Sociologijske teorije devijantnosti

  • Published on
    10-Oct-2015

  • View
    159

  • Download
    1

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Devijantnost oznaava bilo koje krenje drutvenih normi, ono je relativan problem i moe se razlikovati na temelju lokacije, dobi, socijalnom statusu. U ovom radu opisane su tri vrste teorija za objanjenje devijantnosti bioloke, psiholoke i socioloke; na socioloke teorije stavljen je najvei naglasak. Bioloke teorije - devijantnost proizlazi iz fizike konstitucije pojedinca. Predstavnici ove teorije su Lombroso i Sheldon. Psiholoke teorije objanjavaju devijantno ponaanje na individualnoj razini (misaoni procesi, osobina linosti). Freud je usmjeren na podsvijest, Bowlby je razvio teoriju privrenosti, a prema Eysencku postoje dva tipa linosti: introverti i ekstroverti. Socioloke teorije nastoje potpunije razumjeti kako vanjski drutveni utjecaji mogu doprinijeti devijantnosti. Interakcionizam - Becker i Goffman prouavali su procese kojima su pojedinci oznaeni kao devijantni, uskoro i postali takvi (teorija etiketiranja). Teorija kulturnog prijenosa govori o tome kako u razliitim supkulturnim drutvima, neka socijalna skupina ohrabruje kriminalno ponaanje, a druga odbija. to su mogunosti povoljnije, vea je vjerojatnost za poinjenje devijantnog ina. Glavni predstavnik ove teorije je Sutherland. Funkcionalistika perspektiva fokusirana je na drutvo u cjelini, prije nego na samog pojedinca koji se nalazi u njemu. Najistaknutiji teoretiari - Durkheim i Merton. Supkulturne teorije objanjavaju devijantnost supkulturom neke drutvene skupine. Odreene skupine razvijaju norme i vrijednosti koje se razlikuju od drugih pripadnika drutva. Glavni predstavnici ove teorije su Cohen, Miller, Cloward i Ohlin, te Matza. Teorija socijalnih veza pokuava objasniti zato pojedinci ne odstupaju od pravila. Travis Hirschi tvrdi kako pojedinci oponaaju one ljude u kojima vide uzor i ele slijediti njihov primjer, jer bi ponaanje koje ne odobravaju, moglo naii na osudu. Spominje 4 oblika za objanjenje te povezanosti - vezanost, privrenost, ukljuenost i vjerovanja. Takoer su opisana istraivanja za dvije teorije teoriju socijalnih veza i teoriju etiketiranja, koje su njima i potvrene. Kljune rijei: devijantnost, bioloke teorije devijantnosti, psiholoke teorije devijantnosti, socioloke teorije devijantnosti

Transcript

Sveuilite J

Sveuilite J.J. Strossmayera u Osijeku

Filozofski fakultetPreddiplomski studij filozofije i pedagogije

Jelena KukuliSocioloke teorije devijantnosti

Zavrni rad

Mentor: Dr.sc. Branko Bognar Sumentor: doc.dr.sc. eljko PaviOsijek, 2013.

Saetak:

Devijantnost oznaava bilo koje krenje drutvenih normi, ono je relativan problem i moe se razlikovati na temelju lokacije, dobi, socijalnom statusu.

U ovom radu opisane su tri vrste teorija za objanjenje devijantnosti bioloke, psiholoke i socioloke; na socioloke teorije stavljen je najvei naglasak. Bioloke teorije - devijantnost proizlazi iz fizike konstitucije pojedinca. Predstavnici ove teorije su Lombroso i Sheldon. Psiholoke teorije objanjavaju devijantno ponaanje na individualnoj razini (misaoni procesi, osobina linosti). Freud je usmjeren na podsvijest, Bowlby je razvio teoriju privrenosti, a prema Eysencku postoje dva tipa linosti: introverti i ekstroverti. Socioloke teorije nastoje potpunije razumjeti kako vanjski drutveni utjecaji mogu doprinijeti devijantnosti. Interakcionizam - Becker i Goffman prouavali su procese kojima su pojedinci oznaeni kao devijantni, uskoro i postali takvi (teorija etiketiranja). Teorija kulturnog prijenosa govori o tome kako u razliitim supkulturnim drutvima, neka socijalna skupina ohrabruje kriminalno ponaanje, a druga odbija. to su mogunosti povoljnije, vea je vjerojatnost za poinjenje devijantnog ina. Glavni predstavnik ove teorije je Sutherland. Funkcionalistika perspektiva fokusirana je na drutvo u cjelini, prije nego na samog pojedinca koji se nalazi u njemu. Najistaknutiji teoretiari - Durkheim i Merton. Supkulturne teorije objanjavaju devijantnost supkulturom neke drutvene skupine. Odreene skupine razvijaju norme i vrijednosti koje se razlikuju od drugih pripadnika drutva. Glavni predstavnici ove teorije su Cohen, Miller, Cloward i Ohlin, te Matza. Teorija socijalnih veza pokuava objasniti zato pojedinci ne odstupaju od pravila. Travis Hirschi tvrdi kako pojedinci oponaaju one ljude u kojima vide uzor i ele slijediti njihov primjer, jer bi ponaanje koje ne odobravaju, moglo naii na osudu. Spominje 4 oblika za objanjenje te povezanosti - vezanost, privrenost, ukljuenost i vjerovanja.

Takoer su opisana istraivanja za dvije teorije teoriju socijalnih veza i teoriju etiketiranja, koje su njima i potvrene. Kljune rijei: devijantnost, bioloke teorije devijantnosti, psiholoke teorije devijantnosti, socioloke teorije devijantnostiSADRAJ: 1. UVOD

12. DEFINIRANJE DEVIJANTNOSTI13. TEORIJE DEVIJATNOG PONAANJA33.1. Bioloke teorije devijantnosti43.2. Psiholoke teorije devijantnosti43.3. Socioloke teorije devijantnosti53.3.1. Interakcionistika teorija devijantnosti53.3.2. Teorija kulturnog prijenosa83.3.3. Funkcionalistika perspektiva83.3.4. Supkulturne teorije devijantnosti113.3.5. Teorija socijalnih veza134. ZAKLJUAK165. LITERATURA191. Uvod

Devijantno ponaanje dugo je vremena jedno od arita socioloke misli. Socioloko zanimanje za uspostavu i odravanje drutvenog reda povezano je sa praktinim zanimanjem za djelovanje koje se smatra tetnim za pojedince i drutvo, te se panja sociologa usmjerava na irok spektar razliito nazivanog ponaanja, kao npr. kriminalno ponaanje, nekonformistiko ponaanje, zastranjeno ili ekscentrino. Dakle, fokus sociologa usmjeren je otkrivanje zato se ljudi ponaaju na neprihvatljiv nain, bio to nekakav prijestup ili problematinije kriminalno ponaanje. (navedeno prema: Becker, 1991: 99)

U ovome radu prvo u opisati to je to devijantnost ili delinkvencija iznoenjem razliitih definicija istog, na koji nain se moe sprijeiti, kako se razlikuje od onoga to nazivamo kriminal, te sukladno mojem osobnom interesu, takoer u biti fokusirana na ono to se odnosi na djecu i maloljetnike. U drugome dijelu rada navest u teorije devijantnosti, od biolokih teorija, prema psiholokim, te u konanici socioloke teorije, o kojima u rei neto vie. Nadalje, prikazat u i interpretaciju rezultata nekoliko empirijskih istraivanja koje se odnose na tu temu.

2. Definiranje devijantnostiDevijantnost je vrlo teko odrediti jednom ope prihvaenom definicijom. Razlog tome je posebice taj to je devijantnost kulturno determinirana, a kultura postoji mnogo, te one u drutvima evoluiraju i stoga se mijenjaju tijekom godina. Ono to bi danas nazvali devijantnim ponaanjem, ne mora znaiti da e biti devijantno u budunosti, kao i ono to je u prolosti imalo takvu oznaku, u dananje vrijeme je drutveno prihvatljivo (na primjer homoseksualnost).

Devijantnost je ponaanje koje preko prihvatljive mjere odstupa od normi to ih veina lanova skupine ili drutva prihvaa. Takvo se ponaanje najee negativno vrednuje i izaziva neprijateljske reakcije.

Drutvena devijantnost se odnosi na ponaanje koje odudara od opeprihvaenih drutvenih vrijednosti i normi, pa se stoga i drutveno osuuje. S obzirom da se norme i vrijednosti s vremenom mijenjaju, kao i da se razlikuju izmeu razliitih drutava i kultura, proizlazi da je svaka devijantnost relativna tj. ovisna o mjestu i vremenu. Spreavanje, ukidanje ili sankcioniranje devijantnog ponaanja nazivamo socijalna kontrola. Socijalna kontrola je skup sredstava kojima se nastoji osigurati da veina lanova drutva potuje norme. Nadalje, Fanuko (1997) spominje i sankciju, te kae kako se sankcija svaka reakcija drugih na ponaanje pojedinca ili grupe koja kao cilj ima osiguranje potivanja normi. Sukladno tome, devijantno ponaanje moe se sankcionirati na dva naina: pozitivno sankcioniranje podrazumijeva nagraivanje nagrada za konformnost, tj. potivanje pravila drutva, a negativno sankcioniranje podrazumijeva kanjavanje (za ponaanje koje odstupa od drutvenih normi). No, sankcije takoer mogu biti formalne i neformalne. Formalne su one gdje je prisutno tijelo koje odreuje usklaenost ponaanja i normi (npr. zatvorske i novane kazne kao negativne, i diplome, pohvale i nagrade kao pozitivne). Neformalne sankcije su vie spontanog karaktera, a to su npr. usputna pohvala, smijeak, ili s druge strane svaa, pokuda, ili uvreda. (Fanuko, 1997)

Jae krenje drutvenih normi, koje se zakonski kanjava, naziva se kriminal, a u sluaju mladih maloljetnika delinkvencija. Maloljetnika delinkvencija je kompleksni fenomen koji je teko definirati, izmjeriti, objasniti i sprijeiti. Razlog tome je taj to je ona povezana sa socijalnim institucijama kao to su obitelj, kola, mediji, zakon, te maloljetniki sudovi i sudovi za odrasle. Openito, djeca i mladi na poetku poinju kriti pravila lijepog ponaanja ili odijevanja, nakon toga dolazi do statusnih prekraja, odnosno onog ponaanja koji je neprihvatljiv za mlade, ali ne-kanjiv za odrasle (noni izlasci, neposlunost, konzumacija alkohola), a u konanici do delinkventnog ponaanja koje podrazumijeva nasilje prema drugim ljudima i ivotinjama, oduzimanje imovine, tj.kraa i sl. (Regoli, Hewitt i DeLisi, 2010: 19-20). Mnoge teorije devijantnosti temelje se uglavnom na slubenim statistikim podacima policije, sudstva i drugih dravnih agencija koje sudjeluju u nametanju zakona to pokazuje da su neke skupine ukljuenije u zloin od drugih, te sukladno tome, takve vrste istraivanja poivaju na podatcima prikupljenim iz triju izvora: slubene statistike prikuplja ih drava (policija, statistiki zavodi...), viktimizacijske studije ankete u kojima ljudi navode u kojoj mjeri su bili rtve pojedinih vrsta kriminala, te studije samopriznavanja ankete u kojima ljudi navode u kojoj mjeri su bili poinitelji pojedinih delinkventnih postupaka. Navesti u jedan primjer takvog istraivanja. U analizi samoiskazane devijantnosti raenoj na pet nacionalnih uzoraka i sedam uzoraka velikih europskih gradova aki i sur. (2002: 267-268) doli su do zakljuka kako postoje razlike u stopama devijantnosti u odnosu na varijable spola, roditeljskog nadzora i povezanosti sa kolom, dok su razlike u odnosu na socioekonomski status i obrazovanje roditelja neto manje. Pokazalo se kako su djeaci skloniji antisocijalnim djelima od djevojica, kao i ona djeca koja su loija to se tie kolskog uspjeha i imaju manjak roditeljskog nadzora. Razlike u spolovima su manje kada se radi o zlouporabi droga i imovinskim djelima. Razlike gotovo i ne postoje kada je rije o manjim devijacijama (neplaanje vozne karte, krae u trgovinama, opijanje, bjeanje od kue, skitnja i sl.). to se tie vrenja nasilja prema drugim osobama, djeaci prednjae, pa je ovdje ta razlika najizrazitija, a ona je oko 4:1 u njihovu korist (navedeno prema: Pavi, 2013). Kada uzmemo u obzir socioekonomski status roditelja, tu ne nalazimo vee razlike, no ako roditelji imaju nii stupanj obrazovanja, ta djeca e prije biti nasilna prema vrnjacima nego ostali. Kada bismo govorili o tipu kola, ovo istraivanje pokazalo su krae, krae s nasiljem i socijalna patologija najei u trogodinjim strukovnim kolama. to se tie ocjena, pokazano je kako oni uenici koji postiu bolji uspjeh nemaju sklonosti antisocijalnom ponaanju (aki i sur., 2002:277), iz ega bi se moglo zakljuiti kako ti uenici nemaju potrebu za drugaijim dokazivanjem. Takoer, treba spomenuti i to da uestalost antisocijalnog ponaanja raste sa stupnjem obrazovanja roditelja, to se najvjerojatnije pripisuje permisivnijem odgoju kod obrazovanijih roditelja, ali i manjku socijalne kontrole. Djeca koja dolaze iz obitelji srednjeg imovinskog statusa najmanje se uputaju u antisocijalna ponaanje, a kod djece iz obitelji s loim i dobrim materijalnim statusom mogunost da e se to dogoditi vea. (aki i sur., 2002:280; prema: Pavi, 2013). Istraivanje je takoer pokazalo takoer i to da je antisocijalno ponaanje najprisutnije u velikim gradovima.3. Teorije devijantnog ponaanjaKada govorimo od delinkventnom/devijantnom ponaanju, moemo rei kako postoji 3 vrste teorija: bioloke, psiholoke i socioloke. U ovome radu biti u fokusirana na socioloke teorije devijantnosti, dok u o ostale dvije navesti samo osnovne podatke. 3.1. Bioloke teorije devijatnostiPrema biolokim teo