Haljina modra ** Haljina modra i plave oči, Lagao sam dragoj jedne noći. Draga me pitala:" Mećava vije? Spremit ću postelju, peć da se grije." Odgovorih dragoj: "Netko sa visine cvjetovima bijelim prekriva daljine. Postelju spremi, peć da se grije, bez tebe u srcu mećava vije." 1925. (Golob) Ispovijest mangupa ISPOVIJEST MANGUPA Ne može sav svijet pjevati, ni da jabukom do tuĎih nogu pada. Ovo je najveća ispovijest jednog mangupa do sada. Ja se namjerno i raščupan i nesan, glave nalik petrolejskoj lampi, smucam. Ja volim da kroz ogoljelu jesen vaših mračnih duša zasvjetlucam. Ja volim kada na mene se sruči ko žestoka kiša kamen poruge. Ja samo čvršće stisnem u toj tuči mjehur kose, poput prsle čvoruge. I tada mi se u živ spomen vrati šibljikav prud i sipljiv šumor jova, i da negdje žive otac moj i mati, kojima sada nije do mojih stihova; a kojima sam drag ko krv i raž u polju ko proljetni dažd pod kojim livade zelene. I vilama bi pošli na vas , da vas kolju za svaku ružnu riječ i povik protiv mene. O jadni, jadni seljaci! Zacijelo poružnjeste, patite u strahu od boga i pokislih usijeva. O, kad biste mogli shvatiti da je vaš sin najbolji pjesnik u Rusiji! Zar niste nad njim zebli kad je bosim nožicama gackao kroz kal jesenjih mlaka? A sad cilindar nosi, i cipele od laka. Al u njemu plamsa stara narav seoskog vragolana i lole. On se svakoj kravi s cimera mesara izdaleka klanja da ga leĎa bole. I kad na trgu kočijaše spazi te se sjeti smrada gnoja s rodne oranice, on je pripravan pomesti svakoj razi rep ko šlep vjenčanice. Ja volim zavičaj. LISICA A. M. Remizovu Na razmrskanoj nozi se dovukla i savila kraj brloga uz brijeg. Krvava nit je granicu povukla, odijeliv joj od mrka lica snijeg. Odzvanjo pucanj još kroz dim je pusti, ljuljo u oku šumski joj se put. Iz džbunja vjetar razbarušen, pusti, raznosio je zvonku sačmu svud. Nad njom ko žuna kružila je magla. Vlažno se veče žarilo u krug. Uznemirena glava već se sagla i hladan bje na rani jezik dug. Ko baklja žuti rep u snijeg je pao, i dah gnjiloće obuze je svu. Inja i dima vonj se širit stao, a krv je tiho kapala po tlu. 1915. ( Krklec ) Što sam ? Tko sam ... ** Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar, čiji pogled gasne u magli i memli, živio sam usput, ko da sanjam, kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji. I tebe sad ljubim po navici, dijete, zato što sam mnoge ljubio, bolećiv, zato usput, ko što palim cigarete, govorim i šapćem zaljubljene riječi. "Uvijek" i "ljubljena" i "upamtit ću", a u duši vazda ista pustoš zrači; ako dirneš strast u čovjekovu biću, istine, bez sumnje, nikad nećeš naći. Zato moja duša ne zna što je jeza odbijenih želja, neshvaćene tuge. Ti si, moja gipka, lakonoga brezo, stvorena i za me i za mnoge druge. Ali, ako tražeć neku srodnu dušu. vezan protiv želje, utonem u sjeti, nikad neću da te ljubomorom gušim, nikad neću tebe grditi ni kleti. Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar, čiji pogled gasne u magli i memli, i volim te usput, ko da sanjam, kao mnoge druge na toj zemlji. 1925. ( Gerić ) Ti ne voliš i ne žališ mene ... ** Ti ne voliš i ne žališ mene, nisam više mio srcu tvom? Gledajuć u stranu strast ti vene sa rukama na ramenu mom. Smiješak ti je mio, ti si mlada, riječi moje ni nježne, ni grube. Kolike si voljela do sada? Koje ruke pamtiš? Koje zube? Prošli su ko sjena kraj tvog tijela ne srevši se sa plamenom tvojim. Mnogima si na koljena sjela, sada sjediš na nogama mojim. Oči su ti poluzatvorene i ti sanjaš o drugome nekom, ali ljubav prošla je i mene, pa tonem u dragom i dalekom. Ovaj plamen sudbinom ne želi, plahovita bješe ljubav vruća-i ko što smo slučajno se sreli, rastanak će biti bez ganuća. Ti ćeš proći putem pored mene da prokockaš sve te tužne zore. Tek ne diraj one neljubljene i ne mami one što ne gore. I kad s drugim budeš jedne noći u ljubavi, stojeći na cesti, možda i ja onuda ću proći i ponovo mi ćemo se sresti. Okrenuvši drugom bliže pleći ti ćeš glavom kimnuti mi lako. "Dobro veče",tiho ćeš mi reći. "Dobro veče, miss", i ja ću tako. I ništa nam srca neće ganut, duše bit će smirene posvema -tko izgori, taj ne može planut, tko ljubljaše, taj ljubavi nema. 1925. Sestri Šuri ** Sestri Šuri U tom svijetu prolaznik sam samo, ti veselom rukom mahni meni. U jesen i mjesec isto, znamo, od svjetla je nježan, tih i sneni. Prvi put me mjesec sada grije, prvi put od studeni me štiti. Opet ću da živim, da se smijem toj ljubavi koje neće biti. Tom je kriva ta naša ravnica što se ljeska od pješčanih pruga, davna nježnost nečijega lica, i nečija od roĎenja tuga. Zbog toga i sakrit neću htjeti, ista ljubav u nama je, zna se. Ovu zemlju voljet ćemo smjeti zajednički, a ne svaki za se. 1925. ( Prica ) PJESMA O KUJI Jutros je kuja pri štali, gdje rogoz se zlati pod gredom, oštenila sedmero malih, riĎih štenadi redom. I jezikom, sve do tmine, mati ih češljala nježna; od trbuha njene topline voda se topila snježna A uveče, kao i vazda, kad koke na lijegala kreću, tmuran je stigao gazda i strpao štenad u vreću. Trčati snijegom je stala slijedeć mu tragove hoda i dugo uz val do vala hladna se mreškala voda. A kad se od trčanja vruća i znojna probi kroz sjene, njoj se mjesec vrh kuća ko njeno pričini štene. U plavet je zurila jasnu i cvilila nasred druma, a mjesec na putu kasnu sakri se iza huma. I tiho, kao kad s brijega za bačenim kamenom kreće, ko zlatne zvijezde sred snijega kotrljahu oči se pseće. 1915. ( Krklec ) PISMO MAJCI Jesi l živa, staričice moja? Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje. Nek uvečer nad kolibom tvojom Ona čudna svjetlost sja i dalje. Pišu mi da viĎaju te često zbog mene veoma zabrinutu i da ideš svaki čas na cestu u svom trošnom starinskom kaputu. U sutonu plavom da te često uvijek isto priviĎenje muči: kako su u krčmi finski nož u srce mi zaboli u tuči. Nemaj straha! Umiri se, draga! Od utvare to ti srce zebe. Tako ipak propio se nisam da bih umro ne vidjevši tebe. Kao nekad, i sada sam nježan, i srce mi živi samo snom, da što prije pobjegnem od jada i vratim se u naš niski dom. Vratit ću se kad u našem vrtu rašire se grane pune cvijeta. Samo nemoj da u ranu zoru budiš me ko prije osam ljeta. Nemoj budit odsanjane snove, nek miruje ono čega ne bi: odveć rano zamoren životom, samo čemer osjećam u sebi. I ne uči da se molim. Pusti! Nema više vraćanja ka starom. Ti jedina utjeha si moja, svjetlo što mi sija istim žarom. Umiri se! Nemoj da te često viĎaju onako zabrinutu, i ne idi svaki čas na cestu u svom trošnom starinskom kaputu. 1924. (Cesarić) ODGOVOR Starice mila, živi ko i prije. Nježno me dira tvoja ljubav živa. No ne znaš ti i tebi jasno nije zbog čega živim i o čemu to snivam! U vas je zima, i kad mjesec sija ja znam da misliš često ko i prije da netko neznan višnju našu svija i bijelim snijegom o prozore bije. O majko! Po toj buri kom se drijema? Iz dimnjaka se čuju čudni glasi. Ti želiš leći, no postelje nema i vidiš grob u kome umrla si. Pa sablasno cvili, ko hor crkvenjaka nariče i pjeva -ta mećava-tuga! I snijeg se taloži u vidu petaka, a za lijesom nema ni žene, ni druga. Najdraže od svega proljeće je meni i poplavu volim u naglome toku, kad je svaki iver kao brod u pjeni, a beskrajni prostor otimlje se oku. No proljeće ovo -moju ljubav sada -ja slavnom revolucijom MAJČINO PISMO Što mogu reći još u času tome, i na što treba odgovora dati? preda mnom tu, na stolu sumornome, još leži pismo što ga posla mati. Ona mi piše: "Ako imaš volje, doputuj golube na praznike k nama. Kupi mi šal, a ocu gaće boljeu kući vlada oskudica sama. Nikako ne volim što si poeta što si dočekao ove slavne dane. Draže bi mi bilo da od ranih ljeta išao si za ralom u poljane. Ostarjela sam već i nemam daha. Da nisi otišo iz doma svoga uz mene bi sada bila snaha i zibala bih unučića koga. no_lubva.gif (27938 bytes) No ti si djecu sijo na sve strane i ženu svoju drugome si dao. Bez drugova i doma, svoje dane u krčmama si ludo prokockao. Što je to s tobom, moj ljubljeni sine, bio si tih i blag i svi su meni O, probudi me ... ** O, probudi me rano sutra, strpljiva, brižna moja mati! Poći ću iza humke puta dragoga gosta dočekati. Ja vidjeh danas kraj gušćaka širokih kola trag u lugu. Vjetar ispod šatre oblaka vije njegovu zlatnu dugu. Proći će sutra u ranoj zori, kaput-mjesec prignut pod granom, a kobila će da vijori crvenim repom nad poljanom. O, probudi me rano, mati, osvijetli naš sobičak uski. Govore da ću ja postati uskoro slavni pjesnik ruski. Tebe i gosta ću opjevati, našu peć, krov i pijevca, brava... Na pjesme će se prolijevati mlijeko tvojih riĎih krava. 1917. ( Vitez )
Please download to view
All materials on our website are shared by users. If you have any questions about copyright issues, please report us to resolve them. We are always happy to assist you.
...

Sergej Jasenjin -odabrane pesme

by irena-vujcic

on

Report

Category:

Documents

Download: 0

Comment: 0

147

views

Comments

Description

Download Sergej Jasenjin -odabrane pesme

Transcript

Haljina modra ** Haljina modra i plave oči, Lagao sam dragoj jedne noći. Draga me pitala:" Mećava vije? Spremit ću postelju, peć da se grije." Odgovorih dragoj: "Netko sa visine cvjetovima bijelim prekriva daljine. Postelju spremi, peć da se grije, bez tebe u srcu mećava vije." 1925. (Golob) Ispovijest mangupa ISPOVIJEST MANGUPA Ne može sav svijet pjevati, ni da jabukom do tuĎih nogu pada. Ovo je najveća ispovijest jednog mangupa do sada. Ja se namjerno i raščupan i nesan, glave nalik petrolejskoj lampi, smucam. Ja volim da kroz ogoljelu jesen vaših mračnih duša zasvjetlucam. Ja volim kada na mene se sruči ko žestoka kiša kamen poruge. Ja samo čvršće stisnem u toj tuči mjehur kose, poput prsle čvoruge. I tada mi se u živ spomen vrati šibljikav prud i sipljiv šumor jova, i da negdje žive otac moj i mati, kojima sada nije do mojih stihova; a kojima sam drag ko krv i raž u polju ko proljetni dažd pod kojim livade zelene. I vilama bi pošli na vas , da vas kolju za svaku ružnu riječ i povik protiv mene. O jadni, jadni seljaci! Zacijelo poružnjeste, patite u strahu od boga i pokislih usijeva. O, kad biste mogli shvatiti da je vaš sin najbolji pjesnik u Rusiji! Zar niste nad njim zebli kad je bosim nožicama gackao kroz kal jesenjih mlaka? A sad cilindar nosi, i cipele od laka. Al u njemu plamsa stara narav seoskog vragolana i lole. On se svakoj kravi s cimera mesara izdaleka klanja da ga leĎa bole. I kad na trgu kočijaše spazi te se sjeti smrada gnoja s rodne oranice, on je pripravan pomesti svakoj razi rep ko šlep vjenčanice. Ja volim zavičaj. LISICA A. M. Remizovu Na razmrskanoj nozi se dovukla i savila kraj brloga uz brijeg. Krvava nit je granicu povukla, odijeliv joj od mrka lica snijeg. Odzvanjo pucanj još kroz dim je pusti, ljuljo u oku šumski joj se put. Iz džbunja vjetar razbarušen, pusti, raznosio je zvonku sačmu svud. Nad njom ko žuna kružila je magla. Vlažno se veče žarilo u krug. Uznemirena glava već se sagla i hladan bje na rani jezik dug. Ko baklja žuti rep u snijeg je pao, i dah gnjiloće obuze je svu. Inja i dima vonj se širit stao, a krv je tiho kapala po tlu. 1915. ( Krklec ) Što sam ? Tko sam ... ** Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar, čiji pogled gasne u magli i memli, živio sam usput, ko da sanjam, kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji. I tebe sad ljubim po navici, dijete, zato što sam mnoge ljubio, bolećiv, zato usput, ko što palim cigarete, govorim i šapćem zaljubljene riječi. "Uvijek" i "ljubljena" i "upamtit ću", a u duši vazda ista pustoš zrači; ako dirneš strast u čovjekovu biću, istine, bez sumnje, nikad nećeš naći. Zato moja duša ne zna što je jeza odbijenih želja, neshvaćene tuge. Ti si, moja gipka, lakonoga brezo, stvorena i za me i za mnoge druge. Ali, ako tražeć neku srodnu dušu. vezan protiv želje, utonem u sjeti, nikad neću da te ljubomorom gušim, nikad neću tebe grditi ni kleti. Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar, čiji pogled gasne u magli i memli, i volim te usput, ko da sanjam, kao mnoge druge na toj zemlji. 1925. ( Gerić ) Ti ne voliš i ne žališ mene ... ** Ti ne voliš i ne žališ mene, nisam više mio srcu tvom? Gledajuć u stranu strast ti vene sa rukama na ramenu mom. Smiješak ti je mio, ti si mlada, riječi moje ni nježne, ni grube. Kolike si voljela do sada? Koje ruke pamtiš? Koje zube? Prošli su ko sjena kraj tvog tijela ne srevši se sa plamenom tvojim. Mnogima si na koljena sjela, sada sjediš na nogama mojim. Oči su ti poluzatvorene i ti sanjaš o drugome nekom, ali ljubav prošla je i mene, pa tonem u dragom i dalekom. Ovaj plamen sudbinom ne želi, plahovita bješe ljubav vruća-i ko što smo slučajno se sreli, rastanak će biti bez ganuća. Ti ćeš proći putem pored mene da prokockaš sve te tužne zore. Tek ne diraj one neljubljene i ne mami one što ne gore. I kad s drugim budeš jedne noći u ljubavi, stojeći na cesti, možda i ja onuda ću proći i ponovo mi ćemo se sresti. Okrenuvši drugom bliže pleći ti ćeš glavom kimnuti mi lako. "Dobro veče",tiho ćeš mi reći. "Dobro veče, miss", i ja ću tako. I ništa nam srca neće ganut, duše bit će smirene posvema -tko izgori, taj ne može planut, tko ljubljaše, taj ljubavi nema. 1925. Sestri Šuri ** Sestri Šuri U tom svijetu prolaznik sam samo, ti veselom rukom mahni meni. U jesen i mjesec isto, znamo, od svjetla je nježan, tih i sneni. Prvi put me mjesec sada grije, prvi put od studeni me štiti. Opet ću da živim, da se smijem toj ljubavi koje neće biti. Tom je kriva ta naša ravnica što se ljeska od pješčanih pruga, davna nježnost nečijega lica, i nečija od roĎenja tuga. Zbog toga i sakrit neću htjeti, ista ljubav u nama je, zna se. Ovu zemlju voljet ćemo smjeti zajednički, a ne svaki za se. 1925. ( Prica ) PJESMA O KUJI Jutros je kuja pri štali, gdje rogoz se zlati pod gredom, oštenila sedmero malih, riĎih štenadi redom. I jezikom, sve do tmine, mati ih češljala nježna; od trbuha njene topline voda se topila snježna A uveče, kao i vazda, kad koke na lijegala kreću, tmuran je stigao gazda i strpao štenad u vreću. Trčati snijegom je stala slijedeć mu tragove hoda i dugo uz val do vala hladna se mreškala voda. A kad se od trčanja vruća i znojna probi kroz sjene, njoj se mjesec vrh kuća ko njeno pričini štene. U plavet je zurila jasnu i cvilila nasred druma, a mjesec na putu kasnu sakri se iza huma. I tiho, kao kad s brijega za bačenim kamenom kreće, ko zlatne zvijezde sred snijega kotrljahu oči se pseće. 1915. ( Krklec ) PISMO MAJCI Jesi l živa, staričice moja? Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje. Nek uvečer nad kolibom tvojom Ona čudna svjetlost sja i dalje. Pišu mi da viĎaju te često zbog mene veoma zabrinutu i da ideš svaki čas na cestu u svom trošnom starinskom kaputu. U sutonu plavom da te često uvijek isto priviĎenje muči: kako su u krčmi finski nož u srce mi zaboli u tuči. Nemaj straha! Umiri se, draga! Od utvare to ti srce zebe. Tako ipak propio se nisam da bih umro ne vidjevši tebe. Kao nekad, i sada sam nježan, i srce mi živi samo snom, da što prije pobjegnem od jada i vratim se u naš niski dom. Vratit ću se kad u našem vrtu rašire se grane pune cvijeta. Samo nemoj da u ranu zoru budiš me ko prije osam ljeta. Nemoj budit odsanjane snove, nek miruje ono čega ne bi: odveć rano zamoren životom, samo čemer osjećam u sebi. I ne uči da se molim. Pusti! Nema više vraćanja ka starom. Ti jedina utjeha si moja, svjetlo što mi sija istim žarom. Umiri se! Nemoj da te često viĎaju onako zabrinutu, i ne idi svaki čas na cestu u svom trošnom starinskom kaputu. 1924. (Cesarić) ODGOVOR Starice mila, živi ko i prije. Nježno me dira tvoja ljubav živa. No ne znaš ti i tebi jasno nije zbog čega živim i o čemu to snivam! U vas je zima, i kad mjesec sija ja znam da misliš često ko i prije da netko neznan višnju našu svija i bijelim snijegom o prozore bije. O majko! Po toj buri kom se drijema? Iz dimnjaka se čuju čudni glasi. Ti želiš leći, no postelje nema i vidiš grob u kome umrla si. Pa sablasno cvili, ko hor crkvenjaka nariče i pjeva -ta mećava-tuga! I snijeg se taloži u vidu petaka, a za lijesom nema ni žene, ni druga. Najdraže od svega proljeće je meni i poplavu volim u naglome toku, kad je svaki iver kao brod u pjeni, a beskrajni prostor otimlje se oku. No proljeće ovo -moju ljubav sada -ja slavnom revolucijom MAJČINO PISMO Što mogu reći još u času tome, i na što treba odgovora dati? preda mnom tu, na stolu sumornome, još leži pismo što ga posla mati. Ona mi piše: "Ako imaš volje, doputuj golube na praznike k nama. Kupi mi šal, a ocu gaće boljeu kući vlada oskudica sama. Nikako ne volim što si poeta što si dočekao ove slavne dane. Draže bi mi bilo da od ranih ljeta išao si za ralom u poljane. Ostarjela sam već i nemam daha. Da nisi otišo iz doma svoga uz mene bi sada bila snaha i zibala bih unučića koga. no_lubva.gif (27938 bytes) No ti si djecu sijo na sve strane i ženu svoju drugome si dao. Bez drugova i doma, svoje dane u krčmama si ludo prokockao. Što je to s tobom, moj ljubljeni sine, bio si tih i blag i svi su meni O, probudi me ... ** O, probudi me rano sutra, strpljiva, brižna moja mati! Poći ću iza humke puta dragoga gosta dočekati. Ja vidjeh danas kraj gušćaka širokih kola trag u lugu. Vjetar ispod šatre oblaka vije njegovu zlatnu dugu. Proći će sutra u ranoj zori, kaput-mjesec prignut pod granom, a kobila će da vijori crvenim repom nad poljanom. O, probudi me rano, mati, osvijetli naš sobičak uski. Govore da ću ja postati uskoro slavni pjesnik ruski. Tebe i gosta ću opjevati, našu peć, krov i pijevca, brava... Na pjesme će se prolijevati mlijeko tvojih riĎih krava. 1917. ( Vitez )
Fly UP