblike kao to su potpis, otklon, natkriliti, pretpostavka,..Praktiki svi su ostali</p> <p>primjeri izgovornoga pravopisa ne samo zasvjedoeni, nego i prevladavajui u hrvatskoj dopreporodnoj tradiciji (vidjeti npr. lanak Stjepana Ivia Uz Pravopisne prijedloge Povjerenstva za hrvatski jezik i odvojeno miljenje dra. Marijana Stojkovia, Jezik, 38/3, 1991, Zagreb, gdje se navode primjeri iz opusa Dominka Zlataria (slatka, optekal, raspa, drutvo, devedeset, uspomena, ishodei, teku, muki,....), ukljuiv i one koji kao previe fonetiki nisu uli u hrvatski pravopis (platie, hrvacki, bogactvo, ..). Sumarno: Brozov je pravopis, koje ga god silnice i nakane oblikovale, na glavnoj crti hrvatskoga pravopisanja koje je u praksi kompromis izgovornoga i tvorbenoga naela i ne dri se grevito ni jednog ni drugog; u taj su pravopis ula i njeka rjeenja Zagrebake kole (to se uglavnom ignorira), a to je vidljivo i u nesigurnosti u mnoinskima zavretcima tipa patci, mladci ili ledci, gdje pisac nije mogao, vjerojatno rastrzan izmeu vukovske fonetske mitologije i tradicionalnoga hrvatskoga razlikovnoga pisanja mnoinskih oblika, sustavno provesti ni izgovorno ni tvorbeno naelo, pa je stvar ostavio nedoreenom. Vjerojatno jedini propis u kojem je prevladala karadievtina koja nije utemeljena u hrvatskoj tradiciji jednaenje je predmetaka od-, nad- i sl. (otpisati, natpolovian,..). U ostalim je rjeidbama Brozov pravopis pravi kompromiserski- vidljivo je kolebanje izmeu jekavskih i ekavskih oblika u izrazima pokrivenoga r: crijep/crjepovi i crepovi; oblici kao prijedsjednik koji su na crti (i)jekavske fizionomije jezika i pisanja, no u praksi se uvrijeio jedino prijedlog, a ne i i prijedsjednik, pr(i)jedpostavka, prijedstavka, pr(i)jedkranski, ... POLITIKA DIMENZIJA SUVRJEMENIH PRIJEPORA 3.1. Stavimo li na stranu nerealne prijedloge to se pojavljuju na rubovima javnoga ivota (npr. ukidanje dijakritika i prijelaz na digramski slovopis, blii poljskomu nego ekomu; povratak na stare mnoinske padee u oblicima koji su vladali u Zagrebakoj koli,..), lako je uoljivo da se borba za oblik hrvatskoga pravopisa vodi oko sitnica. No, budui da su i Bog i Sotona u detaljima, ba te sitnice nisu nipoto zanemarive po znaaju za jezik i njegov identitet, iako su naizgled mikronske u poredbi s neosporavanim dijelom jezinopravopisne materije. O em se radi ? Jedna bi struja hrvatskih jezikoslovaca htjela odrati pravopisni oblik onakvim kakav je bio u doba medenoga mjeseca idealizirane SFRJ. Naravno, ne mogu se sauvati ba sve jugosteevine, no moe se, pravopisnom politikom, inzistirati da, meu inim u pravopisnom pogledu, fizionomija hrvatskoga jezika ne odstupi previe od one srpskoga jekavskoga (i srpskoga openito), te se naravni trendovi</p> <p>divergencije hrvatske norme od one nametane veim dijelom postojanja jugoslavenskih drava pokuavaju ironino diskvalificirati kao da se radi o razjednaavanju po srpskosti (nazivak Ive Pranjkovia), tj. o jezinoj politici koja je zarobljenik situacije srodnosti sa srpskim, pa su normativni zahvati-po tom sudu- motivirani prije svega potezima koji smjeraju, po svaku cijenu, hrvatski odaleiti od srpskoga, makar i iracionalnim propisima. Ne ulazei u pojedine normativne preporuke ove struje, u kojoj su najistaknutija imena Ivo Pranjkovi i Josip Sili, te vie lingvista s njima kolegijalno, svjetonazorski i struno povezanih, razvidno je sljedee: pripadnici ove struje vrlo su utljivi o nasilju nad hrvatskim koje se provodilo preko 70 godina, tako da su po njima uobiajani ili dominantni naini pisanja plod prirodnoga razvitka, a ne nasilja. Uzmemo li samo u obzir sluajave kao Europa/Evropa i odcijepiti/otcijepiti, jasno je da je ono to se prikazuje kao rezultat nenasilnih prirodnih procesa jednostavo posljedak viedesetljetnoga prisilja, esto vojnoga i policijskoga. Razjednaenje po srpskosti itekako ima smisla, jer je istoznano jednaenju po hrvatskosti- pojavi koja je je gurana u podzemlje politikom represijom. Hrvatska jezina politika mora, ako je hrvatska, jezina i politika, inter alia, ponititi sve rezulatate jugosrpskoga jezinoga nametanja koje je ilo na disfiguraciju hrvatskoga- to god tko od pristaa statusa quo o tom mislio. Status quo izboren nasiljem i nepravdom ne moe u demokraciji biti opravdavan na vulgarni cincarski nain: puj, pike, ne vai; to je bilo-bilo je; ia mia gotova pria; tko je jamio, jamio je Ta struja eli prikazati hrvatske lingviste koji se zalau za odbacivanje karadievskih ostataka to nam...</p>