Luis kerol alisa u zemlji cuda

  • Published on
    28-Nov-2014

  • View
    180

  • Download
    1

Embed Size (px)

DESCRIPTION

 

Transcript

<ul><li> 1. 1 Luis Kerol ALISA U ZEMLJI UDA Preveo Luka Semenovi ALISA U ZEMLJI UDA Plovimo polako U popodnevnom sjaju jer maleni veslai nevjeto veslaju i ruke male uzalud umiljaju da naom plovidbom upravljaju. Ah! Okrutne djevojice! Zar u ovo doba, u te sate snene moliti priu, a preslab je daak i perce da prene. Zar jedan jadni glas protiv tri da krene? Prva e zapovjedno: Neka pria sijevne! Druga neto blae: Zabavno nek krene! A trea prekida priu svaki put kad trepne. I domalo, ni glas se vie ne uje </li> <li> 2. 2 dok u mati prate dijete snova to Zemljom uda putuje, uda ludih, nepoznatih, to sa pticom i zvjerkom druguje, a one vjeruju da istina ba je sve. A kad god bi izvor moje mate presuio, i ja klonulo stao i priu odloio: "Drugi put u dalje" "Taj drugi put SAD je!" sretni glas bi kliknuo. I tako nasta o Zemlji uda pria, i tako polako, uz njihovo: "Daj jo priaj!" udne zgode se ispredoe Sad prii je kraj, i veseli kui plovimo u sunev smiraj. Alisa! Uzmi ovu bajku! Njenom rukom e je poloiti tamo gdje e se snovi djetinjstva u tajanstvenu nit sjeanja stopiti, k'o hodoasnikov vijenac cvijea uveli, uzbran u nekoj dalekoj zemlji. Glava I U ZEJOJ LOGI Alisi je ve dosadilo da sjedi kraj sestre na obali i nita ne radi. Jedanput-dvaput je preko oka pogledala u knjigu koju je sestra itala, ali u njoj nije bilo ni slika ni razgovora, "i kakva mi je to knjiga", pomisli Alisa, "kad u njoj nema ni slika ni razgovora?" I zato je premiljala (to je bolje umjela, jer se na ovoj vruini osjeala vrlo pospano i glupo) da li bi se isplatilo da ustane i nabere tratinica pa od njih isplete vjeni, kad pored nje protra jedan Bijeli Zec ruiastih oiju. U tome nije bilo nieg posebno znaajnog, a Alisi se nije uinilo ni posebno neobinim kad je ula kako Zec govori sam sebi: "Oh jadan ti sam! Jadan ti sam! Suvie u odocniti!" </li> <li> 3. 3 (Kad je o tome kasnije razmiljala, inilo joj se da se tome trebalo zauditi, ali tog trena sve joj je izgledalo potpuno prirodno.) No kad Zec iz svog depa na prsluku izvadi sat, pogleda u njega i onda pojuri, Alisa skoi, jer joj sinu kroz glavu da nikad do sada nije vidjela zeca koji ima dep na prsluku i jo iz njega vadi sat, pa gorei od znatielje stuti se preko polja za njim, i na sreu upravo dospije da vidi kako on klisnu u jednu veliku zeju logu ispod ivice. Istoga trena i Alisa se sjuri za njim i ne mislei ni asa kako e se odatle izvui. Loga se najprije pruala pravo, kao kakav tunel, a onda naglo obruavala. Tako naglo da Alisa nemade ni asa vremena da porazmisli pa da se zaustavi, nego poe da propada kroz neki vrlo dubok bunar. Sad ili je bunar bio vrlo dubok ili je ona propadala vrlo lagano, tek imala je dovoljno vremena da uz put razgleda sve oko sebe i da se pita ta li e se sad zbiti. Najprije pokua da pogleda dolje, ne bi li saznala gdje e dospjeti, ali je bilo isuvie mrano da bi ta mogla vidjeti. Onda osmotri zidove bunara i zapazi da su naikani ormarima i policama za knjige. Tu i tamo primijeti zemljopisne karte i slike okaene o klinove. S jedne od polica, onako u prolazu, skide jednu teglu. Na njoj je pisalo "Marmelada od narane", ali na Alisino veliko razoarenje, tegla bijae prazna. Nije htjela da je baci, bojala se da koga ne udari, ve je ostavi u jedan ormar pored kojeg je padala. "Eh", pomisli Alisa, "poslije ovakvog padanja tumbanje niz stepenice e za mene biti maji kaalj! Ala e me svi kod kue smatrati junakom! Ma ne bih pisnula ni kad bih pala s krova kue!" (To nije bilo daleko od istine.) Dolje, dolje, dolje! Zar ovom padanju nikad nee biti kraja? "Koliko li sam kilometara dosad pala?", izusti naglas. "Mora da se pribliavam sreditu Zemlje. ekaj, mislim da bi dotle moglo biti oko est i po hiljada kilometara..." (Kako vidi, Alisa je bila nauila neto o tome na asovima u koli, pa iako ovo nije bila neka bog zna kako zgodna prilika da se podii svojim znanjem, budui da nije bilo nikog da je uje ipak je bilo dobro da poneto i ponovi.) "...da, to bi otprilike bila prava razdaljina ali na koju sam geografsku irinu ili geografsku duinu dospjela?" (Alisa nije imala pojma ni ta je to geografska irina ni geografska duina, ali rijei su joj se inile fine i uene.) Domalo opet poe: "Ko zna da neu preletjeti pravo kroz Zemlju! Kakva bi to bila smijurija, doi meu ljude to hodaju naglavake! To su Antipati (Htjela je kazati "antipodi". Ljudi koji ive na suprotnoj strani Zemlje su nai antipodi.), ini mi se..." Bilo joj je milo to je ovog puta niko ne slua, jer joj ova rije nikako nije zvuala kako treba. "Ali, zna, morau ih pitati kako im se zemlja zove. Molim vas, gospoo, da li je ovo Novi Zeland ili Australija?" (i govorei to, pokua da se pokloni. Zamisli da se klanja dok propada kroz vazduh! ta misli, bi li to tebi polo za rukom?) "Ali kakvom li e me neznalicom smatrati! Ne, bolje da ne pitam. Moda e to biti negdje i napisano." Dolje, dolje, dolje. Poto nikakvog drugog posla nije imala, Alisa ubrzo opet poe da razgovara sama sa sobom. "Vjerujem da e Dajni noas biti nebino bez mene!" (Dajna je bila maka.) "Nadam se da e </li> <li> 4. 4 se sjetiti da joj popodne daju njen tanjiri mlijeka. Dajna, mila moja, kamo sree da si i ti ovdje dolje sa mnom! Na alost u vazduhu nema mieva, ali mogla bi uloviti kojeg imia, a imi je gotovo isto to i mi, zna. Ali ko zna jedu li make imie?" Ovdje Alisu poe poprilino da hvata san, te ona nastavi da govori u sebi nekako pospano. "Jedu li make imie? Jedu li make imie?," a ponekad "Jedu li imii make?", jer, zna, poto nije uspjela da odgovori ni na jedno ovo pitanje, nije bilo ni vano kako ga postavlja. Osjeala je da tone u san i upravo je poela sanjati kako eta sa Dajnom, drei je za apu, i kako joj vrlo ozbiljno govori: "uj, Dajna, pravo mi reci jesi li ikad smazala kojeg imia?", kad najednom, tupa-tup! Sletje na hrpu suhog lia i padanju bi kraj. Kad vidje da joj nije nita, Alisa za tili as skoi na noge. Podie pogled, ali gore je svuda bio mrak. Pred njom se pruao jo jedan dugaak hodnik i ona ugleda Bijelog Zeca kako niz njega juri. Nije se smjelo dangubiti. Zato se Alisa poput vjetra stuti za njim i upravo ga u kako govori skreui za ugao: "Oh, uiju mi i brkova, kako to vrijeme leti!" Bila mu je sasvim za petama kad i sama skrenu za ugao, ali sad Zeca nigdje, kao da je u zemlju propao. Alisa se nae u nekoj dugakoj niskoj dvorani, osvijetljenoj nizom lampi koje su visile sa stropa. Dvorana je imala mnogo vrata, ali su sva bila zakljuana. I poto je prvo prola jednom stranom, pa se onda vratila drugom, oprobavi svaka vrata, Alisa se tuno zaputi sredinom dvorane pitajui se hoe li se ikad moi odavde izvui. Najednom ugleda tronoac sav od stakla. Na njemu nije bilo nieg do jednog majunog zlatnog kljua, i Alisina prva pomisao bijae da kljui, moda, otvara jedna od vrata u dvorani. Ali, o, nesree! Ili su brave bile prevelike ili je kljui bio premalen, tek nijednu nije mogao otkljuati. Meutim, kad jo jednom obie dvoranu, ugleda pri dnu zavjesu koju ranije nije zapazila, a iza nje vrataca od etrdesetak santimetara. Pokua da stavi zlatni kljui u bravu, i na svoju veliku radost vidje da otvara! Alisa otvori vrata i spazi da vode u hodnii to ne bjee mnogo vei od kakve mije rupe. Kleknu, baci pogled niz hodnik i ugleda najljepu batu koju je ikad vidjela. Kako je arko eljela da se izvue iz ove mrane dvorane i proeta izmeu nasada arenog cvijea i prohladnih vodoskoka, ali kroz vrata ak ni glavu nije mogla da promoli. "Pa kad bi mi glava i prola", pomisli jadna Alisa, "ta vrijedi kad ramena ne mogu. Oh, kad bih se mogla sklopiti kao kakav teleskop! Vjerujem da bih i mogla, samo kad bih znala kako da ponem." (Vidi, toliko se neobinih stvari u posljednje vrijeme dogodilo da je Alisa poela vjerovati da je malo ta uistinu nemogue.) Izgledalo je da nema nikakve koristi ekati pred ovim vratacima, zato se Alisa vrati stolu, ponadavi se da e moda na njemu nai jo kakav klju ili bar kakvu knjigu sa uputstvima kako se ovjek moe sklopiti kao teleskop. Ovoga puta na stoliu nae jednu boicu ("Ona ranije sigurno nije bila tu", ree Alisa), a na </li> <li> 5. 5 njenom grliu naljepnicu na kojoj su lijepo bile odtampane krupnim slovima rijei: "Pij me!" Lako je bilo kazati "pij me", ali to mala mudra Alisa nije hijela da uradi na brzinu. "Ne, prvo u pogledati da na njoj ne pie 'Otrov'". Jer, Alisa je proitala nekoliko lijepih pri- ica o djeci koja su izgorjela, koju su pojele divlje zvijeri i sve tako o nekim neprijatnostima, a sve samo zato to nisu htjela da upamte najprostija pravila kojim su ih uili njihovi prijatelji. Na prim- jer, usijani e te ara opei ako ga predugo dri u ruci; ako noem zaree prst vrlo duboko, sva je prilika da e ti potei krv; i nikad nije zaboravila, da je gotovo sigurno da e ti kad-tad pozliti ako podobro potegne iz boice na kojoj pie "Otrov". Ali, na ovoj boici nije pisalo "Otrov", zato se Alisa usudi da napitak okua i, poto joj se uinio vrlo prijatnim (imao je nekako u isto vrijeme i ukus pite od treanja, i atoa, i ananasa, i peene urke, i karamela i vrueg prepeenog hljeba premazanog maslacem), ona ga na duak iskapi. "Kako se udno osjeam!" uskliknu Alisa. "Mora da se sklapam kao teleskop." A tako je uistinu i bilo. Sad je bila visoka svega dvadeset pet santimetara i sva se ozari pri po- misli da je sad upravo tolika da e kroz vrataca moi proi u onu divnu batu. Ipak poeka jo koji trenutak da vidi nee li se jo vie smanjiti. Malo se i zabrinu. "Jer moglo bi se desiti, zna", ree Alisa, "da potpuno nestanem, kao svijea. Kako li bih onda izgledala?" I pokua da zamisli kako izgleda plamen svijee kad se ugasi, jer se nije mogla sjetiti da je ikad tako neto vidjela. Poslije nekog vremena, poto se nita ne desi, odlui da odmah poe u batu. Ali, sirota Alisa! Kad doe do vrata, sjeti se da je zaboravila zlatni kljui, a kad se vrati da ga sa stola uzme, uvidje da ga uopte ne moe dohvatiti. Lijepo ga je mogla vidjeti kroz staklo, zato svim silama pokua da se nekako uspne uz jednu nogu stolia, ali je noga bila isuvie skliska. I kad se izmori od uzaludnog pentranja, jadna mala Alisa sjede i zaplaka. "De, nema ikakve koristi od tog tvog plaa!" ree Alisa sama sebi prilino strogo. "Savjetujem ti da smjesta prestane!" Obino je davala sebi dobre savjete (iako bi ih vrlo rijetko posluala), a ponekad bi izgrdila sebe tako otro da bi joj i suze navrle na oi. Sjeala se da je jedanput pokuala i da samu sebe oamari, zato to je varala u kroketu kada je igrala protiv same sebe, jer je ova udna djevojica mnogo voljela da zamilja kao da u njoj postoje dvije Alise. "Ali sad nemam nikakve koristi od toga," pomisli Alisa, "da umiljam kao da su u meni dvije osobe! Ta jedva me estito ima i za jednu!" Domalo, pogled joj pade na jednu staklenu kutijicu ispod stola. Otvori je i nae u njoj jedan majuni kolai na kome su groicama bile lijepo ispisane rijei "Pojedi me!" "Pa, pojeu te", ree Alisa, "i ako porastem, moi u dohvatiti klju, a ako se smanjim, moi u se provui ispod vrata. Tako u, u svakom sluaju dospjeti u batu i ba mi je svejedno kako u ui." Pojede komadi i zabrinuto se zapita: "Smanjujem li se ili rastem?", pa stavi ruku na tjeme ne bi li osjetila u kom pravcu se pomjera. Vrlo se iznenadi kad uvidje da je ostala ista. U stvari, tako se obino i deava kad se jede </li> <li> 6. 6 kola, ali Alisa se toliko navikla da oekuje samo neobine stvari pa joj se inilo neobino i glupo da ivot potee svojim uobiajenim tokom. Zato prionu na posao i u tren oka smaza kola. Glava II JEZERO SUZA "Sve udnoje i udnoje!", povika Alisa. (Bila je toliko iznenaena da je na asak zaboravila kako se pravilno govori.) "Sad se rasklapam kao najvei teleskop na svijetu! Zbogom noge!" (jer kad je pogledala u noge, uini joj se da ih i ne vidi, toliko su se udaljavale). "Oh, jadne moje noice, ko li e vam sada obuvati cipele i arape, mile moje? Sigurna sam da ja to neu moi! Biu isuvie daleko da bih se brinula o vama. Moraete se snalaziti kako znate i umijete... ali moram biti ljubazna prema njima", pomisli Alisa, "inae bi se moglo desiti da me ne htjednu nositi kuda ja budem zaeljela! Pa, eto, svakog Boia darovau im po jedne nove cipele!" I stade da razmilja kako e to izvesti. "Morau ih poslati po nosau", pomisli. "Kakva smijurija, slati poklon svojim vlastitim nogama! A kako e udna biti adresa! Potovanoj Alisinoj desnoj nozi ilime Kraj kamina (S ljubavlju, Alisa) Oh, kakve gluposti govorim!" Upravo tada udari glavom o strop dvorane. Zapravo, sada je bila visoka gotovo tri metra, te odmah uze zlatni kljui i odhita do batenskih vrata. Sirota Alisa! Sve to je mogla uraditi kad je legla postrance, bilo je da jednim okom virka u batu. Ali da proe kroz vrata, ta za to je sad bilo manje nade nego ikada! Stoga sjede i gorko zaplaka. "Treba da se srami", ree samoj sebi. "Tako velika djevojica (a to je bila istina) pa da toliko cmizdri! Da si smjesta prestala, kaem ti!" Ali je i dalje plakala, prolivajui bujice suza sve dok se oko nje ne stvori poveliko jezero. Bilo je neto preko deset santimetara duboko i sezalo sve do polovine dvorane. Poslije nekog vremena zau iz daljine sitno tapkanje i brzo obrisa oi da vidi ko to dolazi. To se vraao Bijeli Zec, divno odjeven, nosei u jednoj ruci par bijelih konih rukavica a u drugoj veliku lepezu. Trupkao je urno, mrmljajui: "Oh, Vojvotkinja, Vojvotkinja! Oh, razbjenjee se bude li me morala ekati!" Alisa je bila toliko oajna da je bila spremna da od koga mu drago zatrai pomo. I kad joj se Zec priblii, ona otpoe tihim, stidljivim glasom: "Molim vas, gospodine!" </li> <li> 7. 7 Zec se estoko trgnu, ispusti bijele kone rukavice i lepezu i nagari u tamu to je bre mogao. Alisa podie rukavice i lepezu, pa se, poto je u dvorani bilo vrlo toplo, stade hladiti lepezom, govorei: "Ah! Ah! Kako je danas sve udno! A jo jue je sve bilo kao i obino. Da se nisam preko noi promijenila? ekaj da promislim: jesam li bila ista kad sam jutros ustala? Sve mi se nekako ini kao da sam se osjeala malo drukijom. Ali ako nisam ista, pitanje je ko sam? Ah, to je velika zagonetka!" I poe da premilja o svim djevojicama koje je poznavala, a koje su bile istih godina kao i ona, da vidi da se nije prometnula u koju od njih. "Sigurna sam da nisam Ada", ree, jer je njena kosa sva u dugakim kovrdama, a moja uopte nije kovrdava. A sigurna sam da ne mogu bi...</li></ul>