tomislav ivančić - susret sa živim bogom

  • Published on
    26-Oct-2015

  • View
    1.769

  • Download
    16

DESCRIPTION

Ova je knjiga plod petogodišnjeg iskustva na terenu. No, nastala je i na
temelju teološkog studija, svetopi-samskih tekstova, otačke literature,
novijih dokume­nata Crkve i zahtjeva koje Crkva sebi postavlja u naše
vrijeme.

Transcript

TOMISLAV IVANČIC SUSRET SA ŽIVIM BOGOM TOMISLAV IVANČIC SUSRET SA ŽIVIM BOGOM TOMISLAV IVANČIĆ Lektura: KATICA MAJDANDŽIĆ-STUPAC Korektura: ZVONKO ŠTETIĆ Grafički uredio: FRANJO KlS Oprema: ZDRAVKO TIŠLJARSUSRET SA ŽIVIM BOGOM Temeljno kršćansko iskustvo Seminar za evangelizaciju Crkve XI. izdanje Odobrenjem zagrebačkog nadbiskupa Franje kard. Kuharica, br. 85-Prez./83 od 29. travnja 1983. godine. Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Odgovara: dr. Tomislav Ivančić, Zagreb, Kaptol 13 Tisak: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb Naklada: 3.000 ISBN 953-11-0101-9KS KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2004. KRATICEPREDGOVOR X. IZDANJU Prošlo je sedamnaest godina od prvog izdanja ove knjige. Deseto izdanje koje imate u ruci predstavlja mali jubilej. On se uklapa u Veliki jubilej 2000. - Isusova rođenja i 25. obljetnice Zajednice »Molitva i Riječ«. Zna­čajan je taj susret triju jubileja. Ova knjiga je, naime, sva zauzeta oko toga kako vjernicima i ateistima približiti Isusa Krista sve do susreta s njime. Knjiga je izrasla iz iskustva vjere i molitve vjeronaučne skupine u crkvi sv. Vinka u Zagrebu, nakon čega je postala temeljni oslonac u rastu i širenju zajednice »MiR« koja je izrasa iz te vjeronaučne skupine. Tako su ova knjiga i Zajednica »MiR« srasli u neodvojivu cjelinu. Knjiga sadrži smisao i zadaću Za­jednice, a Zajednica svjedoči o knjizi da je putokaz i pomoćnik do iskustva vjere u trojstvenog Boga. U tom uvjerenju da knjiga služi svima koji žele do odraslije vjere, radosno ispraćam u javnost i ovo izdanje. Ovaj puta nisu se mijenjali sadržaj i oblik knjige. Iako nova saznanja, iskustvo života i nove epohalne promjene sugeriraju neke zahvate u njoj, osobito novu literaturu, ipak ostaje istina da sadržaj, u čijim temeljima stojiprvo-kršćanski katekumenat, potpuno odgovara i suvremenim ljudima i novim povijesnim okvirima. Dok bi se moglo mijenjati ono »kako« dotle ostaje suvremeno i nepromi-jenjivo ono »što«. Zahvaljujem izdavačkoj kući »Kršćanska sadašnost« za zauzetu brigu oko izdavanja ove knjige. Moje zahvalne misli osobito idu pokojnom dr. Josipu Turčinoviću koji me ohrabrivao u pisanju knjiga i osobno se zauzimao oko njihova izdavanja u ovoj izdavačkoj kući. Autor Zagreb, na dan sv. Jeronima 2000. Biblijske knjige prema: Biblija, Zagreb 1974, str. XII. RPOK - Rimski obrednik, Red pristupa odraslih u krš­ćanstvo - Inicijacija, Zagreb 1974. CT - Ivan Pavao II, Catechesi tradendae, u: Kate-heza, br. 4 (1979), str. 24-46, i br. 1 (1980), str. 35-47. EN - Pavao VI, Evangelii nuntiandi, Zagreb 1976. LG - Lumen gentium - Dogmatska konstitucija o Crkvi II. vatikanskog sabora, u: Dokumenti, Zagreb 1972, str. 52-102. GS - Gaudium et spes - Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu II. vatikanskog sabora, u: Dokumenti, Zagreb 1972, str. 350-420. AA - Apostolicam actuositatem - Dekret o aposto-latu laika II. vatikanskog sabora, u: Dokumen­ti, Zagreb 1972, str. 236-258. I)V - Dei Verbum - Dogmatska konstitucija o bo­žanskoj objavi II. vatikanskog sabora, u: Doku­menti, Zagreb 1972, str. 221-234. 5 PREDGOVOR V. IZDANJl Radostan sam, da u sedam godina ova knjiga dotiv\java peto izdanje. Nove spoznaje stečene na temelju teoloških istraHvanja i iskustva na terenu zahtijevale su mali zahvat u . ttvrtom poglavlju knjige, u pitanjima odnosa okultnih i inih praksa prema kršćanskoj vjeri, teupitanjima unutarnjeg tscjtljenja. Napominjem, da na tim područjima nije doilo do hitnih promjena, te da stav Crkve i moja iskustva dosada sn/e spo­znaje čvrsto stoje. Ovdje su ipak donesene neke nijanse i uvidi drugih teologa, te iskustva vjernika iz drugih dijelova opće Crkve kako bi naš rad i put bio i opće crkveni i teološki ute-meljeniji. U razdobljima koja su ispred nas vjerujem da će ova knji­ga više no dosad pomoći onima koji na ruševinama starih uvjerenja traže izvoran glas Crkve da bi oživjeli iskonske nade. U Zagrebu, na Svijećnicu, 1990. PisacPREDGOVOR Godine 1979. zamolio me zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić da organiziram molitvene seminare za osnovno kršćansko iskustvo. Na njegovu inicijativu održan je sredinom rujna iste godine prvi takav seminar na Mariji Bistrici. Bilo je prisutno četrde­setak svećenika, među kojima i sam nadbiskup. Otada je održano više od dvije stotine seminara u svim krajevima Katoličke Crkve na našem području. Kroz to razdoblje oni su dobili svoju čvrstu strukturu i utemeljili se na dokumentima Crkve, osobito na »Gau-dium etspes« i»Apostolicam actuositatem« II. vatikan­skog sabora, »Evangelii nuntiandi« Pavla VI. i »Cate-chesi tradendae« Ivana Pavla II. Struktura seminara i metoda rada preuzete su iz obrednika »Inicijacija — Red pristupa odraslih u kršćanstvo«. U međuvremenu seminari su dobili svoje pravo ime uzeto iz »Evangelii nuntiandi« pape Pavla VI. —»Seminari za evangeliza­ciju Crkve«. Izraz »evangelizacija« ima ovdje značenje prvog navještaja. U Crkvi, naime, živi mnoštvo ljudi kojima nedostaje prvi navještaj, koji su kršteni i u dje­tinjstvu katehizirani, a da nisu nikada evangelizirani u smislu prvog navještaja. Potrebno ie to sada nadokna­diti, kako bi njihova vjera postala zrela, iskusna i slo­bodno izabrana (usp. Ivan Pavao II, CT 19). Mnogi koji su prošli kroz ovakve seminare čeznu za knjigom pomoću koje bi mogli produbiti poticaje dobi­vene na seminaru. Također brojni voditelji seminara traže priručnik za lakše snalaženje u vođenju seminara. Osim toga, mnogi su župnici molili da u jednoj knjizi dobiju preglednu obavijest o sadržaju seminara i mo­gućnosti vođenja seminara poput misija u župama. Razni voditelji molitvenih skupina, iz redova klera i laika, traže pomoć u vođenju skupina. Za sve njih napi- PREDGOVOR II IZDANJU Prvo izdanje ove knjige dosta je preinačeno. Tekst je dorađivan. Zahtijevala su to nova iskustva sa seminara. Promijenjen je i ovitak i grafičko uređenje, dopunjen je uvod i gotovo sva kateheza. Veći su zahvati učinjeni u trećem razdoblju seminara. Dana je opširna informacija o okultnim praksama i njihovom odnosu prema kršćanskoj vjeri. Nasto­jalo se zatim bolje utemeljiti to razdoblje čišćenja iprosvje-tljenja. Promijenjen je i drugi dio knjige, gdje se prikazuje struktura seminara i profil voditelja. Neka i ovo izdanje pomogne mnoštvu novih »bogotraga-telja« u našem vremenu i u našim prostorima. Neka olakša rad brojnim voditeljima seminara za evangelizaciju Crkve i molitvenih skupina iz redova klera i laika. U Zagrebu, na Blagovijest 1985. Pisac 67 sanaje ova knjiga. Ali ne samo za njih nego i za one pojedince i skupine koje žele doći do temeljnog iskustva kršćanske vjere. Za njih može biti informacija, ali i vodič. Ova je knjiga plod petogodišnjeg iskustva na terenu. No, nastala je i na temelju teološkog studija, svetopi-samskih tekstova, otačke literature, novijih dokume­nata Crkve i zahtjeva koje Crkva sebi postavlja u naše vrijeme. Molitva, teološki studij i pastoralni rad — kamenje je ugrađeno u zgradu ove knjige. Knjiga stoga nosi u sebi slojevitost tih elemenata. U biti, tri su temeljna elementa: svjedočenje, navještaj i molitva. Oni su diktirali i stil tekstova, koji se stoga nižu u rasponu od osobnih do teoloških. Na taj način daju hranu umu i srcu. Cijeli je čovjek pozvan da slijedi sve dublji i uži put u iskustvo vjere. Ovakav je seminar autohtoni model. Nastao je na temelju rada i potreba u našoj hrvatskoj Crkvi i iz raz­mišljanja i istraživanja naših djelatnika. To ne isklju­čuje poticaje iz sveopće Crkve. On se pridržava strukture i obreda rimskogpokoncilskog obrednika »Inicijacija«, ali je primijenjen na krštene osobe. Ovo je prvi pokušaj da se ovaj terenski rad, koji se kao novost pojavljuje među nama, opiše u knjizi. On, naravno, nosi u sebi pečat pokušaja. Knjiga se ne želi nametnuti kao priručnik, najmanje kao katekizam, jer ona to nije, a još manje kao neka vrsta službenog vodiča. Ona je u prvom redu svjedočanstvo o jednom radu i procesu vjere u našem podneblju i ujedno mogući poticaj za nove kvalitete pastoralnog i teološkog rada, osobito misijskog rada u našim župama i u našoj Crkvi. Napokon, svjestan sam da ova knjiga ne bi mogla izići bez brojnih sudionika seminara, čije se iskustvo sa seminara i iz života nalazi ovdje zapisano. Jednako i bez brojnih teologa, koji su razmišljali zajedno sa mnom radeći na istom poslu. Ujedno, ona zahvaljuje izlazak brojnim strpljivim prepisivačima, lektoru i ko­rektorima i svakako mladoj kršćanskoj zajednici u župi sv. Marka. Svima njima izražavam osobitu zahvalnost. U Zagrebu, na Uskrs 1983. PisacPrvi dio SUSRET SA ŽIVIM BOGOM Sadržaj seminara za evangelizaciju Crkve 8 UVOD Suvremeni se vjernik već dugo osjeća sve neizbjež-nije u dijaspori. Društvo u kojem su živjeli stariji naraštaji bilo je vjerničko; danas je nevjerničko, atei­stičko. Prijašnjih se godina praktični vjernik osjećao u većini; danas je on u manjini. U prijašnjim desetlje­ćima bilo je normalno vjerovati i ići nedjeljom u crkvu; danas je to u gradovima postalo gotovo iznimka. Među ateistima susrećemo krštene i nekrštene osobe. Name­će nam se pitanje: zašto su kršteni napustili svoje vjer­ničko uvjerenje? (Ili ga možda nisu ni imali?) Isto­dobno se javlja još jedno pitanje: zašto se mnoštvo ljudi, iako rođenih od vjerničkih roditelja, ne krsti? Što je razlog da kršteni napuštaju Crkvu, a nekršteni ne žele u nju ući? Sigurno je da se ne može znati daBog ne postoji. To se može samo vjerovati. Čovjek ne poznaje ni zemlju ni sebe; svemir mu je još uvijek nedokučiva tajna. Kad bi Bog bio osjetilima dohvatljiv, opipljiv i očima vid­ljiv, još uvijek ne bismo mogli znati postoji li, jer bi se mogao kriti u dalekim kozmičkim svjetovima. On je pak duhovno biće, a to znači nedohvatljiv metodama pozitivnih znanosti. On je iznad tih metoda i dohvata. Ne javlja se, dakle, na način prirodnih zakona i zako­nitosti. Stoga znanost ne može reći niti da postoji, niti da ne postoji. S druge strane priroda i svemir »viču« o njemu. Nepromjenljivi zakoni prirode govore o njemu. Savjest ljudska jedino u njemu nalazi mir. Bezgraničnost čo­vjekove misli kao da ga dodiruje. Slutnjom čovjek do­hvaća neku toplu blizinu. Svemir nije slučaj, čovjek 11 nije samotno biće u svemiru, smrt nije kraj. Posvuda je razasuta misao: u zakonima prirode kao i u našem organizmu. Čovjekov um otkriva misao ugrađenu u prirodu — i tako otkriva smisao. Dovoljno je smiriti se u tišini pa da se osjetimo okruženi prisutnošću. Netko je tu. U njemu čovjek ima svoj Izvor i svoju budućnost. Čini se da je to potpuno jasno. A opet, kao da i nije. Otkad postoje tragovi čovjeka na zemlji, postoje i tragovi njegove religioznosti. Uz oruđe i oružje nalazi se i žrtvenik. Religioznost traje i izražava se u raz­novrsnim religijama koje i danas okupljaju milijarde ljudi. Masovni je ateizam pojava tek ovoga stoljeća. Zar je on možda posljedica toga što su ljudi otkrili da Boga nema?! Usred ateizma i religija izdvaja se Isus Krist. On ne dokazuje da postoji Bog, nego za sebe tvrdi daje Sin Božji, to znači daje on sam Bog. Zar je moguće da se nevidljivi tajanstveni Bog otkriva očima ljudi? Bog, dakle, postoji. Kao što postojimo mi. Javio se u povije­sti. To zvuči toliko nevjerojatno, da ćemo radije poku­šati zanijekati njegovu povijesnost. Povijesna znanost, međutim, utvrdila je daje Isus Krist u povijesti stvarno postojao. Trijezno i mirno za sebe je tvrdio daje Sin Božji. Činio je čudesna djela, s lakoćom i sigurnošću kao da sve prirodne zakone drži u svojoj ruci. Uskrs­nuo je od mrtvih. Rekao je da je on smisao ljudske povijesti i daje došao da nas izbavi i oslobodi za nova božanska spoznanja i za božanski život. U njemu su se ispunila očekivanja proroka i naroda. Njegovi su uče­nici činili ista čudesna djela kao i on, i živote su dali iz ljubavi da zajamče Istinu koju je on donio. On je pobi­jedio grijeh, smrt, besmisao, bolesti, neprijateljstva, nepravde. Jedino u njemu čovječanstvo ima sigurne, nove, natčovječanske sile i perspektive. Čovjek se, napokon, može osloboditi ropstva zla i sputanosti materijom i postati ono za čim čezne. Crkva je Isusovo djelo. Radosnu vijest o njemu ona prenosi pismenim (Novi zavjet) i usmenim putem (Tradicija). Ona sama tu vijest živi. Crkva je nepreki-nuti niz vjernika, biskupa, papa i vjere od Isusa do danas. Ona je na neki način produženi Krist kroz povi­jest. Ona u sebi nosi najsnažniju silu svijeta i kozmosa: Duha Svetog koji oživljuje sva bića, drži zakone pri­rode, stvara nove oblike, liječi ranjene i okrnjene orga­nizme. Crkva je danas najbrojnija ustanova svijeta. Ona je tu za svakog čovjeka. Tu je da Kristovom sna­gom pomiri sve neprijatelje. Njezina snaga nije broj ljudi, niti uvjerljiv i velik nauk, nego Isus Krist. On je Mudrost Božja i Sila Božja. Sve je to neobično i čudesno. Stvarno se dogodilo i događa se. Pa ipak, zašto je to tako nejasno i prekri­veno zaboravom? Zašto je tako malo vjerodostojno? Zašto toliki ljudi ipak ne vjeruju?- Osim dobra, oko nas i u nama vlada zlo. Odakle i zašto ono postoji? Ne znamo. Zlo je tu i ono zadržava snagu Dobra, ono zarobljava i zasjenjuje bistrinu čov­jekova razuma. Zlo izvire iz srca svakog čovjeka. Zlo je osnovni problem zemlje. Ono čini da čovjek posve jasne stvari ne prihvaća. Razdijeljen je u sebi. Hoće dobro, a čini zlo. Zapaža Sveprisutnog, a vjeruje da ne postoji. Ukloniti zlo iz čovjeka i iz ljudskog društva, to je osnovna borba čovječanstva. Ali — može li se to? Crkva pokazuje Isusa Krista kao Otkupitelja i po­bjednika nad Zlom. No prevelik je broj neotkupljenih u samoj Crkvi, da bi svijet mogao povjerovati. »Ta od čega si nas to otkupio, Nazarećanine?« — pita izbjeg­lica u tuđem svijetu, prokisao i izgladnio, s pogleodm na križ ležeći na klupi nekog prihvatilišta. »Odviše su turobna vaša lica« — predbacuje Nietzsche kršća­nima. »Mi ljubimo Krista, ali ne vas kršćane« — tuži se veliki Gandhi. »Da nije vas kršćana, mi bismo davno postali kršćani« — kaže on. Drugi vatikanski sabor tvrdi slično: »Zato ne malu ulogu za postanak tog ateizma mogu imati vjernici, ukoliko treba reći da oni, zanemarivanjem vjerskog odgoja ili netočnim i pogrešnim izlaganjem nauka ili također nedostacima svoga religioznog, moralnog i socijalnog života, pravo lice Boga i religije prije sakrivaju nego otkrivaju« (GS 1213 19). Ateizam je, dakle, donekle posljedica iskustva što ga ateisti imaju s vjernicima. Neprihvaćanje Isusa Kri­sta od strane ateista plod je toga što ga ni kršćani nisu prihvatili. Prema tome, nužno je iskustvo kršćana s Isusom Kristom, da bi drugi mogli povjerovati da je Isus Otkupitelj i Spasitelj. U tom smislu piše papa Pavao VI: »Šutke ili u kriku ponavlja se uvijek jedno te isto pitanje: Vjerujete li vi doista to što propovijedate? Živite li to što vjerujete? Propovijedate li uistinu ono što živite?« (EN 76). Vjerujemo da čovjek ne može živjeti bez Boga. Taj Bog, taj metafizički »Ens primum«, prvotno apsolutno biće, jest mogućnost postojanja svijeta i čovjeka. Pa i onda kad čovjek toga nije svjestan, on stoji u rukama Boga. No, ni svjesno čovjek ne može dugo biti bez Boga. Pa i kad ga teoretski niječe, praktički ga pri­znaje. Priznaje ga onda kad se pokorava zakonima pri­rode i svoje savjesti. Jer, samo je jedan cilj čovjeka i čovječanstva (usp. GS 22). »Nemirno je srce naše, dok se ne smiri u tebi« — govorio je sv. Augustin. Svaki bi čovjek htio upoznati Boga i tako raspršiti nesi­gurnost života. Papa Pavao VI. piše: »Suprotno sva­kom očekivanju, svijet Boga unatoč tolikim znakovima odbijanja ipak traži, hodeći neobičnim putevima, i bolno osjeća potrebu za njim« (EN 76). Iskustvo daje sigurnu spoznaju. To je neposredna spoznaja, protiv koje ne pomažu nikakvi razlozi. Budući daje čovjek ne samo tjelesno nego i duhovno biće, na zemlji ograničeno, ali i neograničeno, on može spoznati Boga, pa i duhom komunicirati s njime. To znači da čovjek može imati neku iskustvenu spoznaju Boga. A to je put koji uvjerava vjernika, a preko njega i nevjernika. Moglo bi se reći da svijet očekuje upravo to iskustvo vjernika. »Taj svijet« — piše papa Pavao VI. — »vapi za blagovjesnicima koji će mu govoriti o Bogu koga poznaju i s kojim druguju kao da vide Nevidlji­voga« (EN 76). To iskustvo mijenja čovjeka i daje mu nove spo­znaje. To se iskustvo, naime, najprije pokazuje u po­bjedi nad grijehom, mržnjom, nepravdom. Ono je moći izvor novih spoznaja. Ono je, naime, djelovanje Duha Svetoga u čovjeku. A Duh Sveti u čovjeku dovršava Isusovo djelo i zato daje mudrost i silu. Življenje vjere nije samo znanje i sabiranje informa­cija o Bogu i čovjeku, nego život, putovanje, hodanje prema sve većoj slobodi u Bogu. Zato vjera donosi iskustvo. Iskustvo je pak sastavljeno iz niza doživljaja koje donose svagdanji događaji čovjekova koračanja prema Bogu i druženja s Bogom. Iskustva u životu mogu biti pozitivna i negativna. Pozitivna iskustva čovjeka ohrabruju, raduju i potiču na nove korake. Negativna ga straše i koče u djelovanju. Tko ima nega­tivno iskustvo oca, nosit će u sebi takve misli i prema Bogu Ocu. Tko je, naprotiv, doživljavao oca kao bla­gog, brižnog, čestitog, primijenit će te osjećaje i na svoj odnos pema Bogu Ocu. I u vjeri netko može imati pozitivna i negativna iskustva. Gomilaju li se negativna iskustva, nastaje negativno religiozno iskustvo koje čovjeka može ohla­diti prema vjeri ili odvesti u ateizam. Tko ima takvo iskustvo u vjeri, njemu se svetopisamska obećanja i velike propovijedi čine tlapnjom i varkom. Negativna su iskustva uvjerljivija od bilo kakvih pozitivnih riječi. Njima se mogu suprotstaviti samo pozitivna iskustva. Iskustvo da Boga nema može se pobiti samo isku­stvom da ga ima. Pozitivna iskustva donose u vjeri uvjerenje koje ne mogu pobiti riječi koje govore protiv njega. To isku­stvo čak ne mogu pobiti niti negativna iskustva. Isku­stvo susreta s Bogom, dakle iskustvo da on postoji, jače je od iskustva da ga nema već i stoga što u dubini srca svaki čovjek teži za susretom s Bogom, Izvorom svoga postojanja. Vjernik koji ima niz iskustava s Bogom jest iskusan vjernik. To je onaj koji ima doživ­ljaj uslišanih molitava, koji svaki dan doživljava da »druguje s Bogom«, koji ima doživljaj da može nadvla­dati grijeh, da može praštati i ljubiti neprijatelja, da može postati bolji kršćanin, da može križ nositi svaki dan, da i u najcrnjoj tami ima svjetla i nade, da se pat- 1415 nje s Bogom pretvaraju u snagu, da se izgubljen život može pretvoriti u dobitak. Iskusan kršćanin može druge uvjeriti i povesti na iste izvore. On svjedoči o novom životu dobivenom kroz vjeru i zato je sposoban druge rađati za taj život. Crkveni pokoncilski dokumenti RPOK, EN, CT i niz saborskih dokumenata to svjedočenje upravo i traže. Sigurno je da se Crkva može tako pokrenuti na­prijed i doći do obnove za kojom toliko čezne. Ljudi koji slušaju samo propovijedi ostaju na mjestu. Kad čuju iskustva nekog vjernika ne mogu više ostati mirni, jer ta iskustva ruše njihova dotadašnja negativna iskustva. Ova je knjiga nastala na temelju pozitivnih isku­stava mnoštva vjernika različite dobi, različitih menta­liteta i uvjerenja — od tradicionalnih vjernika do atei­sta, razne naobrazbe — od nepismenih do nositelja najviših diploma. Ta su iskustva i ovdje zapisana, ali ona mnogo snažnije uvjeravaju kad se neposredno su­sretne onoga koji ima takvih iskustava. No, i ovako zapisana mogu poslužiti da se čovjek upita: »A što ako je to ipak istina?« Knjiga može također pomoći da i drugi dođu do iskustva u vjeri. To je iskustvo da Bog daje sve stoje obećao po svome Sinulsusu. To je isku­stvo susreta sa živim Bogom, iskustvo radosti u molit­vi, iskustvo novog razumijevanja Božje riječi, novih sposobnosti za život, veće ljubavi, sigurnosti da Bog postoji, iskustvo uslišanih molitava i promjene ži­vota. Knjiga nudi način kako doći do tog iskustva vjere. To je model prvokršćanskog katekumenata obogaćen suvremenim katehetskim metodama. Prvokršćanski je katekumenat nastao u prvim stoljećima Crkve. Bio je strogo strukturiran. Osim kateheza sadržavao je molit­vene i moralne prakse. Cilj mu je bio pripraviti novo-obraćenike na krštenje i uvesti ih u kršćanski život. Taj nam katekumenat najbolje prenosi Hipolit u »Apostol­skoj predaji«, napisanoj 215—217. godine nakon Kri­sta. Iz tog razdoblja imamo, međutim, i drugih doku­menata o katekumenatu, kao »Kateheze« sv. ĆirilaJeruzalemskog i sv. Ivana Zlatoustog, zatim »De ca techizandis rudibus« sv. Augustina. Takav je model ostao do konca 5. st., a onda je nestao. Povijest, među­tim, pokazuje da Crkva nikad nije pronašla takvu plod­nost evangelizacije kakvu je imala putem tog modela katekumenata. Stoga je razumljivo daje tu metodu sta­rokršćanskog katekumenata Crkva danas obnovila i dala je u obliku obrednika koji se zove: »Inicijacija — Red pristupa odraslih u kršćanstvo« (RPOK). Ova je knjiga pokušaj rada po tom modelu. Kateheze su temeljne, što znači da nisu sveobu­hvatne. Nakon dobivenog iskustva vjere potrebno je i dalje upotpunjavati i proširivati kateheze. Ovdje su dane samo u smjeru osnovnih spoznaja, kako je nužno za prvi navještaj. Da bi netko mogao poći tim putem, potrebno je da upozna sebe. Potrebno je radi toga zaci u svoju dušu i u njoj otčitati svoje stanje, svoja pozitivna i negativna iskustva, svoje želje i čežnje, svoje strahove i nezado­voljstva, svoju vjeru i nevjeru. Tek upoznavajući i pri­hvaćajući sebe konkretnog, a ne samo željenog i zamišljenog, može se doći do konkretnog iskustva vjere. Da bi se moglo upoznati sebe, u knjizi dajemo pita­nja i metode da se lakše upozna svoje stanje. Zatoje za rad po knjizi nužno imati uza se olovku i bilježnicu. Osim toga potrebna je i Biblija (ili barem Novi zavjet). No, najvažnije je moliti i učiti moliti. Molitva je susret s Bogom, razgovor s Bogom. Ova je knjiga pisana za razne slojeve krštenih ljudi. Ponajprije za one koji su praktični vjernici — da bi produbili svoja iskustva u vjeri. Zatim za one koji su postali mlaki i nemarni — da kroz stjecanje iskustva vjere opet budu gorljivi na Kristovu putu. Potom za one koji su kršteni, a u tome više ne vide smisla da prakticiraju svoju vjeru. Njima će knjiga otvoriti te­meljne vidike i povući ih da osmišljeno i svjesno opet započnu prekinuti Put. Pisana je i za one koji su kršteni, ali nisu poučeni, a traže način da povjeruju. Konačno i za one koji ne shvaćaju vjernike ni Crkvu, a 1617 htjeli bi. Također za one koji nisu kršteni, ali traže smi­sao svijeta, života i sebe. I za one koji pate, koji su upali u razne mračne prakse, magije, astrologije, spiri-tizma ili robuju porocima poput droge, alkohola, seksa i novaca, te žele izlaz u slobodu. Napokon, pisana je za svakog čovjeka dobre volje. Za svakoga koji traži zajedništvo, a ne dijeljenje; koji traži razumijevanje, a ne osudu; koji traži smisao unatoč svim besmislenim porukama, ponudama i praksama. Jednostavno, htjela bi pomoći da Isus Krist kao Put, Istina i Život (usp. Iv 14, 5) ude u svako srce. Jer, Isus je »čovjekoljubac« (usp. Tit 3, 4). Došao je »radi nas ljudi i radi našega spasenja« (Nicejsko-carigradsko vjerovanje). Sva­kome tko osjeća potrebu za spasenjem knjiga će pomoći da spasenje barem početno okusi i da se uputi na njegov put. Jednima će služiti barem kao informa­cija, drugima kao staza do Puta. Koristit će, dakle, vjerniku i ateistu. Struktura knjige slijedi strukturu katekumenata. Ima stoga četiri glavna dijela, raspoređena prema četiri razdoblja katekumenata: pretkatekumenat, ka-tekumenat, vrijeme čišćenja i prosvjetljivanja i vri­jeme primanja odnosno obnove sakramenata s tzv. mistagogijom ili osposobljavanjem za služenje u Crk­vi i svijetu. Prva su dva razdoblja teoretska. Sadrže temeljna predavanja o čovjeku, grijehu, Isusu Kristu, Duhu Svetom te o obraćenju i molitvi. Uz to se u ta prva dva dijela uči moliti. Druga su dva dijela prak­tična. Tu su predavanja o nutarnjem čišćenju i osloba­đanju od grijeha, trauma, stresova i bolesti, zatim o Crkvi i sakramentima inicijacije, te o sposobnostima koje Duh Sveti daje onome koji se radikalno opredijeli za Isusa Krista. No, najvažnije su u tom dijelu molitve za nutarnju slobodu, zatim pristup obnovi sakrame­nata inicijacije (krst, potvrda, euharistija) i molitva za životni poziv u svijetu i Crkvi. Napokon, na kraju se nalaze upute kako nakon početnog vjerskog iskustva koračati u sve veću slobodu u Bogu. Knjiga ima dva glavna dijela. Prvi je dio sam kate-kumenat, prikladno razrađen za naše prilike, a drugidio čine prijedlozi kako praktično organizirati kateku-menat u obliku seminara ili misija. Knjiga je radne, ali i informativne naravi. Radni su dijelovi sitnije tiskani da ne ometaju one koji traže samo temeljne informacije o Crkvi i kršćanskoj vjeri. Osim toga, neki tekstovi, kao što su izvodi iz obred­nika RPOK, shvatljivi su bolje upućenim vjernicima i za njih su pisani. Osobito su pak namijenjeni vodite­ljima molitvenih skupina i seminara. Želi li se doći do cilja koji postavlja knjiga, nužno je ići polako i sa­vjesno prijeći sve vježbe i meditacije koje su ovdje dane. Samo predavanja u obliku kateheza ne dovode do cilja. Ona su pola puta. Druga polovica puta jest molitva iz iskrena srca. Čišćenju srca služe predložene vježbe, a meditacije učenju molitve. Osim toga, prije ili kasnije, važno je susresti se s onima koji imaju isku­stvo vjere. Jer, Duh Sveti se daje zajednici i pojedincu koji je spreman stupiti u zajedništvo s drugima. Knjiga, dakle, u konačnici vodi u Crkvu i preko Crkve u zajed­ništvo trojstvenoga Boga. Osobita je novost knjige tzv. molitva za nutarnje ozdravljenje. Katekumenat, naime, ne predviđa samo oproštenje grijeha nego i ozdravljenje rana koje su gri­jesi ostavili u duši. Budući da su u Crkvi stoljećima krštavana djeca i budući daje katekumenat negdje u 6. st. nestao iz prakse Crkve, izgubila se i praksa molitve za nutarnje iscjeljenje. Iako je takva molitva, inače neobično uspješna u katekumenatu odraslih, stara koliko i katekumenat, ona nam se danas čini kao novost. Također i molitve za ostvarenje poziva u Crkvi i svijetu nisu uobičajene u prijašnjim naraštajima vjer­nika. No, koliko su te molitve novost, toliko su i novo bogatstvo za Crkvu i nova mogućnost doživljavanja spasa po križu Isusa Krista. Spas naime uključuje i zdravlje duše, duha i tijela. Knjiga će, dakle, voditeljima molitvenih skupina i seminara poslužiti kao priručnik. Ostalima pak bit će vodič do iskustva vjere ili barem izazov da razmisle o smislu života i Putu koji je Isus Krist. 1819 PREGLED KATEKUMENATAPRVO POGLAVLJE ZAŠTO EVANGELIZIRATI VEĆ KRŠTENE? ZAŠTO EVANGELIZIRATI VEĆ KRŠTENE? - Suvremeni crkveni dokumenti o evangeli­zaciji u Crkvi ........................................ 21 Prvo razdoblje: PRETKATEKUMENAT 1. ZAŠTO ŽIVIMO-EGZISTENCIJA .. 32 2. GRIJEH - TAJNA ZLA .............. 41 3. ISUS KRIST I OTKUPLJENJE ...... 62 Drugo razdoblje: KATEKUMENAT 4. DUH SVETI - SILA BOŽJA ........ 90 4. VJERA U ISUSA KRISTA .......... 103 6. OBRAĆENJE .............................. 113 7. MOLITVA .................................. 126 Treće razdoblje: VRIJEME ĆIŠĆENJA I PROSVJETLJIVANJA 8. PRAKTIČNA PROVEDBA OBRAĆENJA ................................. 144 1. Opredjeljenje za Isusa Krista .......... 144 2. Temeljita ispovijed grijeha ............. 145 3. Osloboditi se idola ....................... 146 4. Molitva za nutarnje iscjeljenje ........ 164 5. Zaključne napomene i iskustva ....... 180 Četvrto razdoblje: OBNOVA SAKRAMENATA INICIJACIJE I MISTAGOGIJE 9. CRKVA I SAKRAMENTI INICIJACIJE .................................. 201 10. OBNOVA SAKRAMENTA INICIJACIJE .................................. 216 11. MISTAGOGIJA - MOLITVA ZA SLUŽENJE U ZAJEDNICI .............. 233 12. ŠTO NAKON OVOGA? ................... 246 Hodati trijezno dalje ...................... 247 Suvremeni crkveni dokumenti o evangelizaciji u Crkvi 1. Uvaženom rabinu došao je mlad Židov s viješću da se po gradu priča kako je došao obećani Mesija. Rabin pristupi prozoru, otvori ga širom, pogleda na ulicu i reče: »Ne boj se, ne, još nije došao. Još uvijek se ljudi međusobno ubijaju, još nisu oružje prekovali u plugove, još uvijek bolest i smrt panično zastrašuju ljude, i svi koji vjeruju još zapravo ne vjeruju.« Promatrajući suvremeni svijet, gledajući patnje pojedinaca, nepravde, bolesti i ratove nadire nam spontano pitanje: je li svijet doista otkupljen? Zar je istina daje Isus Spasitelj svijeta i daje danas u sili svog Duha prisutan u Crkvi? Sto je ostalo od Isusove Radosne vijesti, od Evanđelja, u našem suvremenom svijetu? Tko vjeruje da je Isus osloboditelj od smrti, grijeha, patnje, Zloga? Pisma nam jasno kažu da je Isus jedini Spasitelj i da nema drugog imena u kojem bi se ljudi mogli spasiti (usp. Dj 4, 12). No, gledajući izvana, čini se kao da kršćani to ne vjeruju ozbiljno. 2. Mesija je došao. To je Isus iz Nazareta. Činio je sve ono što su proroci o njemu govorili. Pokazao je da ima moć nad Zlim i nad bolestima, smrću, grijehom i prirodom. Donio je Radosnu vijest za sve ljude i za svakog čovjeka. Tražio je samo obrat njemu i vjeru u njega. Koji su to učinili, činili su djela koja je činio i on. Usred krvavih stranica povijesti uvijek je sjala nada: prisutnost Evanđelja o Isusu Kristu. No, danas kao da se sve to zaboravilo. Kao daje ostalo zapretano duboko u srcima vjernika, prekriveno 21 tradicionalnim običajima i uvjerenjima, da se drukčije i ne može vjerovati. »Svjedočanstvo života postalo je više nego ikada bitan preduvjet osnovne uspješnosti propovijedanja« — kaže na to papa Pavao VI (EN 76). Isti papa stoga zaključuje: »Crkva, navjestiteljica Evanđelja, počinje evangelizirati samu sebe« (EN 15). To je, naime, put do iskustva i svjedočenja. Evan­gelizirati »znači unijeti Radosnu vijest u svaku ljudsku sredinu i u tom srazu samo čovječanstvo iznutra pre­obraziti« (EN 18). Tako sveobuhvatno shvaćena evan­gelizacija ima dva bitna stupnja: prvotna evangeliza­cija i daljnja evangelizacija ili možda to možemo na­zvati evangelizacijom i katehizacijom. Prvotna evan­gelizacija ili naprosto evangelizacija jest navještaj Evanđelja koji budi, otvara srce, traži temeljito obra­ćenje i temeljno opredjeljenje za Isusa Krista. Katehi-zacija pak uvodi u sazrijevanje početne vjere i odgaja istinskog Kristova učenika. Evangelizacija dovodi do fundamentalne opcije — optio fundamentalis — do temeljnog izbora u vjeri, do temeljnog opredjeljenja za Isusa Krista i njegov spas. Katchi/.acija pak ide za pro­vedbom potpune metanoje, potpunog preobražaja mentaliteta, vladanja, života u duhu Evanđelja. Bez prvotne evangelizacije nema uspješne katehizacije. Papa Ivan Pavao II. o tome piše: »Ali u katehetskoj praksi treba voditi računa o tome da često nije bilo prve evangelizacije. Određeni broj krštene djece dolazi od ranog djetinjstva na župnu katehezu, a da nisu dobila nikakvu drugu vjersku inicijativu, niti još imaju jasnu i osobnu pripadnost Isusu Kristu. Osim toga, mnogo ovih iz rane i zrele mladosti, koji su bili kršteni i primili sustavnu katehezu i sakramente, još dugo okli­jevaju da povezu svoj život s Isusom Kristom, ako čak ne izbjegavaju religioznu formaciju u ime svoje slo­bode« (CT 19). Stoga Pavao VI. kaže: »Opaža se da suvremeni uvjeti sve više zahtijevaju katehetsku pouku u obliku katekumenata za mnogobrojnu mladež i odrasle« (EN 44). Katekumenatje sustavno provođenje prvotne evan­gelizacije. To je metoda i način kako nekršćanina su-stavno dovesti do krštenja, ili neobraćenog kršćanina do obraćenja i temeljnog opredjeljenja za Isusa Krista. Takav je katekumenat potreban, kaže Pavao VI, kako priprostim ljudima koji imaju neku vjeru, ali još slabo poznaju temelje, tako i intelektualcima koji osjećaju potrebu da upoznaju Isusa Krista u svjetlu u kojem ga nisu primili kroz pouku u svom djetinjstvu, kao i mno­gim drugima (usp. EN 52). Sadašnji papa Ivan Pavao II, prenoseći želje i sugestije sinodalnih otaca, kaže: »Među ovim odraslima naša pastoralna briga usmje-ruje se na one koji su rođeni i odgojeni u još nekršćan-skim krajevima pa nisu nikada mogli produbiti kršćan­sku nauku. Mislimo na one koji su u svom djetinjstvu primili katehezu prikladnu za tu dob, ali su se zatim udaljili od svake vjerske prakse i u zreloj dobi žive s djetinjastim vjerskim spoznajama; mislimo na one koji se sjećaju prerane ili nepravilne ili neprihvaćene kate-heze; na one koji premda rođeni u kršćanskim zem­ljama... nikada nisu bili odgajani u svojoj vjeri te su kao odrasli pravi katekumeni« (CT 44). Nakon toga papa dodaje da i starci i starice kao i pridošlice sa sela u grad trebaju takvu katehezu, a onda kaže sljedeće: »Treba ponoviti: nitko se u Crkvi Isusa Krista ne bi smio osjećati oslobođenim od pri­manja kateheze. To vrijedi i za mlade sjemeništarce i redovnike, kao i za sve one koji su pozvani da budu pastiri ili katehete« (CT 45). 3. Crkva je na području katehizacije napravila goleme korake i stalno čini zavidne napore. Ali na području evangelizacije načinjeni su premali koraci. Tu smo još na pionirskim radovima. Zato je 1974. godine održana Sinoda biskupa o evangelizaciji. Pavao VI. sažeo je zaključke te sinode u svojem dokumentu »Evangelii nuntiandi« (EN). Sveti zbor za bogoštovlje 1972. godine načinio je no\ i obrednik za krštenje odraslih i u njemu obredno dao cijeli katekumenat: »Red pristupa odraslih u kršćan­stvo« (RPOK). Papa Ivan Pavao II. naglasio je važ nost katekumenata, kako smo već vidjeli, u dokumentu »Catechesi tradendae«. U svijetu su nikli katekumcn 22 ski i evangelizatorski pokreti, kao: Mali tečaj (Kursi-ljo), neokatekumeni, karizmatski pokret, obnova u Duhu. Seminari za evangelizaciju Crkve na toj su liniji izrasli kod nas. Ipak se u svim dokumentima pretpostavljaju neki elementi. Prvi od tih elemenata jesu temeljite kate-heze. Nigdje nisu dane gotove, a to znači da doku­menti pretpostavljaju da ih voditelji katekumenata sami sastave. Drugi je element svjedočenje. To je određena no­vost u našem dosad življenom kršćanstvu, koju doku­menti jasno propisuju. Naše je kršćanstvo, naime, bilo tradicionalno u tom smislu da se vjera prenosila s naraštaja na naraštaj. Ona se živjela zajednički. Poje­dinac nije bio prisiljen sebe drukčije uvjeravati u ispravnost vjere. Tu su mu ispravnost jamčili naraštaji ispred njega. Bilo je to jamstvo zajednice o ispravnom prijenosu vjere Crkve. No, vjera je bila kao neotvoreni paket. Svi su vjerovali da je tako u redu. Suvremena kriza vjere i situacija dijaspore zahtijevaju da se taj »paket« otvori i da se živi od njega, a ne samo na auto­ritetu onih koji su tu vjeru predali. Potrebno je osobno iskustvo vjere. Iz tog osobnog iskustva izrasta uvjere­nje, a iz uvjerenja osobno svjedočenje. Ljudi danas traže svjedoke, kaže papa Pavao VI, koji druguju s Bogom kao da vide Nevidljivoga (usp. EN 76). 4. Treći element koji suvremeni crkveni dokumenti o evangelizaciji pretpostavljaju jest molitva. Uvijek se molilo i moli u Crkvi. O čemu je ovdje riječ? Dosad se u Crkvi katehiziralo i usput molilo. Rezultati vjere očekivali su se od kateheze i dobre propovijedi. Sad dolazimo u situaciju u kojoj se obraćenje i novost vjer­nika, sposobnog da danas živi i svjedoči vjeru, očekuju najviše od molitve. Dakle, plodovi evangelizacijske kateheze očekuju se od molitve. A to iziskuje nov način i stalno učenje molitve. Kad vjernik uvidi da se promijenio po molitvi, da je počeo »drugovati s Bo­gom«, on to može svjedočiti drugima. Ima iskustvo vjere. To pak molitveno iskustvo i sposobnost svjedo­čenja, koja iz tog iskustva slijedi, diktira i nove kate-heze za evangelizacijsko naviještanje. Drukčije će, naime, istu katehezu govoriti onaj koji nema iskustva, koji je katehezu naučio u školi, a sasvim drukčije onaj koji je prošao i doživio sve ono što kateheza obećava. Papa Pavao VI. kaže: »Ima li zapravo neki drugi način da se preda Evanđelje osim da se drugome prenese iskustvo vlastite vjere?« (EN 46). Drugim riječima, dokumenti koji govore o nužnosti evangelizacije Crkve pretpostavljaju zajednice onih koji su spašeni i koji nose spas drugima. Možemo reći da je živ kršćanin onaj koji može drugoga oživjeti, obratiti ga k vjeri, dovesti ga da druguje s Isusom Kristom. Ovdje možemo naglasiti da su tri bitna elementa evangelizacije: svjedočenje, navještaj i molitva. O svjedočenju piše papa Pavao VI: »Evanđelje mora biti najprije razglašeno svjedočenjem. To je prvi korak u evangelizaciji« (EN 21). Na drugom mjestu kaže: »Evangelizirati u prvom redu znači na jednostavan i izravan način svjedočiti o Bogu koji se objavio po Isusu Kristu u Duhu Svetom« (EN 26). Dalje govori: »Suvremeni čovjek radije sluša svjedoke nego učitelje ili ako sluša učitelje, sluša ih zato što su svjedoci« (EN 41). Nakon izravnog svjedočenja, međutim, nužno je držati kateheze. Stoga isti papa piše: »No sve to bit će nedostatno, jer se i najbolje svjedočanstvo na kraju pokaže nemoćnim, ako ne bude razjašnjeno i oprav­dano, iznijeto u obliku razgovijetnoga, nedvosmisle­nog navještaja o Isusu Gospodinu. Dakle, Radosnu vijest koja je razglašena životnim svjedočanstvom ubrzo valja navijestiti i riječju života. To razglašavanje — kerygme, propovijedanje ili kateheza — ima tako važno mjesto u evangelizaciji da se često uzima kao njena istoznačnica. Ono je ipak samo jedan vid evan­gelizacije« (EN 22). No, ova dva elementa, bez trećeg — molitve — pot­puno su bezuspješna. »Bez djelovanja Duha Svetoga evangelizacija uopće nije moguća« — kaže papa (EN 75). »Bez njega ništa ne vrijedi, ni najvještija priprava navjestitelja. Sve psihološke i sociološke, do u tančine 2425 razrađene sheme bez njega se ubrzo pokazuju bezvri­jednima« (EN 75). Zato papa potiče »sve blagovjes­nike da neprestance mole Duha Svetoga s vjerom i žarom. Mi kažemo svima« — piše dalje papa — »naša revnost u naviještanju treba da izbija iz istinske revno­sti života koji se hrani molitvom« (EN 75 i 76). Neop­hodno je stoga govoriti, »a ta potreba uvijek je prijeka, o traženju samoga Boga po molitvi, naročito po molitvi klanjanja i zahvaljivanja« (EN 28). Crkva je ne samo zapovjedila da se evangeliziraju vjernici, te odredila što sve ulazi u evangelizacijsko djelovanje, nego je dala i red održavanja katekume-nata. On je razrađen u obredniku »Inicijacija« (RPOK). Taj je red katekumenata posvećen kršćanskom stari­nom i zamišljen prvenstveno za nekršćane. No, uz male prilagodbe, on se pokazuje izvrsnom metodom i za dovođenje do iskustva vjere onih koji su kršteni kao djeca, a nikada se nisu potpuno opredijelili za Isusa Krista, kao i za one koji, iako obraćeni, žele dublje proniknuti otajstva Kristova i zadobiti njegova obe­ćanja. 5. Ova je knjiga pokušaj provedbe tog katekume­nata s odraslim vjernicima. Nastojali smo zadržati sve bitno u sustavu katekumenata i prilagoditi ostalo već krštenim i katehiziranim vjernicima. Knjiga je, dakle, prvenstveno namijenjena kršća­nima vjernicima. No, uz male nadopune, jednako je prikladna i za nekršćane koji žele pristupiti sakramen­tima inicijacije. Osim provedbe katekumenata na seminarima, ovdje je dan način provedbe u skupinama. Dok se na semi­naru katekumenat može provesti za četiri dana — u skladu s četirima razdobljima — ili za osam dana, dotle se u skupini može provesti za 3-4 mjeseca na tjednim sastancima. No, knjiga je prikladna i za one koji žele sami uz pomoć knjige proći kroz katekumenat i doći do isku­stva vjere. U svakom slučaju, knjiga nije izrasla samo u »teo­loškom laboratoriju« Hz knjiga), nego i na terenu, uradu u Crkvi. Ona se i potvrdila kod sudionika teča­jeva. Njezine tvrdnje stoga nisu samo obećanja, nego ostvarenja koja zovu na nova ostvarenja kod svakoga tko želi svjedočki zaživjeti svoju kršćansku vjeru. Papa Pavao VI. kaže da je sposobnost svjedočenja jasan znak istinitosti evangelizacije. »Napokon, čovjek koji je evangeliziran sam počinje evangelizirati. To je pro­vjera istinitosti, kamen kušnje u evangelizaciji: nemo­guće je i zamisliti da je netko Riječ prihvatio i predao se Kraljevstvu, a da sam sa svoje strane ne počne svje­dočiti i naviještati« (EN 24). Dosadašnji je rad, opisan u ovoj knjizi, prošao taj ispit i položio ga, čini se, uspješno. Nakon ovog kratkog uvoda u dokumente Crkve o evangelizaciji Crkve proslijedit ćemo korak po korak put katekumenata. Prije nego prijeđemo na rad prema knjizi, dobro je odgovoriti na nekoliko pitanja i odgovore pribilježiti u bilježnicu. Promisli Jesi li zadovoljan svojim životom? Što bi u njemu htio promijeniti? Što misliš, postoji li za tebe Bog? Ima li vjera danas smisla? Jesi li zadovoljan svojom vjerom? Što te u njoj smeta? Što tebi donosi vjera? Kakvu bi vjeru htio imati? Ili — napiši jednu od ovih rečenica, pa onda nastavi: — Po mom uvjerenju, u ovom povijesnom trenutku pravi bi kršćanin trebao biti... — U mom dosadašnjem životu vjera je bila kao... — Za mene je Crkva ustanova koja... — Čim se počne govoriti o vjeri, Crkvi i Bogu, osje­tim... — Htio bih da moj život bude... Važno je iskreno zapisati svoje uvjerenje, osjećaje, misli. Ne pisati ono što smo čuli od drugih, nego samo ono što osobno osjećamo i mislimo. 2627 MolitvaDuha Svetoga, svetu Crkvu katoličku, općinstvo svetih, oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela i život vječni. Amen. Imaš li ti iskustvo vjere? Jesi li kada osjetio da ti je Bog sasvim blizu? Jesi li kada doživio iznenadnu Božju pomoć? Je li ti Bog već kada uslišao tvoju molitvu? Možeš li reći da si Boga već susreo? Jesi li dovoljno kritičan u svojoj vjeri ili u svojoj nevjeri? Saborski dokument o Crkvi u suvremenom svijetu kaže: ■>Nove prilike utječu i na vjerski život. S jedne ga strane i/oštreniji kritički duh čisti od magijskog shvaćanja svijeta i od preostatka praznovjerja te zahtijeva više osobno i djelo­tvorno prianjanje uz vjeru, tako da mnogi dolaze do življeg iskustva Boga« (GS 7). Kad bi sada trebalo moliti, što bi ti rekao Bogu? Bi li ovako mogla izgledati tvoja molitva? »Znaš, Bože, Meni su rekli da tebe nema. A ja, budala, mislio sam da je to istina. Ali, jedne noći, Iz rupe koju je iskopala granata Ugledao sam tvoje zvjezdano nebo I shvatio da su me prevarili. Znaš, Bože, bit će teška bitka I tko zna, Možda ću pokucati na tvoja vrata. Hoćeš li me primiti? Evo, Bože, već se čuje bojna truba. Moram ići! Ali, začudo, Ja se smrti više ne bojim.« (Molitva pronađena kod brojnih vojnika u II. svjetskom ratu). Znaš li koja je temeljna kršćanska molitva? To je: Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji. Kruh naš svagdanji daj nam danas. I otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim. I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla. Amen. Znaš li što vjernik Katoličke Crkve vjeruje? Evo sadržaja vjere izražene u »Vjerovanju apostolskom«: Vjerujem u Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje. I u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospo­dina našega, koji je začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice, mučen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro i pokopan; sašao nad pakao, treći dan uskrsnuo od mrtvih; uzašao na nebesa, sjedi o desnu Boga Oca svemo­gućega; odonud će doći suditi žive i mrtve. Vjerujem u Literatura Na početku ovog puta prema iskustvu mogu ti pomoći ove knjige: A. Frossard, Bog postoji, ja sam ga susreo, Zagreb 1971. D. Wilkerson, Na život i smrt, Zagreb 1970. H. Miihlen, Uvođenje u osnovno iskustvo kršćanstva, Zagreb 1980. 2829 DRUGO POGLAVLJE Prvo razdoblje PRETKATEKUMENAT Obrednik RPOK o pretkatekumenatu To je prvo od četiri razdoblja i namijenjeno je prvoj evan­gelizaciji (usp. RPOK, br. 7). »Iz evangelizacije rađa se s Božjom pomoću vjera i početno obraćenje, po kojemu će svatko osjetiti odvratnost od grijeha i sklonost k otajstvu božanske ljubavi« (RPOK, br. 10). U pripravnicima treba u tom razdoblju dozvati »živu spremnost da idu za Kri­stom« (RPOK, br. 10). Treba im pokazati duh kršćana koji žele upoznati i iskusiti. Zato su važni i prijateljski razgo­vori s onima koji imaju iskustvo vjere. Osobito je važno da evangelizirani vjernici prate pripravnike molitvom (usp. RPOK, br. 12 i 13). U to je vrijeme već dobro da se onaj koji se želi potpuno opredijeliti za Isusa Krista odlučno odrekne praznovjerja, magije ili spiritizma, ako se time bavio. Ovo što propisuje obrednik provodit ćemo tako da naj­prije kroz meditativnu molitvu »osjetimo« elementepretka-tekumenata, zatim posvijestimo te elemente razmišljajući i pišući prema pitanjima koja predlažemo kao pomoć, a onda dajući opširnu katehezu o ljudskoj egzistenciji, gri­jehu i otkupljenju, te na kraju dodamo neka svjedočanstva drugih o životu, grijehu, Isusu Kristu. Evo najprije meditacije, pitanja, kateheze i navoda dru­gih o čovjekovoj sudbini na zemlji. 31 1. ZAŠTO ŽIVIMO?— Htio bih da moj život (ne) bude kao... — Ja mislim da Bog (ne) postoji, ali... — Moj dosadašnji život bio je kao... — Kad bih se ponovno rodio, tad bih... Znaš li što znanost kaže i zna o postanku svemira, zemlje i svijeta? Može li se dokazati da Boga nema? Svemir izgleda neizmjerljiv, neprohodan i beskonačan. Jedni vjeruju da Bog postoji, drugi vjeruju da ne postoji. Tko ima pravo? Može li se doći do istine? Sto misliš, tko je Isus izNazareta? Ima li on što reći i pomoći čovječanstvu? Jesi li vjernik ili nevjernik? Akoje Bog stvarnost koja ulazi u tebe kad otvoriš vrata svoje svijesti, a otvaraš ih onda kada povjeruješ, hoćeš li zaplivati, skočiti u tu »sigurnu nesigur­nost«? Pokušaj to možda ovom molitvom: Meditacija Promisli na trenutak: tko si ti? Saberi se, stani pred samog sebe i gledaj. Odakle si došao na zemlju? Zašto baš u ovu obitelj, ovaj narod? Zašto moraš nositi baš to tijelo, tu kosu, te ruke; govoriti baš taj jezik, hodati takvim nogama? Zašto? Jesi li sam izabrao svoj život i životne situacije? Jesu li te roditelji odabrali i takvim učinili? Tko je tebe poslao u svijet? Tko stoji iza tebe? Tko? Je li prostor oko tebe prazan ili su u tebe usmjerene neke simpatične oči? Jesi li izišao ni iz čega ili si projektiran, planiran, željen, poslan u život? Nisi ti sebe izabrao. A tko te izabrao? Prostor oko tebe nije prazan. On je prepun zraka, prepun nevidljivih čestica. Sve je puno, iako to ne vidiš prostim okom. Netko tko je tebe odabrao, želio, stoji iza tebe. Izvor tvojega života... Zovemo ga Bog, Stvoritelj, začetnik ži­vota. Prepusti se toj istini da ti postojiš stojeći pred onim tko te poslao u svijet — pred Bogom. Sav uroni u tu stvarnost. Ti i Bog ovdje prisutni! Život je čudesan. Neka to uvjerenje iz glave prijeđe u tvoje srce i život. Ostani tako petnaestak minuta. A onda pokušaj reći ili napisati koju riječ — molitvu — Bogu. Molitva Nepoznati, koji se vječito skrivaš mom oku, pokaži mi da si živ. Srce te moje sluti. Iziđi iz skrovišta i otkrij mi lice svoje. Bože, ako postojiš, ne dopusti da ostajem daleko od bogatstva života koje mi nudiš. Ali, ako te nema, onda bih htio biti siguran da moram sam izići na kraj sa životom. Oslo­bodi me od neopredjeljenosti i mlakosti. Daj mi skočiti u pun život, da ne lutam i da uvijek istinu živim i govorim. Amen. A sada pozorno čitaj sljedeći tekst prve kateheze. Zašto živimo? — Egzistencija 1. Ranjen i ispaćen u logorima smrti mladi se Oleg vraća u život. Ulazi u prodavaonicu, ali platnenu ko­šulju može kupiti tek u mislima. Nema novaca da je plati. Uto ulazi muškarac u lijepu ogrtaču, svježe obrijan, bez ožiljaka, s kravatom i mekim šeširom te zatraži svilenu košulju: »Recite, molim vas, imate li broj pede­set, ali s ovratnikom od trideset sedam?« Olega nešto ubode. Sjetio se kako su ljudi kisnuli u rovovima, kako Promisli — Moja najdublja čežnja jest da... — Moj bi život bio prepun smisla kad bih... — Najviša vrijednost mojega života jest u... 3233 su ih bacali u zajedničke grobove, u malene jame na polarnoj studeni, kako su ljude odvodili i do ni puta u logor, ljudi su umirali na putu iz logora u logor, kako su ljudi mukotrpno kopali pijukom zarađujući jedva za pokrpanu bluzu, a ovaj ne samo da uzima svilenu košulju nego joj zna i broj ovratnika. Taj broj ovrat­nika! Zašto je život tako složen? Čemu da se vrati u takav život? Ako čovjek pamti broj ovratnika, nešto drugo mora zaboraviti! Nešto važnije od ovratnika! Neobična zaboravljivost vlada ljudima. Brinemo se i uznemirujemo za detalje života, a u opasnosti smo da izgubimo čitav život. Ponosimo se da znamo otkuda gradovi, brda i mora, a ne znamo tko je i otkuda je čov­jek. Potrebno je stoga najprije pogledati ima li čovjek temelj na kojem bi stajao. »Postoji« li uopće čovjek? 2. Najteži i najveći problem čovjeka i njegovih tra­ženja jest činjenica da nešto uopće postoji. Zašto nije ništavilo? Sigurno je da ništavilo nije nikada bilo. Da je nekada bilo, i sada bi bilo — ništa. Iz ništa ne može nastati nešto. No, to znači daje opstojanje, nešto, egzi­stencija — oduvijek. Nikad nije nastalo, nego naprosto jest. Ali, zašto, otkuda, kako to? Zašto uopće nešto postoji? Zašto postojiš ti? Zašto sam morao nastati ja? Gdje je početak svega? Nema ga. Svijet, ti i ja imamo početak. Ali, postojanje kao takvo nema početka. Vječnost? Ali, što to znači? To su vrtoglave misli. Niš­tavilo ne može postojati, egzistencija je neuništiva. Zašto? Nema odgovora. 3. Ne znamo kako su nastali svemir i zemlja. Zna­nost o tome malo zna, tek stvara hipoteze. Ne znamo odakle ljudi dolaze na zemlju. Gdje si bio prije rođenja? Tko je odlučio da ti živiš na zemlji? Nitko te nije pitao želiš li živjeti na zemlji. Ni tvoji roditelji ne znaju odakle si došao i tko je baš tebe po­slao u njihov dom. Oni su očekivali dijete, a došao si im ti, konkretan i određen. Oni nisu mogli birati dijete, kao što ni ti nisi mogao birati roditelje. Pa ipak, rodivši se, ti se vladaš u roditeljskoj kući kao gospodar. Svi se moraju za tebe godinama brinuti, ti imaš prava kao da si odavna bio tu i zaslužio život i brigu.4. Kao što nisi odlučivao o svom rođenju, tako ne odlučuješ ni o svojoj smrti. Umrijet ćeš, a da to ne želiš. Ne možeš se smrti osloboditi. U nju ćeš biti uvu­čen kao što si ubačen u život i postojanje. Život ti je darovan rođenjem, ali darovana ti je i smrt. Njome ne raspolažeš, kao što ne raspolažeš ni svojim životom. Samo je možeš prihvatiti ili od nje bježati. No, izbjeći joj ne možeš. Ti također ne znaš kamo ideš kroz smrt. Je li smrt početak nečega novoga ili kraj svega tvog opstojanja? Mnoštvo ljudi kaže da postoji život iza smrti. Drugi pak tvrde da ne postoji. O životu poslije smrti može se sa znanstvene strane samo nagađati. Smrt je nepo­znanica. 5. Čovjekov je život između rođenja i smrti kao upaljena iskra između dva mraka. Čovjek se rođenjem uspinje na zemlju, a smrću silazi s nje. Ne zna ni odakle se uspeo ni kamo silazi. Čemu onda život? Kako živjeti? I koji je život ispravan, a koji neispra­van? Ako život nema cilja ili ako čovjek ne zna za cilj. onda nijedan život nije put do cilja i svaki život može biti taj put. Čovjek, dakle, samo tumara životom ako mu se ne otkrije cilj i smisao. 6. Ne samo rođenje i smrt nego je i sve drugo čov­jeku darovano. Nisi mogao birati hoćeš li biti muško ili žensko, hoćeš li biti inteligentan ili ne, hoćeš li se roditi zdrav ili bolestan, želiš li biti siromašan ili bogat. Nisi mogao birati oblik svoga tijela, boju kose ili očiju, noge i ruke, visinu i duševne sklonosti. Sve si to dobio. Od toga ne možeš pobjeći. Samo prihvatiti. To znači da se nitko ne može ponositi svojim sposobnostima jer ih nije sam stekao. I nitko se ne treba sramiti svojih ne­sposobnosti i bolesti jer ih je dobio. Svatko od nas ima svoj život, svoje situacije, svoje zvanje, svoju obitelj, svoju bolesnu ili zdravu djecu, svoje prijatelje, svoje grijehe. Svakom je dana njegova mjera života kao zadaća ili put. Po svemu tome čovjek se ne može pro­cjenjivati. U duhu, u osobnosti, svi smo isti. Razliku­jemo se nekako izvana. Svi smo iz istog izvora izišli. 3435 ali imamo različite uvjete života. No, zašto tako nejed­nako? I zašto ne možemo promijeniti svoje mogućno­sti? Tko nam sve to daje u ruke? Zašto jedan mora biti slijep cijeli život, a drugi vidi? Zastoje jedan paralizi­ran, a drugi zdrav? Zašto jedan umire mlad, a drugi doživi duboku starost? Zašto je jedan slavan, a drugi nevažan i skriven? Zašto nepravde i nejednakosti? 7. Svaki je čovjek original i jedinstven u povijesti čovječanstva. Nikada nitko nije postojao baš kao ti. Samo si ti među nepreglednim mnoštvom. Ti sam. Nitko drugi nije bio i neće biti ti. Ti si stoga važan u toj jedinstvenosti, a ne toliko u tome što činiš. Ti si kao osoba dragocjen. Bez tebe bi čitava stvarnost i ljudska povijest bila siromašnija za jednoga jedinstvenoga, za jedan biser. Ali, tko si zapravo ti? Poznaješ li sebe? Iz čega si to satkan, kakav si u svome biću, kamo to ideš? Tko da ti na to odgovori? 8. Ako si ti jedinstven, original, onda je jasno daje jednom netko baš tebe »projektirao«, baš na tebe mis­lio, baš tebe posebno stvarao. Ti nisi serijski proizvod čovjeka, nego original. Netko te htio. Znači, ti si že­ljeno biće, voljeno. Netko je htio da ti postojiš, nekome se sviđaš, nekome je baš tvoj život, čitava tvoja situacija bila važna i draga. Ti si drago i voljeno biće. Ali, tko te volio? 9. Postoji li Netko tko te planirao i poslao u svijet.1 Postoji li Bog? Jedni vjeruju da postoji, drugi vjeruju da ne postoji. Ali, nitko ne zna sigurno. Bog je, čini se, neistraživa nepoznanica. Međutim, ako uopće nešto postoji, onda mora po­stojati Bog. Jer, sve je nastalo, ali egzistencija, bitak, ono osnovno u svemu, nije moglo nastati, jer nikada nije bilo moguće da iz ništavila nastane nešto. Daje nekad bilo ništavilo, ostalo bi do danas. Ali, ako je oduvijek nešto, onda je to vječno, onda je ono izvor svih nastajanja. Ako je pak u čovjeku svijest i ako u svemu »diše« inteligencija, zakonitost, onda znači da je negdje u počecima svega um. A gdje je svijest, tamo je i osoba. Čini se daje sasvim logički zaključiti: akouopće nešto postoji, onda postoji Bog. Ili: lakše je dokazati da postoji Bog nego čovjek. Čovjek tako kratko živi da možemo reći kako ga zapravo i nema. A Prvo biće — Bog — nema početka ni kraja. No, i zai­sta, postoji li? Može li se susresti s njime? 10. Ako Bog postoji, kakav je on? Zašto dopušta zlo na svijetu ako je dobar? Ili on to zlo ne može uniš­titi? Onda nije svemoguć! Ili to ne želi? Onda nije dobar, ni pravedan. Kako izići iz bezbroj upitnika o Bogu koje čovjeku nameće život? Odakle zlo ako je Bog dobar? Kako pokraj dobroga Boga može postojati Zli? Gdje je Bog"? Što kani s čovjekom? A što ako Boga nema? No, kako saznati ima li ga, kakav je? Ili da ga nema? Čovjek ne može sam riješiti te zagonetke. On je u svojoj egzistenciji kao u kugli zatvoren, prikovan za Zemlju i ne zna stoje izvan te kugle. Netko mora doći izvana da bi mu rekao tko je Bog, odakle je čovjek i kamo ide svijet. Ima li zemlja takvoga čovjeka? 11. Mi smo stranci na zemlji. Život nam je gurnut u ruke, a da nitko ne zna odakle ni zašto. Ne znamo zašto usred svemira postoji malena planeta Zemlja. Ne znamo ima li svemir kraj. Ne znamo kamo se stiže nakon smrti. Ne znamo zašto se moramo ubijati, zašto se mrzimo, zašto nam ne uspijeva raspolagati životom i smrću. Ne znamo ni za budućnost zemlje, ni svemira, ni nas samih. Mi smo neki čudni zatvorenici usred sve­mira. Ništa o sebi ne znamo. Živimo šablonski, jedan naraštaj predaje drugome svoj način života, ali nitko nikome ne zna saopćiti tko smo mi. Zašto nijedno dijete ne zna ispričati odakle je došlo u majčinu utrobu? Zašto se nijedan mrtvac nije vratio da nam ispriča o onostranom životu? Zašto ne raspolažemo svojom sudbinom? Zašto smo prisiljeni primiti sebe i svoj život, a da ništa ne možemo promijeniti? Zašto ne možemo sebi osigurati besmrtnost? Mi smo darovana bića. Život je tvoj tebi darovan. Ali od koga? I tko si ti? Nitko to ne zna. Ni znanstvenici, ni filozofi, ni osni­vači religija, ni mudraci. Nitko. Jer, svi smo samo ljudi. U nama je, dakle, vapaj za smislom, vapaj za 3637 Spasiteljem. Ipak, ima li netko tko bi to mogao znati? Ima li netko tko nije prikovan samo uz ljudsku egzi­stenciju, nego je i izvan nje? Izgleda daje samo jedan takav čovjek postojao u povijesti — Isus iz Nazareta. No, o tome kasnije./// nikoga. Ljudi imaju svoju zemlju. (Svi je negdje imaju.) Ljudi imaju svoga brijača i svoje mjesto u gostionici. Ljudi imaju svoje subote i svoje sportske priredbe, svoje male i skromne zabave koje sebi pružaju. Sto to ljudi imaju? Tiho idem dalje. Samo sebe ljudi nemaju. (M. Slaviček) Trebalo bi se konačno sastati sa već davno odbjeglim vlastitim srcem. (M. Dizdar) Bog izbija kao svjetlo iz svake stvari stvorene i svakog života koji se miče. Osamljen kamen na žalu ima aureolu njegova daha, i oblijeva ga jutrom i večerom, kao ljubičast fluid, sjaj sunca koje se ne vidi. On je kao toplina u dahu svega što živi. On je gluh za sate koji izbijaju i cijepaju vrijeme na par-čad, i on je slijep za dan i noć i sve promjene vre­mena. On je kao miran sjaj i velika tišina u kojoj se čuje glas koji ga niječe. On tako dobro šuti da se već pomišlja da ga nema. A on je mirno srce svih atoma. (I. Andrić) Ja moram noću da se dižem, da te tražim i pitam: Koje je moje mjesto i moj kraj, jer ne mogu ni ja dovi­jeka živjeti kao siroče bez imena i puta? Sto sam ja ovdje u svijetu? — Stablo na vjetrovitu mjestu. Cvijet ukrajputa. Kameni stup, osamljen na ruševinama, koji ne drži svoda i ne služi ničem nego puca na mrazu i gori na žegi, i još onako polomljen i sam kazuje slavu koje više nema. (I. Andrić) Molitva Ostani nekoliko trenutaka u mislima. Pokušaj uvidjeti gdje je sigurnost života i to stavi u temelje svog bića. Pođi u mislima Isusu Kristu i reci mu što te još muči. Možda molitvom: Isuse, ti si postojao na zemlji i sada nekako postojiš. Oslo­bodi me sumnji i nesigurnosti. Htio bih živjeti onako kako je najbolje i najkorisnije. Sigurno je da mora postojati tvoj i moj Otac —Bog i Početak svega, ali u meni je još nered i strah da ne budem prevaren, da ne skočim u prazno, da ne budem ismijan, da ne lutam, da ne živim uzaludno. Zar je moguće da nema srca iz kojeg sam izišao? Zar je moguće daje izvan ovog vidljivog sve ništavilo? Zar je moguće da smo prepuš­teni zlim silama? Isuse, ti si vjerovao, ti si živio pravo i svi su te voljeli i danas te vole. Izvedi me u svjetlo. Razveži ili slomi moje okove. Pokaži mi one predjele života koji su mi do sada bili zatvoreni i skriveni. Pomozi mi, približi mi se, učini nešto za mene, molim te. Amen. Iskustva Vidim, zastavši u hodu Ljudi imaju svoje šlagere koje pjevaju o protekloj mladosti Ljudi imaju obiteljske i prijateljske proslave i sastanke. Ljudi imaju svoje ljubavi i pjesme u kojima plaču i tješe se i zaboravljaju, Ljudi imaju poneku ženu ili prijatelja ili nikoga. 3839 Literatura U tvojim egzistencijalnim traženjima pomoći će ti i ovi teks­tovi i knjige: Stari zavjet Post 1—3 Ps 8, Ps 19, Ps 62, Ps 104, Ps 139 Job 3; 7; 14: 38; 39: 42 Mudre izreke 1: 4; 8 Novi zavjet: Iv 6. 59—71 Mk 8. 34—38 Iv 3. 16-21 A. Kusić, Suvremena misao — izazov vjeri, Duvno 1982. Ž. Kustić, Priroda govori o Bogu, Zagreb 1981. H. Arias. Bog u kojega ne vjerujem, Korčula 1971. T. Ivančic. Oče..., Zagreb 1982. A. Augustin, Ispovijesti, Zagreb 1982. P. Chauchard, Vjera kršćanskog znanstvenika, Zagreb 1977. S. Weil, Iščekivanje Boga, Zagreb 1979. G. Hasenhiittl, Nepoznati Bog?, Zagreb 1982. H. Zahrnt, Potječe li Bog od čovjeka, Zagreb 1980. V.E. Frankl, Bog podsvijesti, Zagreb 1980. D. Kalajdžić — B. Duda, Jesmo li sami na putu, Zagreb 1980 B. Pascal, Misli, Zagreb 1969. A. Kusić, Filozofski pristup Bogu, Split 1980. D. Šimundža. Problem Boga u suvremenoj književnosti, Split 1983.2. GRIJEH — TAJNA ZLA Uvod Druga kateheza u pretkatekumenatu je o grijehu. Svima je jasno da treba činiti dobro, a bježati od zla, da treba ljubiti i praštati i da je u tome veličina života. Pa ipak, činimo toliko zla, ne možemo praštati, gra­bimo sve oko sebe, kao daje sve samo za nas i kao da smo sami na svijetu. Očito nam je da svjetlo postoji u svijetu, a ipak osjećamo da smo utonuli u tamu. Slu­timo da postoji Bog, srce nam ga gotovo pipa, a opet je to tako daleko i nesigurno. Htjeli bismo biti dobri, a zlo je jače od nas. Gdje je uzrok, gdje su korijeni toj nedo­sljednosti i toj nemoći u nama? Kako iz toga van? Po­stoji li izlaz? Meditacija Sjedni u mirnu prostoriju, opusti se i pokušaj misliti srcem. Pred sobom vidiš ljudsku povijest. Jedna je rijeka te povijesti svijetla, junačka, »puntarska«, a druga mračna, krvava, podla, blatnjava. U svakom čovjeku vidiš tu dvoj­nost najveći svetac ima tame i nije bez grijeha, i najodvratniji zločinac nije bez iskre svjetla i bez dobrih djela. U čemu se razlikuju? Svetac vjeruje da se dobrotom stiže do cilja života, a zločinac vjeruje daje zlo jače i korisnije. Gdje sam ja? U toj povijesti vidim jedan lik koji govori: »Tko će me od vas optužiti za grijeh?« — Isus iz Nazareta! Pođi k njemu i osluškuj kraj njega tajnu grijeha i tajnu pobjede nad gri­jehom. 4041 Ostani dvadesetak minuta u meditaciji, a onda zapisi molitve koje ti nadolaze. Pokušaj razgovarati s Isusom. Molitva je ulazak u vjeru. Njome slupaš U dodir s Isusom, s Bogom. Njome se sjedinjuješ s Bogom, »Uključuješ« se u Boga, kroz molitvu struji Božje znanje i Božja snaga u tebe.kojem ćeš grijeh vidjeti onako kako ga vidi Bog. Spoznat ćeš ono što je ljudima inače nespoznatljivo. Moli svojim rije­čima, reci Bogu iskreno što misliš i osjećaš, ali i zašuti; osluš-kuj u tišini Božji glas u sebi i oko sebe. To može izgle­dati i ovako: O Bože, tvoje je ime sveto. Daj mi sjaj svoga svjetla da uvidim tko sam i što me sputava te ne mogu k tebi. Bojim te se, Bože, jer sam grešan čovjek. Htio bih voljeti ljude, ali su mi mržnja i laž bliži. Htio bih započeti graditi novi svijet, ali sam nemoćan i bezvoljan. Nadahni mi vjeru da se s tobom može i ono što izgleda nemoguće. Nauči me svojem putu, Bože. Amen. Nakon toga polagano pročitaj katehezu o grijehu. Grijeh — tajna zla 1. U nekoj šumi u Indiji — kaže priča — živjela je skupina majmuna. Jedne zimske večeri, dok su drhtali od zime, ugledaše krijesnicu. Pomisliše daje to vatra. Pažljivo je uzeše, pokriše je suhom travom i lišćem, te ispružiše ruke misleći da će se na njoj ugrijati. Jedan majmun čak poče puhati u krijesnicu da bi se raz-gorio plamen. Ugledavši ih, neka ptica sa zlatnim krilima doleti i reče: »To nije vatra, to je krijesnica.« No, majmuni nastaviše puhati. Ptica je sve upotrijebila da ih razu­vjeri, kad je jedan majmun zgrabi i ubije. Zatim opet svi nastaviše puhati. Ujutro su svi oni bili mrtvi od hladnoće. U svim ljudima postoji iskra nade za budućnost zemlje i čovječanstva na njoj. Ljudi pokušavaju ras­plamsati tu nadu. Politički autoriteti i predstavnici religija, filozofi i učenjaci, pa i svaki čovjek u svojim se razmjerima trudi da bi se uništila tama zla i hladnoća mržnje, a razgorjeli ljubav, mir, razumijevanje i prav­da. Ali zlo stalno prevladava. Ljudi umiru a da nisu potpuno rasplamsali nadu. Plemeniti su svi napori u tom smjeru, ali nitko ne uspijeva uništiti zlo na zemlji. Jedini čovjek u povijesti, koji dovikuje svim pozemlja rima da se ne mogu sami izvući iz zla, nego da će ih Promisli Uzmi olovku i papir i pokušaj razmišljati u skladu s rečenicom: — Moj životni optimizam najviše ugrožava... — Kad pomislim na patnje i nepravdu u svijetu, tada mi Bog izgleda kao... — Grijeh (zlo) najsnažnije sam doživio kad sam... — Po mome mišljenju grijeh je... — U svijetu bi bilo lijepo kad ne bi... — Sebi se činim najodvratnijim kada... — Kada čujem riječ grijeh, tad mi prvo na pamet do­lazi... — U životu se najviše bojim... Pročitaj treće poglavlje Knjige postanka (Post 3). Što ti se čini, mogu li ljudi pobijediti grijeh, zlo, patnje? Je li to nešto prirodno ili čovjeku i svijetu nametnuto? Jesu li ljudi ikada pobijedili zlo? Zna li znanost odakle zlo, gdje mu je početak? Nisu li svi napori čovječanstva usmjereni unište­nju zla, pobjedi nad grijehom? Jesmo li u ovom stoljeću snažne tehnike, znanosti, misli u tome uspjeli? Nije li čovje­kov život vapaj za izbavljenjem? Vapaj za nekim tko bi mogao pobijediti zlo? Je li nebo odgovorilo na taj vapaj? Tko je zapravo Isus Krist? Molitva Da bi mogao razumjeti govor o grijehu, potrebna je ne samo ljudska nego i Božja inteligencija. Zato se pomoli prije nego što počneš čitati sljedeću katehezu. Molitva te sjedi­njuje s Bogom. U njoj s Bogom razgovaraš. Slušaš Boga i njemu govoriš. Uključiš li radio-aparat u struju, čuješ riječi i pjesme. Ako svoj um i srce, svoj duh, »uključiš« u Boga, sje­diniš s Bogom, čut ćeš Božji glas u sebi. Zasjat će ti svjetlo u 4243 on osloboditi, jest Isus iz Nazareta. No, ljudi su ga ubili. I danas mnoštvo ljudi ubija njegov glas u sebi. A ipak, on je pravo govorio i pokazuje ispravan i moguć put u slobodu od grijeha. To Crkva vjeruje već dvade­set stoljeća. Razmotrimo sada što je grijeh. 2. Grijeh je izraz za zlo koje čovjek počinja prven­stveno u odnosu prema Bogu, a onda i u odnosu prema čovjeku. Grijeh je krivica koja se ispašta pred Bogom i koju samo Bog može oprostiti. Grijeh je stoga nagla­šeno religijski pojam. No, ono što se njime želi reći, objektivno živi u ljudima i obično se naziva krivnjom. Krivnja je zlo za koje ljudi odgovaraju pred savješću, pred ljudima, pred poviješću, pred sudom ili, konačno, pred Bogom. Naziv grijeh ili krivnja označuju nega­tivnu stvarnost u čovjeku za koju on odgovara. No, gri­jehom se naziva i ono zlo za koje čovjek nije potpuno odgovoran, ali je ono zlo u sebi. Tako nehotice ubiti čovjeka jest grijeh i zlo, ali nije krivica, jer je nehotično djelo. To je objektivno zlo, ali nema subjektivne kriv­nje. Grijeh je, dakle, širi pojam od krivnje. 3. Promatran metafizički, iz područja filozofije, gri­jeh je pomanjkanje dobra. Tamo gdje bi trebalo biti dobro, lijepo, vrijedno i istinito, a nije, to je grijeh. Gri­jeh je nedostatak, a prati ga krivnja. Bog kao apsolutno biće ne može imati grijeha. Njemu ne može nešto nedostajati. On je punina bitka, on je apsolutna egzi­stencija. Sve drugo ima samo relativnu egzistenciju. Sve i svi postoje samo ukoliko su u odnosu prema Bogu, ukoliko komuniciraju s Bogom. Sve zahvaljuje svoju egzistenciju Bogu, prvotnom i apsolutnom bit­ku. Bez njega nema opstojnosti. S Bogom se može biti egzistencijalno i svjesno. Egzistencijalni je odnos onaj koji čini da sve postoji. Svjesnije odnos osobno pria­njanje uz Boga, slobodno, odgovorno. To je prijatelje­vanje s Bogom o kome ovisi slobodna, osobna, svjesna čovjekova egzistencija. Grijeh je, dakle, kidanje svjesne komunikacije ili odnosa s Bogom. Prekidanje svake komunikacije sHogom značilo bi ništavilo. Prekidanje svjesne komu­nikacije znači blokiranje svjesnih, osobnih čovjekovih procesa. U svakom slučaju, kidanje komunikacije s Bogom znači ugrožavanje života. Budući da je život dar Božji, Božje djelo, onda je to uništavanje Božjeg djela i stoga nepravda prema Bogu. Zato je grijeh napad na Boga i krivnja prema Bogu. Čovjek je stvoren slobodan i zato se može oprijeti Bogu. Joergensen je taj odnos izrazio u priči o ludom pauku: Jedno jutro pauk se probudi nešto zlovoljan. Poče razgledavati niti svoje mreže. Sve su bile savršeno razapete, samo mu se jedna činila besmislenom. Ona je sezala visoko do neke grane i kao da nije ničemu koristila. Onako zlovo­ljan pregrize tu okomitu nit. U taj se čas zajedno s mre­žom nađe u blatu ispod živice. Taje naime nit čitavu mrežu držala iznad zemlje. Tako je i s komunikacijom s Bogom. Čini se da vjera ničemu konkretno i materijalno ne koristi. Ona, međutim, čitav život na zemlji drži na ljudskoj razini. Kad čovjek prekine nit vjere, nit koja ga veže s Bogom, događa se pad. Grijeh je zapravo pad. Čovjek, dakle, ovisi o Bogu. On je Božji dar. On živi ako komunicira s Bogom. Sebi ugrožava život ako blokira komunicira­nje s Bogom u bilo kojem pogledu. Tada u sebi osjeća odgovornost koja se izražava preko savjesti. To je odgovornost Darovatelju života — Bogu. 4. Što grijeh jest a što nije, čovjek ocjenjuje svojom ugrađenom sposobnošću koja se zove savjest. Savjest je središte čovjekova života. Ona je izravna veza čov­jeka s Bogom. U savjesti se čovjek osjeća odgovornim Nekome. On se ne može opravdati sam pred sobom. Protiv grižnje savjesti uzaludni su ljudski razlozi. U savjesti čovjek nije odgovoran pred ljudima. Često je upravo zbog savjesti spreman ići protiv uvjerenja dru­gih ljudi i povijesti. Čovjek se u savjesti osjeća odgo­vornim nekome tko stoji iznad njega, ljudi i zemlje. Savjest je čovjekova svetinja. Gaženje savjesti čov­jek doživljava kao gaženje vlastitog života. Čistoća savjesti važnija je od života. Za poštenje, čast, ljubav, slobodu, pravdu — uopće za poštenu savjest — ljudi 4445 daju živote. Radije umrijeti nego povrijediti savjest. Iz toga se vidi daje savjest iznad čovjeka i daje važnija od života. Savjest jasno kaže da čovjek treba činiti dobro i da ne smije činiti zlo. No, što je u konkretnom slučaju dobro, a što zlo, tu se savjesti u nekim pojedinostima razilaze. Jasnoća je savjesti pomračena. Zbog toga se može dogoditi da čovjek čini zlo, a misli daje to dobro. Podsvjesno se stoga čovjek uvijek osjeća krivim, pa čak i onda kada nije svjestan krivice. Podsvijest skriva mnoge krivnje koje svijest nije registrirala. Zato psal-mist veli: »Od potajnih grijeha mojih očisti me, Bože« (usp. Ps 19, 13). 5. Grijeh i krivnja su općeniti. Svi su ljudi, bez iznimke, podložni grijehu. Rađaju se s grijehom i kriv­njom, rođenjem ulaze u stanje grijeha koje je prisutno u svijetu. Čini se daje grijeh nešto urođeno, usađeno i neiskorjenjivo u čovjeku. Otkad postoje ljudi, postoji i zlo i krivnja. Ljudi su se pokušavali žrtvama i molit­vama osloboditi krivnje. No, ona je tu. Često je grijeh lukavo prisutan, zavodljiv, u lažnom svjetlu, nevidljiv, pomiješan s dobrom. U svakome živi dobro i zlo. Čov­jek je dobar ako se prikloni dobru, zao ako se prikloni zlu. No, ne može biti bez grijeha, ali niti bez dobra. Nitko nije potpuno zao, i zato je popravak uvijek moguć. Nitko nije potpuno dobar, i zato se uvijek može pokvariti. Čovjek je raspet između dobra i zla. Htio bi dobro, ali je zlo jače od njega. Tako se svi ljudi osjećaju stalno krivi i u strahu su od Vječnog Suca. Istodobno u njima tinja nada da će se osloboditi zla i krivnje. Budući da su svi ljudi podložni grijehu, znači da nas nitko od ljudi ne može osloboditi grijeha. Iz grijeha bi nas mogao osloboditi samo netko tko nije rob grijeha, tko je jači od čovjeka i grijeha. Otkad čovječanstvo zna za sebe, vječito se nada da će ga netko osloboditi kriv­nje. Ta nada je neugasiva. Ona je vapaj za spasom i Spasiteljem. 6. Čovječanstvo ne zna odakle grijeh. Ne zna ni zašto se rađamo s grijehom ni zašto mu robujemo.Znanost o tome ništa ne zna reći. To je tjeskobna taj­na koju ljudi nose kao prokletstvo hodeći ovom zem­ljom. Kad bi se mogli osloboditi krivnje i, još više, na­prosto grijeha, zemlja bi postala raj. Grijeh i krivnja, međutim, nisu nigdje izvan čov­jeka, nego u njemu. U nama je nemoć da budemo dobri. Mnoštvo asketa, pustinjaka i plemenitih boraca za pravdu htjelo se osloboditi zla, ali je ono ostalo u njima i oko njih. Zlo je prisutno u srcu. Trebala bi se promijeniti ljudska srca. Ali to čovjek ne može sam. 7. Kršćanska nas vjera uči o izvoru i biti grijeha. Ono što znanost i ljudi dokučuju, otkriva nam Bog. Bog je duhovno biće. Budući da je čovjek tjelesno--duhovno biće, on može s Bogom komunicirati putem svoga duha. No, ta je komunikacija grijehom zamra­čena, pa su samo neki ljudi, koje je Bog za to osposo­bio, čuli njegove poruke i prenosili ih ljudima. To su proroci Staroga zavjeta. U Novom je zavjetu sam Bog progovorio tako daje postao čovjekom. Odatle dozna-jemo što je grijeh. Grijeh je u najširem smislu sve ono stoje zlo, sve negativno u svijetu. Sve patnje, krivnje, uvrede, zlo­čini, bolesti, umiranja, ratovi, neznanja, nemoći, ne­pravde, mržnja. To su, naime, posljedice grijeha, pa ih u širem smislu možemo nazvati grijehom. Kad ne bi bilo grijeha, ne bi bilo zla ni patnje. 8. Grijeh je krivnja. Krivnju prati strah. Strah od Boga, strah od ljudi. Krivnja je razorna. Ona zahtije­va ispaštanje ili traži oproštenje onoga koga smo povri­jedili. Krivnje se, dakle, možemo osloboditi samo na ta dva načina. Religije su tražile ispaštanje često užasnim žrtvama, npr. ljudskim. To pokazuje koliko je krivnja duboka i kako je za čovjeka neizrecivo važno daje se oslobodi. No, uvreda apsolutnom biću, kakvo je Bog, ne može se izbrisati ljudskim žrtvama. Čovječanstvo zato očekuje nekoga tko je velik kao Bog da bi iskupio krivnje ljudi. Grijeh je uvreda Bogu. Nepovjerenje prema Bogu. Neprijateljstvo prema Bogu. Svako kidanje komuni- 4647 kacije s Bogom čovjeka osiromašuje, ugrožava njegov život i ubija ga. Jer, izvor njegova života i potpune sreće jedino je u Bogu. Izvan njega je umiranje i smrt. Zapravo, udaljavanje od Boga ili svjesno odvajanje od Boga jest pakao. Na pakao, dakle, čovjeka ne osuđuje Bog; čovjek se sam osuđuje. Bog čovjeku želi samo dobro. Mogućnost grijeha dolazi od slobodne čovjekove volje. On se može i treba slobodno opredijeliti za Boga. No, on se može opredjeljivati za druga božan­stva, jer ga Zli stalno napastuje. 9. Grijeh je zato i osoba, duhovno zla osoba. Grijeh je, naime, u izvedenom smislu đavao, ukoliko on nago­vara i zavodi ljude da čine grijeh. On se u početku pobunio protiv Boga, htio je biti Bog. On je nepomir­ljivi neprijatelj Boga. On je zato zlo u sebi samome. Sveto ga pismo naprosto zove Zlim. On se najviše udaljio od Boga i zato je najviše zlo, jer se time naj­više udaljio od Dobra koje je sam Bog. Još se naziva i drugim imenima: davao, Sotona, Lucifer, lažac i ubo­jica ljudi, zao duh, Beelzebul, nečisti duh, demon, zle sile, upravljač mračnog svijeta, zavodnik, knez ovoga svijeta, vrag. No, nije riječ o jednoj osobi, nego o mnoštvu osoba koje imaju svog vođu i začetnika. On je inteligentniji i jači od ljudi. Zato ga se ljudi ne mogu osloboditi. Čovjek je u početku svijeta povjerovao Zlome i predao gospodstvo nad svijetom đavlu. Zato je Zli »knez ovoga svijeta«. No, Isus je istjerao Zloga iz svijeta, oduzeo mu vlast i donio u svijet Božje kra ljevstvo. Sotonino je kraljevstvo na izdisaju. On je osu den. Zadnji su mu trzaji i zato nastoji zavesti što viši ljudi. U tom zavođenju on upotrebljava i strukture svi jeta i već zavedene ljude. Čovjek je zaveden, pao je u grijeh i ne može se sam izvući iz toga. Zato ga treba žaliti, imati sućuti prema njemu. Ne osuđivati ljude — svi smo krivi — nego osu­đivati Zloga, a čovjeka dobrotom i ljubavlju oslobađati iz ruku Zla. Čovjeka može osloboditi samo netko tko ne robuje Zlome, tko je jači od njega. Nijedan čovjekto ne može. To može samo Bog. U Isusu Kristu to se dogodilo. 10. Grijeh je sila kojoj čovjek robuje. »Zaista, zai­sta vam kažem« — veli Isus — »tko čini grijeh, rob je grijeha« (Iv 8, 34). A sveti Pavao se žali: »Opažam u svojim udovima drugi zakon koji me zarobljuje zako­nom grijeha. Jadan li sam ja čovjek! Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga? Hvala Bogu po Isusu Kristu Gospodinu našemu! Jer zakon Duha života u Kristu Isusu oslobodio me zakona grijeha i smrti« (Rim 7, 23—8, 2). Od te nas sile može samo Isus osloboditi. »Ako vas dakle Sin oslobodi, zbilja ćete biti slobodni« (Iv 8, 36). Grijeh je i stanje u kojem se čovjek rađa. »U grijehu me zače majka moja« (Ps 51,7). No, grijeh je i čin pojedinog čovjeka. Razlikujemo istočni grijeh od osob­nih grijeha. Istočni je grijeh cijelog čovječanstva, »istječe« od prvih ljudi i ulazi u svakog čovjeka u času začeća. Osobni je grijeh onaj koji svjesno čini svaki čovjek. Krivnju u grijehu počinja čovjek kad god svjesno i svojevoljno krši Božji zakon. Na to ga navode tijelo i grijeh. Tijelo je požuda u čovjeku, koja želi ostvarenje i protiv zakona u savjesti. Stoga je ona protiv Duha u čovjeku. »Tijelo žudi pro­tiv Duha, a Duh protiv tijela. To se jedno drugome protivi, da ne činite što hoćete« — piše sv. Pavao (Gal 5, 17). Sv. Jakov također upozorava: »Svakoga napastuje njegova požuda, koja ga privlači i mami. Požuda zatim, zatrudnjevši, rađa grijehom, a grijeh, izvršen, rađa smrću« (Jak 1, 14—15; također usp. Ef 4, 22). Svijet je također protivnost Bogu. »Ako tko ljubi svijet, nema u njemu ljubavi Očeve,jer stoje god svjet­sko — požuda tijela i požuda očiju, i oholost života — nije od Oca, nego od svijeta« (1 Iv 2, 15 —16). Da bismo se, dakle, oslobodili ropstva grijeha, treba načiniti dvostruki korak: odreći se poslušnosti Zlome i odreći se svijeta. Kad se odreknemo svijeta, tad nas đavao ne može preko toga uvoditi u grijeh. Tko 4849 se ne odreče svega što posjeduje, ne može biti moj uče­nik — govorio je Isus (usp. Mt 16, 25). Grijeh, dakle, kao iskonsko prokletstvo visi nad svijetom. 11. Da bismo bolje razumjeli grijeh, kratko ćemo pogledati kako Biblija u Knjizi postanka, treće poglav­lje, opisuje prvi grijeh. U prvom i drugom poglavlju Knjige postanka opi­suje se stvaranje svijeta i čovjeka. Bog stvara čovjeka tako da izriče svoju volju, svojom riječju stvara svijet. Istodobno Duh Božji lebdi nad tim stvaranjem. U Novom ćemo zavjetu doznati da Bog jest jedan, ali u trima osobama. Ovdje kao da se ta trojstvenost naslu­ćuje time što se govori o Bogu koji stvara, o Duhu koji lebdi nad vodama i o riječi Božjoj po kojoj sve nastaje. Kod stvaranja čovjeka kao da se Bog posebno zauzeo: »Načinimo čovjeka na svoju sliku« (Post 1, 26). »Bog napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života« (Post 2, 7). Bog stvara čovjeka »na svoju sliku i priliku«. Sličnost Bogu jest u tome stoje Bog čovjeku dao razum i slobodnu volju. Ona je i u tome što gaje stvorio društvenim, odnosno trojstve-nim, kakav je i sam Bog. Čovjek je, naime, stvoren kao muško i žensko, te kao mogućnost trećega među njima. Biblija naglašava baš tu sličnost s Bogom: »Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih« (Post 1, 27). Iako su dvoje, oni će biti jedno tijelo (usp. Post 2, 24). Tijelo u Bibliji znači jednostavno čovjeka. Oni su tek zajedno čovjek: »Kadje Bog stvorio čovjeka, napravio gaje na priliku svoju; stvorio je muško i žensko. A kad ih je stvorio, blagoslovi ih i nazva — čovjek« (Post 5, 1—2). Slič­nost s Bogom jest u tome što čovjek može komunicirati s Bogom. »Bog zovne čovjeka: 'Gdje si?' — reče mu. On odgovori: 'Čuo sam tvoj korak po vrtu...'« (Post 3, 9—10). Sličnost s Bogom jest i u tome stoje čovjek gospodar zemlje i svih živih bića na zemlji. Radi njega je sve stvoreno i sve njemu služi. »Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribamamorskim, pticama nebeskim i stoci — svoj zemlji — i svim gmizavcima što puze po zemlji« (Post 1,26). »Plodite se i množite i napunite zemlju, i sebi je podlo­žite« (Post 1, 28). Bili su također nevini, dobri, čisti poput djece. »A bijahu oboje goli — čovjek i njegova žena — ali ne osjećahu stida« (Post 2, 25). Sve je to bilo dobro — veli Biblija. Čovjek je bio u raju kao u svom izvornom ambijentu, gospodar svega, slobodan i sretan. 12. Kako je došlo do pada u grijeh? Usred svih blagodati koje je čovjek imao u svome prvotnom ambijentu — raju — javlja se jedna sjena: stablo spoznaje dobra i zla. »Tada Bog učini te iz zem­lje nikoše svakovrsna stabla — i stablo života, nasred vrta, i stablo spoznaje dobra i zla« (Post 2, 9). Stoje' stablo spoznaje dobra i zla? Čovjek po savjesti spoz­naje dobro i zlo. Slobodan je onaj tko uvijek može činiti dobro. Stablo spoznaje dobra i zla daje moguć­nost gubljenja slobode i života. Već samim postoja­njem čovjek može birati da se odluči za život ili za smrt. Spoznati u Bibliji znači sjediniti se s predmetom spoznaje, a također i činiti. »Adam pozna svoju ženu, te ona rodi sina« (Post 4, 25). Nije, dakle, riječ samo o intelektualnoj spoznaji, nego o usvajanju spoznaje cije­lim bićem. Tko spozna dobro i zlo, on usvaja, čini, biva jedno s dobrim i zlim. On je razdijeljen u sebi, lišen slobode. Slobodan je onaj koji ne misli na zlo, ne računa s neuspjehom. Slobodno preko brvi prelazi onaj koji ne pomišlja da bi mogao s brvi pasti u vodu. Bog zabranjuje da prvi ljudi jedu sa stabla spoznaje dobra i zla. Bog želi čovjeku dobro. On hoće da čovjek ostane slobodan. U savjesti nas sudi samo Bog. Čov­jek ne smije dirati u savjest. On ne raspolaže savješću. To je drugi razlog zašto se ne smije dirati stablo spoz­naje dobra i zla. Čovjek ne može biti Bog, nego surad­nik Božji. Dirati u savjest, htjeti određivati dobro i zlo, značilo bi staviti se iznad savjesti, biti gospodar savje­sti. Biti Bog. A Bog može biti samo jedan. Kada čovjek 5051 želi biti gospodar savjesti, a to znači Bog, tada nastaje nered u čitavom svemiru i u čovjeku, a time i ropstvo u čovjeku. Bog zato zabranjuje uzimati sa stabla spoz­naje dobra i zla. »Samo za plod stabla stoje nasred vrta rekao je Bog: 'Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne umrete!'« (Post 3,3). Ovdje nastaje borba između Boga i stvorenja. Lju­dima je stablo bilo »dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno« (Post 3, 6). To je izraz trostruke požude koja navodi na grijeh. Osim toga pojavljuje se zmija, zavodnik: »Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli otvorit će vam se oči. i vi ćete biti kao bogovi, koji razlučuju dobro i zlo« (Post 3, 4—5). Tko ima pravo: Bog ili zmija i izgled plodova sa stabla? Kome povjerovati? Bogu ili bogo­vima? Bogovi razlučuju dobro i zlo, oni su dakle zli. Očito je riječ o Zmiji i njezinim sljedbenicima. Zmijom ili starim zmajem naziva se Sotona u Ivanovu Otkrive­nju (usp. Otk 12, 9). Stoga nije čudo da Bog u Bibliji najteže kažnjava idolopoklonstva, klanjanja drugim bogovima. Poganstvo je bilo uvijek omraženo u Bibliji. Monoteizamje najčišća religija, jer samo je jedan Bog, a bogovi su zla bića. U toj borbi između Boga i bogova ljudi su pali. Žena »ubere ploda njegova i pojede. Dade i svom mu­žu, koji bijaše s njom, pa je i on jeo« (Post 3, 6). Tada se zbio sudbonosni korak od kojega čovječanstvo do danas trpi. Čovjek je iznevjerio Boga, a povjerenje dao đavlu. Čovjek više neće biti jedinstven, nego u sebi podijeljen. On se otkinuo od Boga, i zato će mrziti i ljude. On više neće jasno spoznavati dobro i bit će lutalac. Dirnuo je u savjest. Savjest mora ostati čista. Tko nju dira, onečisti je. Odsad će svi imati prljave savjesti. Čovjek će se zato i skrivati pred Bogom i lju­dima. Stalno će mu strah tresti kosti. Htio je biti bog, a sad će robovati stvorenjima i osobito Sotoni. Prodao je zemlju i odsad će umjesto čovjeka Sotona biti »knez ovoga svijeta«. Sotona se pokazao kao lažac. Obećao je gospodstvo, a donio je ropstvo. Ubio je čovjeka.13. O svemu tome Biblija slikovito govori. Pošto su jeli, »tada im se obadvoma otvore oči« (Post 3, 7). Prije su plodovi izgledali dobri, a sad prvi ljudi vide prijevaru. Sad su vidjeli pravu sliku grijeha. Grijeh se uvijek pričinja sladak, poželjan i za mudrost dobar. Sveti Ivan će reći daje to »požuda tijela, požuda očiju i oholost života« (usp. 1 Iv 2, 16). Prije grijeha sve se čini privlačno, razumno, moderno, pravo, kulturno i lijepo, ali se tek poslije čina otvore oči. Ali, tad je već sve kasno. Trebalo je slušati Boga i njegovu zapovijed i ne vjerovati vanjskoj reklami. Grijeh otvara oči za zlo. Jedan grijeh »zove« drugi. Čovjek otada vidi samo zlo i grijeh posvuda. Zatvorile su mu se oči za dobro, a otvorile za zlo. Slijed grijeha sve je dublje silaženje u nove i nove grijehe sve do pakla u sebi, svijetu i u vječ­nosti. Ako nam nitko ne zatvori oči za grijeh i zlo, a ne otvori za dobro i Boga, propast ćemo. To su ljudi osje­ćali od iskona i zato su zazivali nebo da se otvori i donese spas. Drugi plod uzimanja sa stabla spoznaje dobra i zla jest da su »upoznali da su goli« (Post 3, 7). I prije su bili »oboje goli — čovjek i njegova žena — ali ne osje­ćahu stida« (Post 2, 25). Bili su nevini, pogled im je vidio dobro u drugome i zato se nisu bojali ni stidjeli. Sada su postali neprijatelji jedno drugome; jedno o drugom misli zlo, želi tijelo drugoga iskoristiti za svoju strast, za sebični užitak. Otada ljudi prodaju tijela, s požudom se gledaju i boje jedni drugih. Tko čini grijeh, osjeća se gol, osjeća daje otkriven očima drugih. Čini mu se da svi vide njegov grijeh. Onda govori protiv drugih, mrzi druge, kleveće ih, optužuje, vodi ratove protiv drugih ljudi. Postupa po pravilu »napad je naj­bolja obrana«. Naprotiv, pošteni i čisti nikada neće o drugima zlo govoriti. Oni su kao djeca. A dijete vjeruje svakome. Ono se ne stidi svoje spolnosti, svojih misli, riječi, želja. Ono je nevino i čisto. Čovjek ranjen grije­hom to ne može. On mora druge ubijati, jer ih se boji, jer je »gol« pred njima, jer ima osjećaj daje njegova krivnja otkrivena. 5253 Ako ih ne može ubiti (riječima ili djelima), onda si mora barem staviti masku na lice da pokrije svoju »golotinju«. To baš Biblija i navodi kao plod istoč­noga, iskonskoga ili prvoga grijeha. »Spletu smokova lišća i naprave sebi pregače« (Post 3, 7). Otada ljudi mogu jedni pred druge samo s maskama. Oni se boje jedni drugih. Strah razara zajedništvo među ljudima. Ljudi čeznu jedni za drugima, ljubav im je važnija od zraka, vode, jela, ali se moraju skrivati iza svojih maski i odvajati se jedni od drugih. Iskrenosti i povje­renja više nema među nama. Tu ćemo tragediju svi osjećati u sebi, osobito u odnosu na roditelje. Dijete je jedinstvo oca i majke. Ono je pluralna osoba. Kad se otac i majka svađaju ili rastavljaju, dijete osjeća da se time razdvaja njegovo biće. Tako razdijeljeni u sebi rađaju nova dijeljenja, nove bolesti, nove ratove. Međutim, nitko ne može priznati svoje stanje. Radije staviti masku, a to znači radije izgledati lijepo, čisto, zdravo, veselo, mudro, negoli to zaista biti. Bezbroj maski pametnih, učenih, modernih pa i pobožnih razdvaja ljude. Živimo u svijetu neiskre­nosti, zakulisnosti, maski. Nitko ne može srce posve otvoriti. Neprijatelji smo jedni drugima. Otvorile su nam se oči ijedni u drugima vidimo zlo,jer smo sami zli. Srca su prljava i treba skinuti krinku s njih, očistiti ih i tek tada će doći dobrota i ljubav, a s njima i novi čovjek i novi svijet. 14. Osobito tragičan plod iskonskoga grijeha jest odvajanje od Boga. Čovjek ne može više podnijeti Božju prisutnost. Ne može Boga vidjeti i ostati na životu, kaže Biblija (usp. Izl 33, 20). Krivica i nepo­vjerenje tjeraju čovjeka u bijeg od Boga. »Bog zovne čovjeka: 'Gdje si?' — reče mu. On odgovori: 'Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam go, pa se sak­rili'« (Post 3, 10). Nije se Bog skrio, nego se čovjek sakrio pred Bogom. Prema tome, problem spoznaje Boga nije u tome da nam se Bog otkrije, nego da mi izađemo iz svojih skrovišta i otkriveni se pokažemo pred Bogom. A mi to ne možemo. Zato Bog dolazi knama, u naša skrovišta, u naše grijehe; uzima oblik grešnog tijela da nam se pokaže i da nas spasi. Čovjek bježi ne samo od Boga nego i od čovjeka. Videći da su goli, ljudi moraju bježati jedni od drugih i skrivati se iza maski i šminke. Ne samo to. Oni se mrze, neprijatelji su jedni drugima. Adam optužuje Evu, Eva zmiju. »Nato reče Bog: 'Ti si, dakle, jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?' Čovjek odgovori: 'Žena koju si stavio uza me — ona mije dala sa stabla, pa sam jeo'« (Post 3, 11 —12). Adam optužuje i Boga što mu je dao ženu, i ženu što mu je dala plod sa zabra­njenog stabla. Neprijateljstvo prema Bogu i prema ženi. To je pokušaj da se opravda optužujući druge. To čovječanstvo čini sve do danas. To vodi do svađa, mržnje, nepravdi. A trebalo bi samo priznati svoj prije­stup i sve bi bilo u redu. Trebalo je samo pokazati lju­bav prema Bogu i ženi, i sve bi opet bilo dobro. Tre­balo je sebe opužiti, a druge opravdati. Tad bi grijeh bio svladan u srcu. Eva priznaje daju je zmija prevarila i baca krivnju na nju (usp. Post 3, 13). Otada će ljudi stalno biti varani i zavođeni. Oprijeti se zavodniku moguće je samo tako da počnemo drugima praštati i slušati Božju zapovijed. Htjeti mržnjom, oružjem, lažima rješavati međuljudske probleme, to je naivnost i gruba zabluda. No, ljudi ne mogu drukčije. Grijeh se uvukao u srž čovjeka, u srce. Podijelio je čovjeka. Čovjek je sav u borbi; nagoni su protiv savjesti, tijelo protiv Duha, želje protiv razuma, ograničenosti protiv neograniče-nosti, nebo protiv pakla, grijeh protiv nevinosti, đavao protiv Boga. 15. Posljedice su istočnoga grijeha i sve patnje u svijetu i u čovjeku. Žena će u mukama rađati djecu, u znoju lica svoga čovjek će tražiti svoj kruh i u prah će se morati vratiti (usp. Post 3, 16—19). Cijela je pri­roda prokleta zbog grijeha čovjekova. »A čovjeku reče: 'Zemlja neka je zbog tebe prokleta. Rađat će ti trnjem i korovom'« (Post 3, 17—18). Prirodne kata­strofe i sve neprijateljsko u prirodi dolazi od čovjeka. Zemlja bi opet bila dobrostiva prema čovjeku kad bi se 5455 njegovo srce promijenilo. Tad bi tele moglo stajati s lavom, dijete se igrati sa zmijom; nitko nikome ne bi škodio (usp. Iz 11, 6—9). Samo je srce u pitanju. To znači da ljudi nikada neće ukrotiti prirodu, nikad neće postati njezini gospodari, nikada neće uživati zemlju, dokle god ne promijene srce. A to ne mogu sami. To može Bog. 16. I napokon, Bog je čovjeka isključio iz raja. »Zato ga Bog istjera iz vrta edenskoga... Istjera dakle čovjeka i nastani ga istočno od vrta edenskog« (Post 3, 23—24). Čovjek u grijehu nije u svom izvornom ambi­jentu. On je vani. U tuđinu je protjeran. Mi se, dakle, trebamo vratiti u svoj autentični ambijent. To znači da je zemlja samo prolaz, a ne stalno čovjekovo prebiva­lište. Ona je tuđina. Iz nje se tek dolazi u »domovinu«, tamo gdje se možemo potpuno ostvariti i naći smi­sao. Zašto nas je Bog istjerao iz raja? »Da ne bi sada pružio ruku, ubrao sa stabla života pa pojeo i živio navijeke!« (Post 3, 22). Uz stablo spoznaje dobra i zla postoji i stablo života. To stablo ovjekovječuje čovje­kovo stanje. Čovjek je pao u ropstvo Sotone. Ako sad pojede i sa stabla života, bit će vječni rob grijeha. Nje­govo će stanje biti zapečaćeno. Da se to ne bi dogo­dilo, Bog daje čovjeku šansu da izvan raja napravi novi zaokret — obraćenje — natrag Bogu. Tad će se vratiti u svoj izvorni ambijent, raj. Svrha, dakle, čovjeka na zemlji jest da se odreče Sotone i grijeha i da se opredi­jeli ponovno za Boga. Tad će smjeti jesti sa stabla života (usp. Otk 2, 7). Dotle će kerubini s plamenim mačem stražariti »nad stazom koja vodi k stablu života« (Post 3, 24). No, čovjeku je dana i nada. Bog će doći čovjeku i osposobiti ga da se odluči za njega i opet nađe put k slobodi i prijateljevanju s Bogom. Zmiji — Sotoni — govori Bog: »Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina: on će ti glavu satirati...« (Post 3, 15). Tako nam Biblija pripovijeda — u slikovitom i sim­boličnom govoru — o počecima čovjeka i grijeha. Nasličan način govore o čovjekovu padu i razne mitolo­gije. Iz toga je očito da postoji neka praobjava, neko zajedničko znanje svih ljudi i naroda o prvim počecima čovječanstva, koje se prenosilo mlađim pokoljenjima. 17. Grijeh je dakle najveći čovjekov neprijatelj. Od njega potječe sve zlo. Trebalo bi samo uništiti grijeh, i svijet bi postao pravedan, dobar, sretan, pun blagosta­nja, mira i ljubavi. Osnovni napor čovječanstva morao bi ići za iskorjenjenjem grijeha. Jer, svi su napori malo korisni ako se izvor zla ne uništi. A on je u srcu sva­koga čovjeka. Srce treba promijeniti. To je jedina radi­kalna revolucija svijeta koja obećaje novoga čovjeka i novo društvo. A tu je revoluciju započeo Isus Krist i na svakom je čovjeku da je dovede do kraja. Grijehom je čovjek izgubio moć jasne spoznaje sebe i prirode, izgubio je moć ljubavi i povjerenja, izgubio gospodstvo nad sobom i prirodom. Povrijedio je Boga, otkinuo se od izvora svjetla i stupio u tamu. On vapi za svjetlom, za jasnim znanjem o tome tko je i kamo ide, za moći da vjeruje i ljubi, da vlada nagonima i prirodom. Tko će mu to dati? Crkva već dvadeset stoljeća poručuje: jedino Isus Krist. Promisli Ostani nakon kateheze nekoliko minuta u šutnji i razmiš­ljanju. Pusti neka te spoznate istine zahvate. Ako vjeruješ u Isusa, zamoli ga da se njegova vlast, nje­gov svijet, njegov svjetonazor i život u tebi ostvare. »Dođi kraljevstvo tvoje...« Možda je trenutak da pođeš na dobru ispovijed? Jesi li s kime u zategnutim odnosima? Jesi li spreman pomiriti se? Shvaćaš li daje najveća đavolska varka i zamka u tome da te posvadi s drugima i da ljude usmjeri jedne protiv drugih? Nemoj više suditi svjetski, izvanjski, tjelesno. Prepoznaj u svakom čovjeku brata. Promisli: ima li u tvom životu vrednota za koje si spreman dati život? Jesi li spreman založiti se za pravdu, za mir, za 5657 pomirenje, za ljubav? Shvaćaš li da te grijeh veže, sputava, lomi ti krila, čini te slabim, strašljivim i nemoćnim? Čista savjest daje snagu da se slobodno založiš za novoga čovjeka i novu zemlju. Mržnjom se ništa ne dobiva, samo sve gubi. Pomirenje stvara nove odnose među ljudima. Pogledaj što su to konkretni grijesi i kako da ih se oslobodiš. Zapravo, samo je jedan grijeh, ali se on očituje u bezbroj oblika. Dobro je poznavati te oblike da bismo ih lakše razobličavali. Bog je u svojim zapovijedima dao put do pomirenja i obnove svijeta. Protiv deset Božjih zapovijedi ovi su grijesi: nevjera (ako odbijem vjerovati da Bog postoji, ali još više ako nemam povjerenja u njega), otpadništvo od vjere — aposta-zija, držanje krivih nauka — hereza, šizma, idolopoklonstvo, bavljenje okultnim i magijskim praksama, prijelaz u nekrš-ćansku religiju. Zatim psovka i neukusno izgovaranje Božjeg imena, težak rad nedjeljom i zapovijedanom svetkovinom, nevršenje kršćanskih dužnosti: neodlazak na nedjeljnu misu, na vjeronauk, ispuštanje godišnje ispovijedi i pričesti, neda-vanje milostinje, zanemarivanje molitve, posta i nemrsa. Nepoštivanje roditelja, ubojstvo čovjeka, mržnja, ogovara­nje, kleveta, abortus, laž, krađa, krivi sud i krivo svjedočenje, bestidne misli, riječi, želje, djela, predbračni odnosi, samoza­dovoljavanje, preljub, za kršćanina živjeti u civilnoj bračnoj zajednici bez sakramenta ženidbe, nagovaranje na grijeh, zavođenje na grijeh, prijevara, pronevjera. Možda ćeš otkriti grijeh unutar sedam glavnih grijeha: prezireš nekoga, izdižeš se iznad ljudi, tašt si, ohol, škrt i sebičan? Nagomilavaš bogatstvo, a drugi su u siromaštvu? Čitaš pornografske knjige i časopise, gledaš pornografske filmove? Ne poštivaš svoju i tuđu spolnost? Zavidan si, lju­bomoran, zloban? Lijen i neodgovoran u poslu? Srdiš se i nerviraš, uznemiruješ druge dizanjem glasa za sitnicu? Opi­jaš se, neumjereno pušiš, oštećuješ zdravlje nedisciplinom? Ne poštivaš korizmenu pokoru, ne čitaš vjerski tisak, ne bri-neš se za odgoj djece? Živiš u zavadi? Ne vraćaš dug? Ne ispunjavaš obećanja? Rastresen si u molitvi? Bog ti je na zad­njem mjestu u životu i u svakodnevici? Daješ mu tek otrcane ostatke dana? Jesi li optimist ili pesimist? Kamo ide tvoj život? Voliš li sebe? Voliš li ljude? Jesi li spreman oprostiti? Ljubiš li Boga? Vjeruješ li da on tebe voli? Čistiš li maštu i misli? Jesi li odgovoran u prometu? Sudjeluješ li u radu svoje župe? Sudjeluješ li u oblikovanju nedjeljne mise? Jesi li otvo­ren novostima u vjeri i životu? Jesi li odgovoran na poslu, u obitelji? Zalažeš li se za mir i pravedne odnose? Mrmljaš li na Boga i ljude?Vidiš li koliko se zla uvlači u naš svijet. Treba sve to raskrinkati i čistiti sebe i svijet. Neka ti ovaj predložak po­služi za ispit savjesti i dobru ispovijed. Kako grijeh razara život i svijet vidjet ćeš iz sljedećih primjera. Iskustva Tisuću puta postavljam pitanje: što je život? Svi šute, gledaju me i odlaze. (Djevojka, 17 godina) Želim nešto drugo, hoću nešto novo. Treba nekamo otići i poćeti sve od početka. A da li poslije opet dolazi dosada? I onda ponovno lutaj i traži nešto drugo. Zar tako cijelog života? (Djevojka, 18 godina) Kad sam bio mali, moj je život bijedan bio. A kad sam porastao, i bijeda je porasla. (Dječak, 16 godina) Blago vama poštenima! Sva su vam vrata otvo­rena i svi vam vjeruju. (Dječak, 17 godina) Ja sam od svoga oca naslijedio lošu narav i ne­sretno djetinjstvo. (Dječak, 16 godina) Jeste li zadovoljni što ubiste sve ljudsko u meni? Ako ste zadovoljni, ostavite me samu. Ako niste, recite, koliko će to još trajati. (Djevojka, 17 godina) Kad bih bio svemoguć, bio bih u dobrim odnosima s radnicima i s djevojčicama bih se igrao u pijesku. Nikako ne bih htio biti nevidljiv, jer bih onda samo krao pa bih poslije imao stalno neku tugu. (Dječak, 14 godina) 5859 — Sto si vidio u ljetni dan, sine moj? — Vidio sam da je zemlja jaka i nebo vječno, a čovjek slab i kratkovjek. — Sto si vidio, sine moj, u ljetni dan? — Vidio sam da je ljubav kratka, a glad vječna. — Sto si vidio, sine moj, u ljetni dan? — Vidio sam daje ovaj život stvar mučna, koja se sastoji od nepravilne izmjene grijeha i nesreće, da živjeti znači slagati varku na varku. — Hoćeš da usneš, sine moj? — Ne, oče, idem da živim. (I. Andrić) Nemoguće bi bilo podnijeti život sa svim varkama, nesporazumima i zabludama, da čovjeku nije dana misao o Bogu duše naše, koji je utočište, istinito, pra­vedno i čisto. (I. Andrić) Kažite mi, gdje ima ljubavi! Kažite mi gdje da bje­žim od zla, kažite: gdje da se sklonim od mržnje! Žao mi je čovjeka. Oh, ugasite mržnju? Ljudi su nama potrebni i nikako se, nikako ne može živjeti bez opraštanja. Živite i borite se kako najbolje umijete, molite se Bogu i volite ovu prirodu, ali najviše ljubavi, pažnje i saučešća ostavite za ljude, ubogu braću svoju, čiji je život nestalni pramen svjetla između dviju besko­načnosti. Volite ljude, često im pomozite i uvijek ih požalite, jer su nam svi ljudi potrebni. (I. Andrić) Znam: ima jedna mrtva luka, I ko se u njoj nađe Čuti će ujutro pjevanje ćuka I vidjet će umorne lađe. Brodovi u njoj vječito snivaju Kako se brodi, Al njihova sidra mirno počivaju U plitkoj vodi. 60/ tako u snovima gledaju sreću, A plovit se boje. Na jarbole šarene zastave meću I — stoje. (D. Cesarić) Zločinac ne može činiti zlo bez skrivene volje svih vas. Ne možete odijeliti pravednike od nepravednika, ni dobroga od zloga, jer, oni stoje zajedno pred licem sunca, kao što su crna i bijela nit skupa otkane. (H. Džubran) Uči moliti. U molitvi ćeš neizmjerno mnogo na­učiti. To su putevi spoznaje koji se otvaraju samo moliteljima, poniznima. Ako hoćeš k Bogu, bez molitve nikad nećeš stići. Moli, uči moliti moleći. I kad ti u grlu zapne riječ, neka to bude tvoja šutljiva molitva. Zagledaj se u Isusa ispred sebe i govoreći šuti ili šuteći govori. Možda i ovako: »Slava ti, Bože, za muku dana i mir noći, za kratki život i veliku zagonetku smrt, neka su blago­slovljene odluke tvoje po kojima dolazimo na svijet i odlazimo s njega. Ogromni su i neshvatljivi planovi tvoji. Ali teško je biti čovjek, Gospode.« (I. Andrić) Literatura Možeš i sam o tome pročitati: Stari zavjet Post 3 Ps 50 Job Jer 15 Novi zavjet: Rim 1, 18—32: 5; 6; 7 Gal 5, 19—21 1 Tim 1, 8—11 V. E. Frankl, Zašlo se niste ubili, Zagreb 1979. Ž. Brzić, Čovjek u sebi podijeljen, Đakovo 1972. H. KCing, Bog i patnja, Zagreb 1979. V. Ognjenović — B. Nešić, Pozdravi nekog, Gradina 1979. Sada prijeđi na treću katehezu. 61 3. ISUS KRIST I OTKUPLJENJE Uvod Crkva od svoga početka vjeruje da je Isus Krist otkupio svijet. On je Spasitelj svakoga čovjeka i cije­loga svijeta. Stoje spas? To je mogućnost da živimo slobodno. To je spoznanje daje svijet smrti, grijeha i mržnje osu­đen, daje na izdisaju, a Božji — slobodni svijet — sve snažniji u ljudima i u svijetu. To je spoznanje da čovje­kov život nije samo ovo kratko razdoblje boravka na zemlji, nego je vječan. Smrt je samo kratki prolaz. Čovjek je još tu usred mržnje, patnje, besmisla, užasa, nepravdi, pokolja i pakla, no već nosi u sebi klice slo­bode. Dana mu je nada. Još je u »logoru«, ali su mu otvorena vrata i odve-zani okovi. Može u novi svijet. Bog mu je dao moguć­nost. Na njemu je da u to povjeruje i zakorači prema Bogu i ljubavi. Slobodan je, a opet još nije, jer je još u grešnom tijelu, još je na putu iz ropstva. Sigurno je da dobro i zlo u svijetu nisu kao crno--bijela slika. Zato i spas nije nešto poput dana nasu­prot zlu kao noći. To je stvarnost koja se događa u srcima ljudi i tek se odatle odražava na vidljivu stvar­nost oko nas. Dobro je izmiješano sa zlim, ali je ipak jasno da je tu. Tako je i spas tu. Teško je reći da je ovdje ili ondje, jer je među nama i u nama svima: on je kao upaljena žigica usred mora tame. Svi smo u tami, a opet nitko ne može reći da ne vidi žigicu i izlaz iz tame.Time što nam je Isus dao spoznati da smo od Boga izišli i da k Bogu idemo, nije više stanje isto kao kad to nismo znali. Time što znamo daje Isus pobijedio gri­jeh i smrt, svijet nije više kao prije. Svjesni smo tko smo, kamo idemo i što možemo. Znamo čiji smo i što trebamo činiti. Ako je zatvorenik okovan u tamnici, zar se u njegovu životu ništa ne mijenja kad mu dođe netko izvana, otvori vrata tamnice, slomi okove, odje-ne ga u novo ruho i kaže mu: »Ti si slobodan čovjek. Vrata u život su ti otvorena. Otac te voli. Idi svojoj kući!«? Iako je još u tamnici, iako još mora proći tam-ničko dvorište i vrata, proći pokraj straže i možda još ostati nekoliko dana, ipak je slobodan i ta vijest o slo­bodi mijenja i njegovo vladanje i njegov stav prema ži­votu. Isus je prisutan u svakoj našoj patnji, na našoj je strani, na strani čovjeka, protiv Zloga. Ipak, koliko god se mi borili i prihvaćali kušnje, otkupljenje nam je darovano. Krist je to izvojevao. Naše je da hodamo u toj slobodi sve do potpune slobode u nebu. Meditacija Sjedni u miran kut sobe, opusti se, duboko udahni i izdi­šući zrak prepusti se miru koji te osvaja. Saberi se i postani svjestan: ti živiš. Reci sebi: »Ja živim!« Izgovaraj pri tome i svoje ime. Nakon pet do deset minuta posvijesti si istinu da si doš­ljak, gost na zemlji. Netko — Bog — poslao te na zemlju. On je tu uz tebe. On drži svoj život. Ti nisi samo tijelo, nego i duh. Zato možeš s Bogom, koji je Duh, komunicirati. Prepu­sti se prisutnosti Boga oko sebe. Ostani u toj prisutnosti barem pet minuta. Zatim promisli da si na zemlji zato da bi se odlučio za Ljubav, Dobrotu, Pravdu — za Boga. Sad se stvarno opredi­jeli: za DOBRO ili za ZLO. Samo je Jedan dobar. Odu-pri se zlu. Osjećaš li otpor, zazivaj Isusa da ti pomogne opredijeliti se za novi svijet — njegov: »Isuse, smiluj mi se!« 6263 Promisligom, ali sjena gaje slijedila. Onda je pojurio i nije se htio zaustaviti misleći da će se sjena ipak otkinuti od njega. Umoran, oznojen i iznemogao pao je u blizini sjenovitoga stabla. Tim putom prođoše dva čovjeka i nađoše ga mrtva. Jedan od njih reče: »Gle nerazumna čovjeka! Umro je hoteći se osloboditi svoje sjene. A samo je nekoliko koraka dalje sjenovito stablo. Mogao je skočiti u nje­govu sjenu i svoje sjene bi se oslobodio.« Otkad čovjek postoji znamo za borbu protiv zla i grijeha. A grijeh i dalje vlada ljudima. Pa ipak, treba samo prihvatiti otkupljenje Isusa Krista i grijeha će nestajati. 2. U čemu je,Kristovo otkupljenje? Da bismo to shvatili, potrebno je najprije znati tko je Isus Krist. Isus je ime čovjeka, Zidova, od čijeg rođenja svijet broji godine i tu epohu naziva novom erom. Razdoblje povijesti prije njega naziva se stara era. Njegovo je rođenje, dakle, prema tom nazivu, otvorilo novu epohu u povijesti čovječanstva. On je središte te povijesti, on ju je razdijelio na dva dijela. Već nam ta činjenica daje naslutiti da je riječ o jedinstvenoj osobi na svijetu. 3. Ime Isus znači Spasitelj. Krist pak znači Poma-zanik. To je bio čovjek od kojega su Židovi očekivali da će biti osloboditelj njihova naroda i cijelog svijeta od krivnje, nepravdi i robovanja. On je u jednoj osobi trebao biti kralj, prorok i svećenik. Kralj označuje osobu koja vlada. Prorok označuje osobu koja Božje riječi prenosi narodu i poučava ga da ide Božjim putom. Svećenik je Božji službenik koji u ime Boga oprašta grijehe ljudima i u ime ljudi prinosi Bogu žrtvu. Naziv Krist, dakle, naziv je za službu koju Isus ima u povijesti čovječanstva. Krist stoga znači da je Isus Posrednik između Boga i ljudi, donositelj Božjeg kra­ljevstva među ljude. Krist ujedno znači daje Isus Božji poslanik i Sin Božji. Isus je, prema tome, Bog i čovjek. Njegova božan­ska osoba nosi ljudsku i božansku narav. Dakle, Isus Krist je ime i služba Isusa iz Nazareta. Ili, to označuje njegovu bogo-čovječju narav. Ime Isus označuje povi- Pokušaj promisliti o Isusu Kristu, odgovarajući na slje­deća pitanja ili nastavljajući započetu rečenicu. — Isuse, ja te već dobro poznajem jer... — Isuse, ja te još ne poznajem jer... — Isuse, ja bih te slijedio, ali... — Isuse, hvata me želja da pobjegnem od tebe, ali... — Po mom uvjerenju Isus Krist je oslobodio čovjeka jer... — U ovom povijesnom trenutku ja se opredjeljujem za vjeru u Isusa Krista jer... — U mom životu Isus Krist predstavlja... Što misliš, trebaju li ljudi Isusa? Vjeruješ li ti u Isusa? Zašto? Jesi li pročitao barem jedno cijelo evanđelje, npr. Evanđe­lje po Marku? Ako nisi, učini to što prije. Molitva Moli Isusa da ti se otkrije pa da shvatiš i sljedeći govor o njemu. Možeš i ovako: Isuse, sve ruke svijeta pustošile su moj dom. Ognjište mi je zatrto i vatra ugašena. Ožiljci na nogama o brojnim stranpu­ticama govore i o vrletima uz koje sam se pela. Moje su riječi varljive i srce preljubničko. S kim te sve nisam varala, Go­spodine? Koga sam sve ljubila? Kolike sam dane u bescjenje prodala? Baštinu rasula. Bila sam vjerna noći i ona me obavi­jala sve čvršće. Ali, otkad k tebi dođoh, od toga dana uspravno i odlučno hodam i moje misli su vedre. Dođi i pomozi mi, osvijetli me do kraja. Amen. (Ruža, 25 godina) Isus Krist Otkupitelj 1. Neki se čovjek htio osloboditi svoje sjene. Sme­talo gaje što ga u sunčanim danima prati sjena i pod­sjeća na negativnosti njegova života. Za vrućeg sunča­nog dana pokušao je sjeni odbjeći. Trčao je svom sna- 646.S jesnu osobu, a Krist označuje natpovijesnu osobnost tog istog čovjeka. 4. Isus je povijesna osoba. O tome svjedoče ne samo Crkva i evanđelja nego i židovski, grčki i rimski pisci i povjesničari. Tako rimski povjesničar Tacit u djelu »Anali«, napisanom pedesetak godina nakon Isusove smrti, govoreći o kršćanima kaže: »Ime im to dolazi od Krista, koji, za Tiberijeva vladanja, bude pogubljen po naredbi prokuratora Poncija Pilata« (Tacit, Anali, 44). Drugi rimski povjesničar Svetonije kaže daje car Klaudije protjerao Židove iz Rima jer su digli bunu »zbog buntovnika Krista« (Svetonije, Život 12 careva, Klaudije, 25). Namjesnik Bitinije, Plinije Mlađi, kaže da su kršćani krivi zato što se određenih dana skupljaju »prije zore pjevajući himne Kristu kao Bogu« (Plinije Mlađi, Knjiga deseta, pismo 96 — caru Trajanu). Svi su ovi pisci suvremenici Isusa i apostola. Iz tog je vremena i židovski povjesničar Josip Flavije. U djelu »Židovske starine«, govoreći o Pilatu, do­slovno kaže: »U to vrijeme živio je također Isus, mu­dar čovjek, ukoliko ga se može čovjekom nazvati, jer je kao narodni učitelj činio čudesna djela koja su primana istinskom radošću. I on je bio Krist« (Josip Flavije, Židovske starine, knjiga 18, poglavlje 3, 3). Najpozna­tije židovsko djelo prvoga stoljeća, »Talmud«, kaže o Isusu, između ostalog: »U predvečerje blagdana Pashe Isus Nazarećanin bio je raspet« (Babilonski Talmud, Svnhedrin, fol. 43a). Osim nekršćanskih dokumenata o Isusu povijesti svjedoče Crkva i evanđelja. Crkva je svjesna da ju je osnovao Isus i ona se samo na njega poziva. Kad on ne bi bio stvarna povijesna osoba, Crkva bi bila građena na laži. Evanđelja su katehetsko-povijesni podaci o osobi, o riječima i djelima Isusa iz Nazareta. Zadnjih stotinu i pedeset godina evanđelja su proučavana sa svih aspekata i potpuno je dokazana njihova autentič­nost i izvornost njihova sadržaja. Arheologija je istra­žila čitavu Palestinu i otkrila evanđeoski ambijent. Kršćanin se, dakle, mirno može osloniti na znanstvene rezultate povijesnog istraživanja o Isusu iz Nazareta.5. Ipak, Isus nije samo čovjek nego i Sin Božji. On JC Krist; Mesija, Spasitelj cijelog svijeta. Ima li dokaza ili neospornih pokazatelja za tu tvrdnju? Isus nije slučajna osoba. Unaprijed je predskazan njegov dolazak. Naslućivali su ga rimski, grčki, pa i dalekoistočni pisci. Tako Vergilije govori o ženi koja se smiješi djetetu (koje će označiti kraj željeznog do­ba). Ciceron komentira Sibilina proroštva i piše da krivnja neće biti oduzeta svijetu dok ne dođe kralj kojega svi moraju priznati. Tacit kaže da su svi narodi zemlje bili uvjereni da Istok zauzima povlašteni polo­žaj i da će iz židovskoga naroda izići učitelj i zakono­davac svijeta. Svetonije pak, u životopisu cara Vespa-/ijana, piše da je stara i stalna vjera svih naroda na istoku da će prema sigurnim proroštvima Židovi doći do najvećeg položaja. Eshil piše u drami »Prometej« da prokletstvo neće biti uzeto prije nego što se pojavi Bog, na čiju je glavu stavljena kruna muka, jer je on zastupnik za naše grijehe. Sokrat i Platon su govorili o sveopćem mudracu koji bi uskoro trebao doći. Sibile su prorokovale dolazak sveopćega kralja. Konfucije piše o dolasku velikoga sveca. U analima kineskoga carstva piše da se pojavilo neobično svjetlo i da su mudraci, na zahtjev cara, pronašli knjige u kojima piše da to čudo znači pojavu velikog sveca na zapadu, čija religija mora biti uvedena u njihovu zemlju. Istok govori o zapadu, a zapad o istoku. Palestina je zapadnjacima na istoku, a istočnjacima na zapadu. U ljudima postoji iskonska nada koja se odražava u pričama, mitovima, romanima i dramama, gdje glavni junak, unatoč prividnom porazu, pobjeđuje. Taje nada neuništiva. Ona mora imati svoj realni temelj. Osobito konkretno o dolasku Mesije govore staro­zavjetne knjige. Npr. psalmi 22, 38, 69, 140. Prorok Izaija piše o djevici koja će roditi Emanuela (tj. »Bog s nama«), o detaljima Isusove muke i smrti (usp. Iz 7, 14). Prorok Jeremija govori o vremenu Mesijina dolaska (usp. Jer 23, 5), Daniel još detaljnije precizira vrijeme i prostor pojave Mesije (usp. Dn 9, 25—26). Zaharija naviješta njegov dolazak (usp. Zah 9, 9— 6667 10), a također i Malahija (usp. Mal 3, 1—5) i drugi proroci. Isus se poziva na ta proroštva, pisci evanđelja isto tako. Svaki detalj iz proročkih spisa Isusu se ispu­nio. Je li to slučaj? Ivan Krstitelj je Isusa pokazao narodu. Isus za sebe govori, samosvjesno i trijezno, daje očekivani Spasi­telj, da je Sin čovječji i Sin Božji. S lakoćom čini bezbrojna čudesa. Zahtijeva da se njegovi sljedbenici odreknu svega, pa i života, žele li ga slijediti. Tvrdi da je on Put, Istina i Život i da se jedino po njemu može stići do Boga Oca. To su tvrdnje koje može izreći samo luđak ili Bog. Njegovi su ga neprijatelji i optužili daje opsjednut ili lud. No, on je tako trijezan i mudar, da daje dojam savršene sigurnosti, svetosti i razumnosti. Ne samo daje zdrav nego i druge ozdravlja. Osim toga čini čudesa koja ne mogu činiti ni njihovi velikani, sveci i proroci. Život je dao kao potvrdu za svoje riječi. On je uskrsnuo od mrtvih. Ne samo oživio, kao Lazar, nego uskrsnuo, a to znači učinio tijelo i dušu besmrt­nima. Netko može oživjeti čovjeka, ali onda ovaj opet umire, no ne može ga uskrisiti, jer to čini jedino Božja snaga. Isus je, zatim, poslao s neba na svoju Crkvu Duha Svetoga, Božju silu. Njegovi su apostoli činili ista djela koja je činio i on. I do danas sveci, njegovi radikalni sljedbenici, čine njegova djela. Osnivači reli­gija i ideologija, znanstvenici i filozofi, pa i veliki askete svijeta nisu ni približno tako govorili i činili. Hegel i Napoleon nisu činili čudesa niti su za sebe tvrdili da su došli od Boga; nitko se nije usudio za se reći daje Sin Božji. U povijesti svijeta jedino je Isus upravo to tvrdio. Njegov je moralni lik nedostiživ. Govorio je dru­gima da je bez grijeha, pokazao gospodstvo nad đav­lom i grijehom. Ponašao se kao sam Bog. Prorekao je sudbinu svojih apostola i povijesni tok svoje Crkve. Svi koji mu povjeruju, svjesno i opredijeljeno, čine nje­gova djela, doživljavaju slobodu savjesti i nalaze smi­sao i nove snage u zauzetosti za čovjeka u svijetu. A prije svega nalaze Boga. Tako nam već samo razumsko istraživanje Isusapokazuje daje on jedinstvena osoba povijesti i da ima snage koje nitko nikada nije imao. On nije običan čov­jek. U njemu je božanska snaga. 6. No, sigurnost daje Isus Božji Sin, a ne samo čov­jek, daje tek vjera. Što je to vjera? Vjera je ulazak u nove, božanske predjele stvarnosti i života, ulazak koji se temelji na Božjoj riječi. Bog zove čovjeka i daje mu obećanje novoga života i nove spoznaje. Kad se čovjek odazove, susreće se s Bogom i nalazi ono što mu je Božja riječ obećala. Nov život, nove spoznaje, radost, mir i susret s Bogom dokaz su istinitosti Božje riječi. Mogućnost susreta s Bogom daje Duh Sveti, Duh kojega je Isus poslao svojoj Crkvi. On osposobljava čovjekov duh da može komunicirati s Bogom. Tako vjernik ima izvanjske, razumske, znanstvene dokaze daje Isus doista živio i daje Sin Božji. No, ti vanjski dokazi još nisu vjera. Oni samo dovode pred prag vjere. Oni samo daju dovoljno moralne sigurnosti daje riječ vjere istinita, ali ne mogu uvesti u vjeru niti dati potpunu sigurnost vjere. U vjeru uvodi Božja snaga, milost, Duh Sveti. Sigurnost vjeri daje susret s Bogom, iskustvo Boga koje se događa tek onda kad se čovjek snagom milosti uputi u pravcu koji mu pokazuje Božja riječ. Vjernika nakon toga iskustva nitko i ništa ne može razuvjeriti da Bog jest i da spašava čovjeka. Kršćanin po toj vjeri dobiva sigurnost u Isusovu opstojnost i njegova djela danas. Treba nadodati da je kršćaninova sigurnost sigur­nost vjere, a ne znanstvena sigurnost. Znači to je sigur­nost povjerenja osobi, a ne matematičko-logička sigur­nost. Kao djetetovo povjerenje u majku. Vjera nije samo predmet razuma. Ipak, bez dovoljne razumske sigurnosti ne može nastati prava duboka vjera. Jer, vjera ide preko razuma, ne bez njega. Ona mora biti razumna. Tako je to i među ljudima. Ne može se biti znan­stveno i matematički siguran u ljubav nekog čovjeka. I najbliži i najpovjerljiviji prijatelj može iznevjeriti. U svakom povjerenju ima rizika, makar malo nepovjere­nja. Pa ipak, ljudi moraju i razumski razmišljati o svo- fiSh9 jim prijateljima. Osim toga povijesni dokazi nisu eksperimentalno-znanstveni dokazi. Oni su dokazi na temelju dokumenata koje su pisali i ostavili ljudi. Oni stoga uvijek nose pečat djelomičnosti i mogućnost nepouzdanosti. No, ljudi se oslanjaju na povijesne dokumente. Drugog izbora nemaju. Razlika između povijesnih dokaza o Cezaru, So­kratu i Napoleonu s jedne strane, te dokaza o Isusu s druge strane, jest u tome što Isus i danas živi i što ga vjernici danas snažno susreću. Oni ga susreću u Riječi i Duhu Svetome po molitvi. Vjera je povjerenje dano osobi. To znači, čovjek uvijek može posumnjati i odbaciti vjeru. Mladić se i djevojka mogu u svemu sla­gati, mogu biti duboko zaljubljeni, pa opet ne htjeti ući u bračno zajedništvo. Zašto? To su tajne osoba, tajne koje se nikad ne mogu dokraja shvatiti. Zato svako pri­jateljstvo i ljudsko zajedništvo ostaje u području vjere. Tako je to i s Bogom i s utjelovljenim Sinom Božjim Isusom Kristom. Za njega se čovjek, nakon pomnog proučavanja, analiziranja i razmišljanja, opredjeljuje. Tek to opredjeljenje dovodi do milosti vjere, do susreta s njime i do nove dimenzije sigurnosti. Takav vjernik osjeća da mu je nepovjerenje svedeno na minimum, i ono više ne utječe na njegov rast u zajedništvu s Isu­som Kristom. No, susret s Isusom i milost vjere ne oduzimaju čovjeku slobodu. Vjera je život i ima stoga životnu i osobnu sigurnost. 7. Kakav je bio Isus Krist? O tome nam govore evanđelja. Majka mu je Blažena Djevica Marija. Začet je po Duhu Svetomu. Već je u njegovu začeću, dakle, prisutan čudesni, nebeski zahvat. Evanđelja jasno govore da mu Josip nije otac i još jasnije da je Marija »osjenjena« Silom odozgor začela po Duhu Svetomu (usp. Mt 1, 20). Rođenje uDavidovu gradu Betlehemu, kako je prorok navijesito (usp. Mt 2, 5— 6). Marija i Josip morali su s djetetom bježati u Egipat jer se kralj Herod prestrašio rođenja novog židovskog vladara i htio ga ubiti (usp. Mt 2, 13—14). S trideset je godina započeo svoje učiteljsko i otku-piteljsko djelovanje (usp. Lk 3, 23). Najprije je otišaoIvanu Krstitelju da se krsti. Ivan gaje prepoznao kao Mesiju (usp. Iv 1, 32—33) i otada svima govori tko je Isus i upućuje ih da idu za njim. U času sumnje, a i da bi utvrdio svoje učenike da povjeruju Isusu, šalje ih k njemu da ga pitaju je li on svjestan daje Mesija. Isus im kaže da gledaju čudesa koja čini i da pročitaju stoje prije sedam stotina godina o tome prorok Izaija pisao (usp. Lk 7, 20—23). Nakon krštenja u Jordanu Isus odlazi u pustinju, gdje posti i moli i gdje ga kuša Zli. Iza toga odlučno naviješta: »Kraljevstvo je Božje pred vratima. Obra­tite se i vjerujte Radosnoj vijesti!« (to znači evanđelju; usp. Mk 1, 15). Govori tako silovito da ljudi reagiraju riječima: »Nikada nitko nije tako govorio« (usp. Iv 7, 46). No, kad predstavnici židovske inteligencije i religije čuju da narod za njega priča: »Govori kao onaj koji ima vlast, a ne kao naši farizeji« — počinju sukob s njime (usp. Mt 7, 29). Pokušat će mu zabraniti da govori. Postavljat će mu zamke pitanjima. No, on će sve to nadmoćno nadići; čak mu se i oni dive. Onda će mu pripisati daje lud (usp. Iv 10, 20). No, ne samo njegove riječi nego i djela njegova nadilaze njihovo shvaćanje i snagu. Ne preostaje im drugo nego da po­vjeruju daje on Mesija. Ali oni odlučuju da ga optuže kako je opsjednut đavlom. Ipak ih muči činjenica da on čini Božja djela, pa ga pitaju: »Reci nam: jesi li ti Mesija i kojom vlašću sve to činiš?« (usp. Iv 10, 24 i Mt 21,23). Kad vidješe kako narod grne za njim, pobojaše se da ne izgube položaje i odlučuju da ga ubiju. Evanđelist Luka kaže u Djelima daje Isus »prošao zemljom čineći dobro« (usp. Dj 10, 38). Ozdravljivao je bolesne, oživljavao mrtve, istjerivao zle duhove, praštao grijehe. Nikoga nije odbio. Volio je i blagosliv­ljao djecu. Družio se s odbačenima. Imao samilosti za svakoga. Nikoga nije sudio ni osudio. Družio se s greš­nim ljudima da bi ih priveo k obraćenju. Gledao je u srca ljudi, a nije ih sudio po vanjštini. Imao je razumi­jevanja za svakoga. 7071 Njegov je životni moto bila poslušnost Očevoj volji. Došao je na svijet da njegovu volju izvrši i da čovje­čanstvo otme grijehu. Kanim je jutrom odlazio na molitvu i do kasno u noc znao je ostati u molitvi. Pone­kad je cijelu noć probdio u molitvi. Došao je usposta­viti među ljudima Božje kraljevstvo, Božju vlast. Zato je govorio daje sad trenutak kad će knez ovoga svijeta biti izbačen van, a on će svojom smrću i uskrsnućem sve ljude privući k sebi (usp. Iv 12, 11 —12). Pozivao je k sebi sve umorne i opterećene (usp. Mt 11, 28). Blaženim naziva one koji su progonjeni, koji trpe, plaču, žeđaju i gladuju kruha i pravde, one koji su krotki i jednostavni (usp.Mt 5, 3—12). Tražio je da se ljudi odreknu svijeta i svoga života hoće li poći za njim. To odricanje, međutim, nije gubitak, nego stostruki dobitak već na ovom svijetu, a na drugom još i život vječni (usp. Mt 10, 37—39 i 19, 27—29). Treba se odlijepiti od egoističnog posjedovanja svijeta. Treba svim ljudima raspodijeliti imanja i bogatstva zemlje jer su svi ljudi braća. Tko se odlijepi i od tog egoističnog varljivog posjedovanja, taj već na ovome svijetu prima stostruko, a u drugom vječni život. Isus zatim traži novo srce i nove oči. Traži da opet gledamo dobro, a ne zlo. Da se vratimo povjerenju u Boga. Jer, onome koji vjeruje, sve je moguće (usp. Mk 9, 23). On je sam pokazao to povjerenje sve do smrti na križu. Dok je za njegove protivnike njegova smrt značila i njegov poraz, u stvarnosti je ona zapravo bila veličanstvena pobjeda, a poraz grijeha i Zloga. Jer Isus je uskrsnuo i živi dalje. Ustanovio je Dvanaestoricu i okupio mnoštvo uče­nika i poučavao ih da naviještaju svemu svijetu oslobo­đenje koje Otac donosi po svome Sinu za svakog čov­jeka Zemlje. Tko god vjeruje Isusu, spasenje. Tko ima hrabrosti ući u svjetlost koja je Isus, prelazi iz tame i smrti u svjetlo i život. Osnovao je Crkvu i oživio je na dan Pedesetnice poslavši na nju Duha Svetoga. Uza-šao je na nebo i preuzeo vlast nad svim stvorenim. Poučavao je one koji ga slijede da se ljube među sobom; to će biti znak da su njegovi. Učio inje u uspo-redbama o kraljevstvu Božjem i govorio im da ljube i neprijatelje svoje, da ne sude po vanjštini, da praštaju, da mole i poste, da se odupru Zlome, da se nikoga ne boje, samo Boga. Da budu bezbrižni poput djece, jer su predani u ruke Oca. Da nikome ne čine i ne misle zlo. Da jedu njegovo tijelo i piju njegovu krv i da drže njegovu riječ. Da im on bude jedini učitelj i vođa. Bio je strog i odlučan protiv onih koji su bili zli. Bio je naprotiv nježan, topao, strpljiv i milostiv prema pat­nicima, krotkima i raskajanima. Bio je potpun čovjek, a opet je u njemu odsijevalo nebo. Jedinstven čovjek koga suvremenici nisu mogli dokraja razumjeti i čiju zagonetku nitko nije mogao riješiti doli on sam. 8. Kako je on otkupio svijet? Do sada smo pokušali razumski prikazati Isusa Krista kao povijesnog Isusa i natpovijesnog Krista. Razum pomognut vjerom još dublje spoznaje njega i njegovo djelo. Sveti nam Pavao kaže: »On je slika Boga nevidlji­voga, Prvorođenac, prije svakog stvorenja. Jer u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo — sve je po njemu i za njega stvoreno, on je prije svega, i sve stoji u njemu« (Kol 1, 15—17). Sveti Ivan piše: »Boga nitko nikada nije vidio: Jedinorođe-nac — Bog, koji je u krilu Očevu, on gaje objavio« (I v 1, 18). IsusjeobjaviteljOca.DoBogase ne može doći ljudskim silama. »Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni« — kaže Isus (usp. Iv 14, 6). Čovjek se, poči­ni vši grijeh, skrio pred Bogom i ne može sam iz svojega skrovišta. Isus mu dolazi u njegov grijeh, uzima ljud­sku narav, uzima na sebe sve grijehe, ulazi u čovjekovo prokletstvo i govoreći o Ocu poziva čovjeka da ga sli­jedi na putu u slobodu. On mu zato oprašta grijeh. »Vas koji ste zbog prekršaja bili mrtvi, oživi zajedno s njim; oprosti nam dobrohotno sve prekršaje; izbrisa zadužnicu koja je svojim odredbama bila nama pro­tivna; ukloni je prikovavšije na križ« (Kol 2, 13—14). Bog je naprosto Isusa učinio grijehom, da bismo mi postali nevini (usp. 2 Kor 5, 21). »Krist nas je otkupio od prokletstva Zakona postavši mjesto nas proklet« 7273 (Gal 3, 13). Uzeo je našu smrtnu egzistenciju i umro u njoj, a nama darovao novu, svoju, uskrslu egzistenciju. Tako ne živimo više mi, nego Krist živi u nama (usp. Gal 2, 20). Imamo njegov život, ne više svoj. »Zajed­no s njime ukopani u krštenju, s njim ste i uskrsnuli vje­rom u snagu Boga koji ga uskrisi od mrtvih« (Kol 2, 12). Isus je time svladao đavla. »Razoruža Poglavarstva i Vlasti i javno ih izloži ruglu vodeći ih u pobjedonos­noj povorci pobijeđene njime« (Kol 2, 15). Uništivši grijeh on nas je pomirio s Bogom. »I vas, koji ste nekad bili otuđeni i koji ste postali neprijatelji svojim mišljenjem i zlim djelima, sada Bog izmiri u Kristovu smrtnom tijelu, smrću, da vas izvede svete, neporočne i besprijekorne« (Kol 1, 21—22). »On je, naime, naš jedini mir, on koji od obadvaju naroda učini jedan...« (Ef 2, 14). Zato smo po Kristu zadobili izgubljeni raj i pristup Bogu. »Dakle, grijeh jednoga — svim ljudima na osudu, tako i pravednost Jednoga — svim ljudima na opravdanje, na život! Doista, kao što neposluhom jed­noga čovjeka mnogi postadoše grešnici, tako će i po­sluhom Jednoga mnogi postati pravednici« (Rim 5, 18—19). »Zaista, tebi kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!« (Lk 23, 43). Ali, ne samo daje čovjek opet dobio pravo na izgubljeni raj i sve prednosti života u raju, nego je dobio mnogo više. Postali smo dionici božanske naravi. »Doista, po spoznaji njega, koji nas pozva slavom svojom i krepošću, božanska vas je snaga njegova obdarila svime za život i pobožnost. Time smo obdareni dragocjenim, najvećim obeća­njima, da po njima postanete zajedničari božanske naravi, umakavši pokvarenosti koja je u svijetu zbog požude« (2 Pt 1, 1—3). Sv. Ivan piše: »Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo« (liv 3, 1). Božja nam je ljubav dana u izobilju. »On nas je blagoslovio svakim duhovnim blagoslovom na nebesima u Kristu« i svoju milost »preobilno u nas uli zajedno sa svom mudrošću i razu­mijevanjem« (Ef 1, 3. 8). Izbavljeni smo iz ropstvagrijeha, smrti i đavla. »U njemu imamo otkupljenje njegovom krvlju, oproštenje grijeha, prema bogatstvu njegove milosti« (Ef 1, 7). »Znajte da niste otkupljeni nečim raspadljivim — srebrom ili zlatom — nego dra­gocjenom krvi Krista, nevina i neokaljana Jaganjca« (1 Pt 1, 18). Isus je opet uspostavio pravdu u svijetu. Platio je cijenu za naše otkupljenje. Uzeo je na sebe našu kaznu. »Na njega pade kazna — radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše« (Iz 53, 5). Nitko se od nas ne bi mogao iskupiti, jer smo uvrijedili neizmjernog Boga. Bili smo tako prodani kao djeca bezakonja. Isus je Ocu prinio cijenu za nas i otkupio nas. »A Gospodin je svalio na nj bezakonje sviju nas« (Iz 53, 6). »Gos­podinu se svidjelo da ga pritisne bolima. Žrtvuje li život svoj za naknadnicu, vidjet će potomstvo, produ-žit sebi dane, i Gospodnja će se volja na njemu ispu­niti« (Iz 53, 10). Tako je Isus opet uspostavio polju­ljani red u svemiru time stoje uklonio krivnju i nepo­vjerenje prema Bogu, što je pomirio svijet s Bogom. Ljudi bez straha opet smiju pred Boga. »Zato i može do kraja spašavati one koji po njemu pristupaju k Bogu« (Heb 7, 25). »Imamo, dakle, braćo, slobodan ulaz u Svetinju po krvi Isusovoj« (Heb 10, 19). »Vi ste pristupili Bogu, sucu sviju« (Heb 12, 22). Isus je dokinuo nepovjerenje prema Bogu. Ljudi opet mogu prijateljevati s Bogom. A čim je uspostavljeno prija­teljstvo s Bogom, uspostavlja se i povjerenje među lju­dima. »Mi ljubimo, jer je on nas prije uzljubio« (1 Iv 4, 19). »I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj. Bog je ljubav, i tko ostaje u lju­bavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu« (1 Iv 4, 16). »Jer tko ne ljubi svog brata koga vidi, Boga kog ne vidi ne može ljubiti. I ovu zapovijed imamo od njega: Tko ljubi Boga, da ljubi i brata svoga« (1 Iv 4, 20—21). Jasno je, dakle, da čovjek nije mogao sam početi vjero­vati i ljubiti. Bog ima inicijativu. »Ali Bog, bogat milo­srđem, zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupa, oživi zajedno s Kri­stom. Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao. 7475 Njegovo smo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela koja Bog unaprijed pripravi da u njima živimo« (Ef 2, 4—10). Bili smo mrtvi, zato je Isus morao doći da nas oživi. Mrtvac ne može sebe spasiti i oživjeti. Istočni je grijeh donio ljudima smrt. Tu je smrt Isus uništio svojom smrću. Onda je nama besplatno, neza­služeno, iz ljubavi, kao milost darovao tu pobjedu nad smrću i taj novi život. Naša nas djela ne mogu spasiti. Ali oni koji su oživjeli mogu činiti njegova, Isusova, djela. To su nova djela koja proizlaze iz zapovijedi lju­bavi. Tu zapovijed sada možemo vršiti, jer nas je za to Isus Krist osposobio. Tako smo približeni Bogu i po­mireni s ljudima. Tako nastaje novo čovječanstvo. »Da, nekoć bijaste tama, a sada ste svjetlost u Gospo­dinu: kao djeca svjetlosti hodite — plod je svjetlosti svaka dobrota, pravednost i istina — i odlučite se za ono stoje milo Gospodinu« (Ef 5, 8—10). To novo čovječanstvo prepoznatljivo je u svijetu. »Po ovome će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge« (Iv 13, 35). Isus je pobijedio onaj svi­jet koji je zaveo prvog čovjeka. »U svijetu imate muku, ali hrabri budite — ja sam pobijedio svijet!« (Iv 16,33). Budući daje prokletstvo skinuto s čovjeka, i priroda je postala slobodna. Isus je činio čudesa na prirodi, jer je gospodar nad njom. I čovjek to može. »Zaista, zai­sta, kažem vam: što god zaištete u Oca, dat će vam u moje Ime« (Iv 16, 23). Ljudi mogu imati nove oči, jer im je dano novo srce, a iz srca izlaze dobre i zle misli. Kakvo mu je srce, takav je njegov pogled i, konačno, takav je čovjek. »Očistit ću vas od svih vaših nečistoća i od svih kumira vaših. Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas!... Duh svoj udahnut ću u vas da hodite po mojim zako­nima i da čuvate i vršite moje naredbe« (Ez 36, 25 — 27). Isus zove k sebi da dade taj novi sadržaj ljudskom srcu. »Ako je tko žedan, neka dođe k meni; i neka pije tko vjeruje u me. 'Iz njegove će nutrine poteći potoci žive vode'« (Iv 7, 38). Naime »iz obilja srca usta govore« (Mt 12, 34). »Dobar čovjek iz dobra blagasrca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo« (Lk 6, 45). A to se vidi na očima. »Kad ti je oko bistro, cijelo ti je tijelo svijetlo« (Lk 11, 34). Na taj su način ljudima zatvorene oči za zlo, a ponovno otvorene za dobro. One trebaju oslijepiti za zlo. »Da ste slijepi, ne biste imali grijeha. No vi govorite: Vidimo, pa grijeh vaš ostaje« (Iv 9, 41). Zato treba otvoriti oči za dobro. »Probudi se ti što spavaš, ustani od mrtvih i zasvijetlit će ti Krist« (Ef 5, 14). »O bezumni Galaćani, tko li vas opčara? A pred očima vam je Isus Krist bio ocrtan kao Raspeti« (Gal 3, 1). Dakle, sve stoje izgubljeno u istočnom grijehu, sad je ponovno vraćeno. »Isus ima umrijeti umjesto na­roda, i ne samo umjesto naroda nego i da razasutu djecu Božju skupi u jedinstvu« (Iv 11, 52). Ljudima su oprošteni grijesi, skinuta im je krivnja, namirena prav­da Isusovom žrtvom, dane su im nove oči, osposob­ljeni su da ljube Boga ijedni druge, priroda im je opet postala prijateljska i pokorna, vraćeni su u izgubljeni raj. A dobili su i puno više — novo srce i nov duh, novi je svijet ušao u staru zemlju; pobijeđen je Knez ovoga svijeta, stara zmija, Sotona; smrt je pobijeđena, stari svijet svladan i čovjek je postao nov stvor koji smije biti dijete Božje i baštinik neba. Isusovo utjelovljenje, smrt i uskrsnuće jesu dakle stvaranje novoga svijeta. 9. Otkupljenje je Kristovo svestrano oslobođenje čovjeka. To je izlazak iz smrti u život i to iz smrti tijela, duše, duha, savjesti i zajedništva. Otkupljenje je Kri­stovo donijelo čovjeku novu spoznaju i novu silu za život. Isus nije samo čovjek nego i Bog. On je Sin Božji koji je postao čovjekom. Zato je on jedinstvena osoba ljudske povijesti. Nije odozdol kao i mi ljudi, nego odozgor. Jedini nije zarobljen našim zatvorenim egzi­stencijalnim krugom. On dolazi od Boga, od Izvora svega, i zato zna tijek svake razvojne rijeke u kozmosu i u povijesti svijeta i svakog pojedinog čovjeka. On dolazi izvana, mi smo unutra. On jedini zna odakle smo, tko smo i kamo trebamo stići. Bog je naš Otac. Smrt je samo kratki prolaz u život. Život se ne prekida. 7677 nego mijenja. Svaka nepravda u njemu će biti isprav­ljena. Zlo, grijeh, teški zakon, patnje, tiranija, teror, bolesti, manipulacije, laž, nasilje, gubitak — sve to nije zadnja riječ povijesti. Prva i zadnja riječ povijesti jest Isus Krist — Riječ Božja. On je smisao povijesti, on je nosilac povijesti i zajedno s nama trpi njezin raz­vitak i krvave prijevare i nesporazume u njoj. Nijedan detalj našeg života nije uzaludan samo zato što postoji Isus Krist. On uspostavlja red u svijetu i kozmosu. Nered je nastao grijehom, time što čovjeku Bog nije bio na prvom mjestu. Kada Bog nije Bog, a to znači kad nije prvi u ljudskoj povijesti i životu, tad nešto drugo po­staje bogom. Time nastaje nered u svemiru i u svoj stvarnosti. Svatko od ljudi doživljava daje poremećen red u povijesti, među ljudima i u samom čovjeku. Zato nastaju katastrofe, bolesti, patnje, ratovi. Sve je izba­čeno iz prvotnog reda i zakonitosti, i stoga reagira kao pokvaren stroj, kao slijepa muha, kao nabujala rijeka. Isus je onaj koji kao čovjek Boga stavlja na prvo mje­sto. On je tako početak reda u svijetu. On prvi potpuno vjeruje Bogu. Tako vraća u svijet izgubljeno povjerenje u Boga. On je početak novoga svijeta. U njemu je sve sazdano i sve se po njemu i od njega razvija i k nje­mu ide. Isus je jači od grijeha. On oprašta grijeh i to tako suvereno da se predstavnici njegova, židovskog, naro­da uznemiruju zbog toga. On uvjerava ljude da neće biti kažnjeni za svoje grijehe, da smiju Bogu prići, daje on uzeo na sebe odgovornost za njihov grijeh. Po­trebno je samo da mu to i povjerujemo. On uništava naše grijehe. Ponudio se i predao za žrtvu umjesto nas. Tako se svaki čovjek može mirno vratiti u život s Bogom, jer je Isus otišao u smrt umjesto njega. On je, napokon, Bog i ima vlast nad grijehom, te može dijeliti amnestiju kome hoće i kako hoće. On je, međutim, i čovjek i zato kao predstavnik svih ljudi stupa pred Oca s molbom da im oprosti. Isus, dakle, jedini na Zemlji i u svjetskoj povijesti može čovjeka osloboditi od osnovnoga zla — grijeha i krivnje. On je predstavnikčovječanstva pred Bogom i predstavnik neba pred čov­ječanstvom. On je u biti posrednik. Njegova je bit u tome daje sav za druge, on je — kaže D. Bonhoeffer — »čovjek za druge«. On stoji tamo gdje mi ne mo­žemo, i stalno nas zagovara i brani, posreduje za nas. Isus je jači od Sotone. Izgonio je zle duhove, poka­zivao je da nad njima ima suverenu vlast, ljude je oslo­bađao od robovanja Zlome. On je jedini jači od đavla i njegovih sila. Ljude nema tko sačuvati od stranih, negativnih sila oko njih, osim Isusa Krista. Ne samo on nego sada i svi koji u njega vjeruju imaju vlast nad Zlim. Protiv najopasnijeg, najinteligentnijeg, najluka­vijeg i najbrutalnijeg neprijatelja samo nas Isus može obraniti. Jedino smo u njegovoj blizini sigurni, i mi i svijet. Isus je pobijedio i svijet. Svijet ima u Bibliji tri značenja. To je najprije kozmos, svemir, priroda koju je Bog stvorio i koja je dobra, budući daje Božje stvo­renje. To je svijet u koji je smješten čovjelc. Drugo zna­čenje svijeta jesu ljudi i njihova povijest, njihovi napori i promašaji. Treći smisao svijeta jest Bogu protivan svijet, sile u tom svijetu koje se opiru Božjim projek­tima o svijetu. Sveti Ivan piše daje to »požuda tijela, požuda očiju i oholost života« (1 Iv 2, 16). Zapravo je to svijet koji se želi samostalno uzdići mimo Kristova svijeta. Taj je svijet zapravo apstrakcija. Jer, sav je svi­jet po Kristu otkupljen i njime obilježen. Ne postoji neki drugi svijet. Sav svijet, prirodni i ljudski, označen je Kristovim utjelovljenjem, smrću i uskrsnućem i iz­van Krista ne može postojati. Postoji samo u Kristu otkupljeni svijet. Svijet koji je Isus pobijedio jest onaj koji je nastao istočnim grijehom. Taj svijet može ući u sve strukture i uzdići ih nad čovjeka i na propast čov­jeka. Đavao je, naime, uvijek »lažac i ubojica ljudi od početka« (Iv 8, 44). Isus je pobijedio taj i takav svi­jet. Taj svijet nema budućnosti. Budućnost ima samo svijet pomirenja, praštanja, pravde za sve, ljubavi i bratstva. 7879 Isusje pobijedio sva zla svijeta. On je liječio bolesti, zadržavao prijetnju prirode i vladao prirodom, uskrisi-vao mrtve i tako pokazao daje pobijedio smrt, osloba­đao od nečovječnih zakona, liječio psihičke i fizičke bolesti, pomirivao ljude, pokazao da ima vlast i nad životinjama i nad ljudima. On može zaustaviti i ratove i nepravde. Isusje, dakle, najpotrebnija osoba Zemlje. U njemu leže rješenja svjetskih i ljudskih problema. Novi zavjet pokazuje da se sve gore opisano doga­đalo po Isusovim rukama. Povijest Crkve dokazuje da su to isto činili oni koji su mu vjerovali. Problem je u tome kako povjerovati Isusu. Čim mu se povjeruje, događaju se zaista čudesne stvari. Još više o Isusu Kristu saznat ćemo tako da proči­tamo četiri evanđelja. Ali, pažljivo. Isus je takav kakav je opisan, ne onakav kakvog ga zamišljamo. Nakon ove kateheze ostani u miru, neka se u tebi polako slože sve pročitane misli. Zatim moli da do kraja shvatiš pročitano. Nakon toga pročitaj iskustva drugih o Isusu. Iskustva Pročitaj kako su se drugi susretali si sušom danas živim. Jer, on je ustao od mrtvih i živi danas. Zajedno s drugima počeo sam tragati za novim životom o kojem piše Sveto pismo. Zbunjivao me Krist, dovodio u škripac. Nisam tih dana ni s čim bio na čistu. Srce mije govorilo svoje, a razum svoje. Što će mi reći kolege, prijatelji, roditelji...? Nakon raznih pokušaja slijedila je molitva, slo­bodni razgovori s Bogom, veliko otkriće za moj krš­ćanski život. Suočiti se si sušom iz N azareta. Opirah se. Bojao sam se reći DA, a osjećao sam Isusa kako me zove. I on je pobijedio. Prvi put osjetih da se Riječ Božja ispunja u mom životu. Uvjerih se tada nedvojbeno da naš Bog živi. (Dede, 28 godina) 80Uz dosta zalaganja, bez većih problema, polagao sam ispite na fakultetu. Imao sam prilično realno mišljenje o životu, svijetu i čovjeku. Dok jednom: — Vjeruješ li ti u Boga? — Pa, ne znam ni sam. Taj Bog je nešto tako strano, daleko, u magli i oblacima. Još jedino stariji iz običaja vjeruju. — A znadeš li za Isusa Krista? — Čuo sam nešto o njemu. Činio je čudesa dok je živio. Viđao sam ga raspetoga i čudio se što se kri­žaju pred njim. I još mi mnoga pitanja prijatelj postavi. Na većinu od njih ne nađoh odgovora. Počeh gubiti tlo pod nogama. Pojaviše se sumnje u ono moje »realno« mišljenje i zbrka u mislima. Vodila se u meni ogor­čena borba. Uz pomoć prijatelja počeo sam upoznavati tko je zapravo taj Krist. I rastao je u meni i jačao jedan novi čovjek koji je znao tko je, stoje i odakle je, a toga prije nisam bio svjestan. Našao sam prijatelja (Isusa) kome sam vjerovao, našao sam prijatelja kojemu sam mogao otvoriti svoje srce. (Zdravko, 26 godina) Nije on taj koji šuti, nego sam ja ona koja ne čuje. (Azra, 19 godina) Znam! Znam! Znam! Znam da Bog na nas šalje strahote kad mu se ražali nad dušom našom i kad odluči daje izbavi. (I. Andrić) Danas je Veliki petak. Ustao sam rano poslije neprospavane noći. Išao sam u crkvu i gledao nera­zumljive obrede i slušao tamne riječi Kristove trage­dije. Bol se u meni digao do ekstaze, došao je svijetli čas olakšanja; vidio sam svu veliku braću kako pog­nuti pod teškom ognjenom aureolom prolaze i imaju mirno lice u olakšanju koje daje velika bol. I moj rođeni bol i patnje dođoše mi kao nešto što nije bes- 81 misleno izdvojeno i osamljeno, nego živi kao mali dijelak velike tragedije čovječnstva koje se bori. (I. Andrić) Ne samo da Boga spoznajemo samo po Isusu Kri­stu, nego i same sebe spoznajemo samo po Isusu Kristu. (B. Pascal) Civilizacija je bila dostigla onaj stupanj napretka poslije kojega dolazi samo opadanje. Vjerovalo se da se sve znade. S Aristotelom i Platonom inteligencija se bila podigla do neosvojivih vrhunaca. Kiparstvo je imalo Fidiju, fizika i matematika Arhimeda i Pita-goru, vojničko umijeće Aleksandra, Hanibala, Ceza­ra. Poezija se zvala Homer i govorilo se o najnovijem Virgilu. I baš u tom trenutku ukazuje se na rubu neke daleke pustinje jedno Dijete, koje će potjerati sve bogove, nadživjeti sva kraljevstva i zauvijek zavla­dati nad duhovima. Bog se nađe u najzapuštenijem kraju rimske provincije. Bog se skriva pod imenom Isus i svijetu daje svoju adresu: Betlehem u Judeji, tri tisuće stanovnika, prva spilja u stijeni na izlazu iz mjesta. (Andre Frossard) Tko hoće tražili istinu, mora biti sam i mora pre­kinuti sa svima koji je ne ljube dovoljno. Moramo biti vjerni besmrtnosti, moramo biti vjerni Kristu. Da, rekao sam da moramo biti vjerni Kristu. Rim je bio staretinarnica pozajmljenih bogova i osvojenih naroda. I, eto, u tu gomilu mramornog i zlatnog ne­ukusa umiješao se On, jednostavni Galilejac, čovje-koljubac i provincijalac. I od toga trenutka nestali su narodi i bogovi, a nastao je čovjek čovjek-drvo-djelac, čovjek-ratar, čovjek-pastir, čovjek iz zahval­nosti ovjekovječen u svim najširim usporedbama i u svim umjetničkim galerijama svijeta. (Boris Pasternak)Kršćanstvo je Isus sam. Ono što pomoću njega dospijeva do čovjeka i veza koju može čovjek pomoću njega imati s Bogom. (Romano Guardini) U ovom burnom vremenu neprestano gubimo iz vida zašto se zapravo isplati živjeti. Budući da i drugi žive, mislimo da ima smisla da i mi živimo. Pa ipak, ljudski život ima samo zato smisla stoje zemlja bila dostojna nositi čovjeka Isusa Krista, što je živio jedan čovjek kao Isus Krist. Da Isus nije živio, naš bi život bio besmislen unatoč svim drugim ljudima koje poznajemo, poštujemo i ljubimo. (Dietrich Bonhoeffer) Isus Krist je istodobno — i u tome je paradoks — Bog spasitelj i spašeni Čovjek... U tom smislujeKrist i Bog koji dolazi k čovjeku i čovjek koji dolazi k Bogu. (Jean Danielou) I da nema Kristove ljubavi, uništavali bismo se međusobno dotle dok ne bi ostala na zemlji samo dva čovjeka. Ali ni ta se dvojica ne bi znala svladati u oholosti svojoj te bi posljednji smaknuo pretposljed­njeg, a onda i samog sebe... Mi na zemlji zaista lutamo i da nemamo pred sobom dragocjenog Kri­stova lika, propali bismo i zalutali sasvim kao ljud­ski rod prije potopa. (F. Dostojevski) Krist je svagdje u svijetu, na domaku našeg srca. U ovom bogatom selu Krist je siromašan, gladan, bez utočišta. On prosi, kuca na vrata, na srce i ljudi ga tjeraju, šalju ga od jednih vrata do drugih, od jed­nog srca do drugog. (Nikos Kazantzakis) »Dođite za mnom« — rekao je Isus svojim učeni­cima. Imao sam mnogo razloga da čuvam svoje asi-stentsko mjesto. Bilo je relativno udobno, pružalo mi je dovoljno slobodnog vremena za daljnje studiranje 8283 i obećavalo životni put sveučilišnog nastavnika. Cuo sam kako me netko doziva. Kako me netko upozo­rava da se klonim udobne karijere koja će mi sputati misao, vjeru i savjest... Shvatio sam da čovjek nema što da izgubi, daje svuda njegovo mjesto, svuda kuda je hodio Isus, što znači: svuda među ljudima... (Milan Kundera) Treba, djevojko, da netko bude dobar... treba žaliti ljude. Krist je sve ljude žalio, a to je i-nama zapovjedio... Kažem ti: uvijek je dobro sažalitise nad čovjekom dok je vremena. (Maksim Gorki) Procvjetali ljiljan — govoraše Isus Krist — div­niji je i ljepši od Salomona u slavi i mudrosti njego­voj. U noći, u magli, u kaosu zapalio je vječnu svijeću ljudskoj nesreći. Uskrsnuo je kao primjer da svi mi u njegovu duhu uskrsnuli možemo. (A. G. Matoš) Krist se nikad ne pojavljuje kao čudotvorac koji djeluje na izvanjski način da bi promijenio ljude onako kako se izrađuje neki predmet. Ne, tu sve pro­lazi kroz savjest i volju ljudi. On^nikad ne kaže: »Spasio sam te«, onako kako se to kaže utopljeniku kojeg smo izvukli iz vode. On govori: »Tvoja te vje­ra spasila...« (Roger Garaudv) Patnja nema otkupiteljsku vrijednost, osim ako je povezana s raspetim Kristom. A kako malo to ljudi znaju! Njihovo trpljenje donosi samo zle plodove: srdžbu, revolt, mržnju, očaj. Ali je ipak istina daje Bog u mogućnosti da dade neki smisao i neku vrijed­nost tolikom »uzaludnom« ljudskom trpljenju. (Francois Mauriac) Čovjek koji ispovijeda Kristov nauk nalikuje na čovjeka koji nosi svjetiljku pred sobom, na duljem ili kraćem štapu: svjetlo je uvijek pred njim, i uvijek ga potiče da ide naprijed i iznova otkriva pred njim novi, primamljivi, osvijetljeni prostor. (L. N. Tolstoj) 84Molitva Molitva je snaga koja čovjeka preobražava. Po molitvi Duh Sveti čini u tebi Isusova djela. Isusovo otkupljenje ulazi u tebe, Isusova te sloboda vodi. Pronađi petnaestak minuta vremena i budi s Isusom. Možda će ti doći na jezik molitve slične ovima: Ti, Kriste, znaš daje meni pametno i dobro sve ono što čitam u Novom zavjetu i sa svim se u potpunosti slažem. Pri­hvaćam i nauk Crkve. Ali ti, Kriste, isto tako znaš daje to tako kad sam ja sama, kad fino, smireno stanem i o tome raz­mišljam. Međutim, u nekim životnim pitanjima reagiram drukčije. Kažu da je sve to ljudski i da je tako normalno. Strah me je da se jednorn ne izmirim sa svim tim »normal­nim«, jer ja ipak želim rasti i bar za korak biti bliže tebi. (Zrinka, 21 godina) Isuse, tražila sam da ti upravljaš mojim životom. Htjela sam da poslušam tvoje riječi. A stalno sam nekamo žurila. (Zlata, 22 godine) Zadatak Napiši pismo Isusu. Možda prvi put u životu napiši pismo nikom drugom nego svome Bogu, Isusu Kristu. Kakav ćeš mu naslov dati? Kako ćeš mu se potpisati? Kamo ćeš poslati pismo? Na koju adresu? Gdje je tvoj Isus? Neka to bude pisano tvojim, nenaučenim, novim riječima. I — koja je za Isusa tvoja adresa? Gdje te Isus sigurno može naći? Gdje ga slušaš i čuješ? Literatura Ostani neko vrijeme u razmišljanju i sredi u sebi pročitane misli. Ako žeđaš za novim spoznajama, odaberi koju od ovih knjiga: D. Rops, Život Isusa Krista, Vinkovci 1967. G. Papini, Po vijest Kristova, Zagreb 1981. G. Albanase, Moje riječi neće proći, Korčula 1977. J. Arias, Uvijek novi Krist, Korčula 1972. Atanazije Veliki, Pisma o Kristu i Duhu, Makarska 1980. 85 C. Tomić, Evanđelja djetinjstva Isusova, Zagreb 1971. J. Guitton, Isus, Zagreb 1977. Lj. Rupčić, Pravi Bog i pravi čovjek, Zagreb 1981. G. Lohfink, Posljednji dan Isusov, KS, Zagreb 1984. Ekumenski zbornik, Isus Krist jedini spasitelj svijeta KS i Zagreb 1984. F. Franić, Cjelovito Kristovo otkupljenje, CuS, Split 1984 T. Beck. Isus je božanski Gospodar, Jelsa 1984.KBF.TREĆE POGLAVLJE Drugo razdoblje KATEKUMENAT \Obrednik RPOK o drugom razdoblju katekumenata Obrednik — »Red pristupa odraslih u kršćanstvo« (RPOK) — kaže da se za ovaj drugi korak traži da u pri­pravniku već postoje počeci duhovnog života i kršćanskog nauka. Osim toga očekuje se i prvi osjećaj pokore i početna praksa zazivanja Boga i moljenja, te ujedno i prvo iskustvo o kršćanskom zajedništvu (usp. RPOK, br. 15). Za to je potrebna prikladna kateheza, stupnjevita i cjelovita, zatim nastojanje da se lakše moli, da se svjedoči višnje nadah­nuće i u ljubavi prema bližnjemu ide sve do samozataje. Tako se prelazi iz staroga u novog čovjeka savršena u Kri­stu. To traži promjenu mišljenja i vladanja. Bit će tu i kida-nja i rastanaka. Zato cijela zajednica treba za njih moliti (usp. RPOK, br. 19). To drugo razdoblje katekumenata može trajati dugo, mjesecima, ali se može i skratiti, a i učiniti u jednom mahu (usp. RPOK, br. 98). Sve ovisio nutarnjem rastu, koji se po znakovima zapaža izvana. Postoje i manja otklinjanja i blagoslovi koje treba upri­ličiti da bi pripravnici postali svjesni smisla duhovnog života, borbe duha i tijela i važnosti odricanja (usp. RPOK, br. 101). Na ovaj korak ne valja prijeći brzopleto. Ako pripravnik ne osjeća da je uvjeren i spreman na sve što katekumenat traži u prvom razdoblju, tad se treba vratiti i još jednom pročitati ono što je nejasno, promisliti temeljito gdje se on sam nalazi i što želi, te naučiti mirno, opušteno i ustrajno moliti. Treba moliti da shvati ono što još ne shvaća. Ako se pojavi dosada, napast da sve to napusti, tjeskoba, nemir, tada treba moliti Isusa da ga oslobodi, da ga prosvijetli, 8687 da mu pomogne. Ako postoje prijatelji koji imaju iskustvo molitve ili pak molitvena skupina, dobro je zamoliti ih da mole za njega. Ako skupinu vodi svećenik (ili ako se održava seminar), tad je dobro zamoliti svećenika da zajedno s drugim vodite­ljima nad njim izmoli molitve koje propisuje RPOK od br. 113 do br. 118. Tko sam ide ovim putem, može izmoliti prvu od tih propisanih molitava. Ona glasi (prilagođena ovoj prilici):Molitva Gospodine Bože naš, ti nam objavljuješ pravi život, ukla­njaš iskvarenost, jačaš vjeru, podržavaš nadu i krijepiš lju­bav. Molim te u ime ljubljenog tvoga Sina Gospodina našeg Isusa Krista i u snazi Duha Svetoga: odagnaj od mene, sluge svojega, nevjeru i sumnju, idolopoklonstvo i magiju, čaranje i zazivanje duhova, gramzljivost za novcem i zamamne strasti, neprijateljstva i razdore i svaku zloću. Pozvao si me da pred tobom budem svet i bez ljage; obnovi u meni duh vjere i pobožnosti, strpljivosti i nade, umjerenosti i čistoće, ljubavi i mira. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen. (Usp. RPOK, br. 114.) Treba ujedno biti svjestan da napasti i tjeskobe moraju doći. To je znak rasta i nutarnjeg čišćenja. Isus je rekao da će svaki koji za njim pođe biti progonjen. Sveti Ignacije Loyolski upozorava da je Zli izazvan našim novim kora­cima za Isusom i zato nastoji praviti nemir u srcu. On, međutim, ne može ništa. Samo može čovjeka zbunjivati u mislima i osjećajima. Važno je stoga da se čita Sveto pismo i moli. Božja je riječ štit protiv napada u kušnjama. Nije važno kako se čovjek osjeća, osjećaji su tu nevažni; važno je trijezno, razumno povjerenje u Isusove riječi, stajati uz Isusova obećanja. Uz to moliti Gospodina za snagu us­trajnosti. Osjeća li pripravnik da su jasna pitanja egzistencije i grijeha, te Isusove pobjede nad grijehom i njegov put u život, tad može prijeći na nove kateheze i nove spoznaje. Molitva Svemogući vječni Bože, po svome si nam Jedinorođencu obećao Duha Svetoga. Usrdno te molim za sebe. Tebi se posve predajem. Odvrati od mene zlog duha, svaku zabludu i grijeh, da budem čist i slobodan hram Duha Svetoga. Potvr­di riječ naše vjere da ne govorim u prazno, nego s onom sna­gom i milošću kojom je tvoj Jedinac izbavio svijet od zla. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen. (Usp. RPOK, br. 113). Obrednik katekumenata zahtijeva da se odreknemo ne samo Sotone nego i njegovih djela. Ako se netko bavio magijom, zazivanjem duhova (spiritizmom), čaranjem i gatanjem ili se klanjao nekom stvorenom božanstvu (idolo-poklonstvo), tad je nužno da se toga odreče i da svećenik koji vodi seminar ili skupinu, ili pak ispovjednik, izmoli nad njim jednu od propisanih molitava. Za to je osobito prikladna molitva iz RPOK, br. 114. To treba također priz­nati u ispovijedi. Ako dotični osjeća strah od tih djela kojima se bavio, dobro je da i sam izmoli tu molitvu s povje­renjem u Gospodina i da svakako odluči da se time nikada neće više baviti, jer se ne može služiti dvojici gospodara. Treba biti svjestan da zle sile mogu čovjeku strahovito na­škoditi. No, one nam ne mogu ništa nauditi čim smo Kri­stovi i za Krista se opredjeljujemo. Bog je jači od svih sila. Isus je na križu pobijedio sve sile kojima je čovjek robovao. Evo molitve za oslobođenje od svih opasnih i sumnjivih praksa: 8889 Ili: »Neka se sila Duha tvoga spusti na mene. Obnovi me, mekšaj, preporodi, približi me sebi.« Ili: »O Bože moj, gorljivo tebe tražim, tebe želi tijelo moje.« Ili: »Kao što košuta čezne za izvor-vodom, tako duša moja čezne za tobom, o Bože« (Ps 42). Ili: »Gospodin je pastir moj, zla se ne bojim, jer on je sa mnom« (Ps 23). 4. DUH SVETI — SILA BOŽJA Meditacija Meditacija ti služi samo da se sabereš. Nemoj je shvaćati i koristiti kao psihički trening, za to je potrebno osobito struč­no vodstvo da ne poremetiš svoj unutrašnji duševno-tjelesni ritam. Kršćanska meditacija služi da istine koje si naučio »glavom« spustiš u srce, da ih »nutrinom« postaneš svjestan, da ih nekako smjestiš u dubine svoga bića. Kršćanska je meditacija uvijek prvenstveno posvješćenje da si u Božjim rukama, daje Bog tu s tobom, daje Duh Sveti u tvom srcu. To je zato molitva u tišini. Jedan župljanin svetoga župnika Ivana Vianneva satima je sjedio u crkvi. Na upit svetoga Ivana što tu radi, odgovorio je: »Razgovaram s Isusom. On mene gleda, ja gledam njega.« Ti možeš u takvoj molitvi izgovarati riječi: »Abba — Oče moj!«, ili »Isuse Kriste, smi-luj mi se!« ili »Isuse, hvala ti.« To su strelovite molitvice koje Crkva odvajkada poznaje i preporučuje. Takve su i tzv. molitve srca, koje su prakticirali crkveni oci, a istočna ih duhovnost, osobito monaška, prakticira sve do naših dana. A možeš se u meditaciji samo prepustiti Bogu prisutnom u tebi i oko tebe. SvetaTerezija to naziva »molitvom u oblaku«.To je odmaranje u Gospodinu, osjećaj djeteta u očevu zagrljaju. Isus nam je govorio kako je nužno postati dijete da bismo mogli u njegovo kraljevstvo. Izaberi sebi najbolji način takve tihe molitve i u petnaes­tak minuta nastoj u sebi produbiti svijest da si hram Duha Svetoga, daje u tebi Bog. Ako ti se učini daje tih petnaestak minuta bilo uzaludno, nemoj se uznemiravati ni obeshrabriti. Početnik si. Moliti se uči moleći. U svakom slučaju nakon meditacije uvijek moli Isusa da ti pomogne da ga shvatiš. Moli Duha Svetoga ovim ili sličnim riječima: »Dođi, Duše Presveti, napuni mi dušu svojom milošću. O dođi Stvorče, Duše Sveti.«Upute Poznaješ li sada Isusa malo više? Čitaj još odluč­nije barem Evanđelje po Marku, a onda svakako i ostala evanđelja. Ali, čitaj ih tako da te ona mijenjaju, kao da ih čitaš prvi put u životu. Nastoj razumjeti svaku rečenicu. No, moraš znati da češ to moći tek kad pročitaš cijeli Novi zavjet i usporediš razne tekstove. Sada je važno da ti Isusova osoba raste u evanđeo­skom svjetlu. Pogledaj koliko se tvoja slika Isusa razli­kuje od Pavlove ili one koju opisuje sveti Marko ili sveti Ivan. Prava slika nije tvoja, nego ona u evanđelju. Zato moraš dopustiti da evanđelje i cijeli Novi zavjet mijenja tvoj odnos prema Isusu. Promatraj Isusa kako se vlada prema Petru, prema učenicima, prema boles­nicima, prema grešnicima, prema svojim prijateljima, prema ženama, prema djeci, prema »teolozima« i sve­ćenicima, prema vlastima. Kakav je na gozbi, kakav je u društvu, kakav u postu, kakav u diskusijama, kakav u molitvi i bdjenju, kakav u umoru i odmoru. Kako govori, kako hoda, kako opominje, kako ljubi. Tad pogledaj: poznaš li ti Isusa? I voliš li ga? Promisli i napiši — Duh Sveti je za mene kao... — Po mom uvjerenju u meni je (nije) Duh Sveti jer... — Naša Crkva danas nasušno treba više sile Duha Sve­toga da bi... 9091 — Duha Svetoga (ne) poznam jer... — Ja se molim Duhu Svetome jer... — Kad promatram ljudsku povijest, tad mi se Duh Sveti učini kao... — Vjernici žive kao da je Duh Sveti onaj koji... — U odnosu na Duha Svetoga ja bih volio... Analiziraj neke od navedenih tekstova (ili sve) da vidiš kako oni govore o Duhu Svetomu:Efezu. Jesmo li svjesni da postoji Duh Sveti i jesmo li ga čitavim srcem prihvatili? Potrebno je i danas podsjetiti da su u djelu spasenja svijeta prisutni Isus i Duh Sveti. Isus je Mudrost Božja, Duh Sveti je Sila Božja. Isus je začet po Duhu Svetom. Pun Duha, poslije krštenja i kušnje, Isus pro­povijeda i čini Božja djela, u Duhu klikće i moli, apo­stolima obećaje Duha Svetoga i šalje im ga od Oca da on »djelo njegovo dovrši i izvrši svako posvećenje« (IV. euharistijska molitva). Taj je Duh lebdio nad vodama kod stvaranja svijeta (usp. Post 1, 2). Riječ »lebdjeti« znači i »inkubirati«. Duhje nekako činio da nastane ono stoje Bog Stvoritelj riječju izricao: »Neka bude Zemlja!...« Taj je Duh nadahnjivao proroke i taj Duh vodi Crkvu sve do naših dana. 2. Pod pojmom »duh« mislimo na kvalitetu stvar­nosti koja se bitno razlikuje od tjelesne, materijalne. To je stvarnost koja vlada materijalnom stvarnošću; iznad nje je, aktivna je, svjesna, moćna, besmrtna. Duhje gore, iznad materije, viši od materije. Zato se kaže, da duhovi nastavaju nebeske prostore, oni su iznad svijeta, iznad trome, mrtve, nesvjesne materije. Duh oblikuje materiju i drži je u redu. Čovjek je duhovno-materijalno biće. On je tijelom »prikovan« uz zemlju, ali je duhom slobodan, nadmo­ćan, besmrtan. Duhom je on svjestan, stvaralački nadilazi samoga sebe. Hebrejski izraz »ruah« znači duh božanski u čovjeku i svijetu. Grčki »pneuma«, latinski »anima« označuje sveukupnost duševnih funk­cija, a »spiritus« duhovnu, višu, neumrlu komponentu čovjeka, te sva duhovna bića. Nebeske prostore nasta­vaju dobri i zli duhovi. Zli duhovi nastoje uništiti rad, ljepotu, dobrotu i jedinstvo stvorenja. Dobri duhovi pak žele sve držati u redu. Najviši duhje Bog. On je naprosto duhovno biće. To znači daje on na ljestvici bića najviše, najmoćnije, najsavršenije biće. On je naprosto biće. Duh Sveti je osoba unutar trojstvenoga Boga. 3. Bog je trojstven. On je Otac, Sin i Duh Sveti. Duh Sveti je treća.božanska osoba. On je ljubav Oca Iv 4, 10—14Lk 4, 14 Iv 7, 37—39Lk 4, 18—19 Iv 3, 1 — 12Lk 2, 25—28 Iv 14, 1 — 17Lk 5, 17—26 Lk 1,67Lk 6,19 Lk 1,41Lk 24, 44—49 Lk 1,35Iv 14, 25—26 Lk 1,15Iv 15, 26—27 Mk 16, 17—20Iv 16, 7—15 Rim 12, 4—211 Kor 12, 1 — 11 1 Kor 2, 1 — 16Rim 8, 1—27 Gal 5, 22—27Ef 4, 7-16 Lk 4,1 Molitva Zamoli Duha Svetoga da ti otvori srce da razumiješ veli­činu njegova boravka u tebi. Ostani u molitvi oko pet minuta, a onda prouči sljedeću katehezu o Duhu Svetom. Duh Sveti — Sila Božja 1. »Kad je Pavao prošao gornje predjele, dođe u Efez, gdje nađe neke učenike te ih upita: 'Jeste li pri­mili Duha Svetoga kad ste postali vjernici?' 'Ne, nismo ni čuli da postoji Duh Sveti', rekoše oni« (Dj 19, 1—2). Mi, suvremeni vjernici, primili smo Duha Svetoga i čuli smo da postoji. Pa ipak, oko nas kao da su prisutni svi drugi duhovi, samo ne Duh Sveti. Očito je stoga da se i nas tiče Pavlovo pitanje upućeno vjernicima u 9293 i Sina. Izlazi od Oca i Sina. On je zajedništvo Oca i Sina. Otac je prapočetak, izvor u Bogu. Sin je slika Očeva, Riječ koju Bog o sebi izgovara. Sin je Otac spoznat i izgovoren unutar trojstvenog Boga. Duh Sveti je sila ljubavi kojom se privlače i sjedinjuju Otac i Sin. Sveto pismo ga uspoređuje s vatrom, živom vo­dom, plamenom, golubom, plamenim jezicima, šu­mom, ljubavlju, blagošću, milovanjem Božjim, mi-ljem, zalogom, darom, rijekom, rosom, bujicom vode, dahom... U Starom je zavjetu Duh Sveti bio sila u kojoj je Bog činio djela stvaranja i pripremao spasenje. Novost Duha Svetoga u Novom zavjetu jest u tome stoje on Duh otkupljenja, spasenja. To je nova silina Božje ljubavi za svijet. U njegovoj se snazi Isus utjelo­vio, spasio je i otkupio svijet. Taj se duh može zato nazvati Isusovim Duhom. Ne misli se time reći da on izlazi samo od Isusa, jer on je uvijek Duh Oca i Sina. Misli se samo daje on na nov način dan po Isusovoj smrti na križu. Može se reći da je u Isusovoj smrti Otac toliko ljubio svijet daje svojega Sina žrtvovao za svijet. Isus je pak, iz ljubavi prema Ocu, uzeo na sebe grijehe svijeta i svu odgovornost za njih, ušao smrću u određenu udaljenost od Oca, u tamu, u pro­kletstvo, kako veli sveti Pavao. Postao je umjesto nas proklet (usp. Gal 3, 13). To je »udaljavanje« od Oca njegova žrtva. Otac i Sin su, dakle, na nov način dali sebe i to je nov izljev Duha Svetoga za svijet. Kao u Trojstvu, kad Otac i Sin »izlaze« iz svoje osobnosti i »ulaze« u novu Osobu kao jedinstvo, zajedništvo, tako i ovdje Otac i Sin u Duhu Svetomu nekako ulaze u novo zajedništvo s ljudima. Ljudi su posinjena djeca Božja. Oni imaju baštinu s Isusom. Zato Isusovo spa­senje nije povratak na stanje čovjeka prije grijeha, nego nešto posve novo i neizmjerno obilatije. 4. Duh Sveti je sila Božja. Sve što Otac čini, čini to po Sinu — Riječi, ali u Duhu Svetomu. U toj sili Isus pobjeđuje grijeh, smrt, Zloga i svijet. U toj sili mogu Isusovi učenici — vjernici — pobjeđivati sve /.lo. U toj istoj sili mogu oni biti sposobni čudesno slu-I ikvi i svijetu. Duh Sveti je, naime, onaj koji oživ- iic Crkvu i Isusovo otkupljenje ostvaruje u svijetu do a vremena. Taj Duh daje vjernicima svoje darove, lužbe i plodove. S pomoću darovaDuha vjernik služi Irugima u Crkvi i svijetu. U službama služe osobiti lu/benici unutar Crkve. Plodovi Duha jesu kreposti u kojima vjernici rastu u svetosti do »uzrasta punine Kristove« (Ef 4, 13). Duh Sveti je sila u kojoj se sve dobro, pravedno ple­menito i neprolazno događa u svijetu. To je sila izišla i/. Isusova križa. Zato pred Isusovim križem, pred sili­nom Duha Svetoga, bježe sve negativne zle sile oko nas. On je i Duh Ljubavi. Zato svaka ljubav od njega dolazi. Gdje god je ljubav, a to znači sposobnost da se čovjek odriče sebe i živi za drugoga, tu je Bog u Duhu Svetom na djelu. »Bog je ljubav« — kaže sveti Ivan — »i tko ostaje u ljubavi, ostaje u Bogu i Bog u njemu« (1 Iv 4, 16). 5. Duh Sveti stanuje u srcima vjernika. »Ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan« (Rim 5,5). Budući da smo posinjena djeca Božja, poslao je Bog u naša srca Duha Sina svoga koji kliče: »Abba! Oče!« Tako više nismo robovi, nego djeca Božja (usp. Gal 4, 6—7). Po istom Duhu prebivaju u srcu vjernika Otac i Sin. To znači da vjernik više nema svoju, prokletu, grešnu, izgubljenu egzistenciju, nego živi Kristovu egzistenciju. On ima pravo na Kristovu baštinu (usp. Gal 4, 7), da bude tamo gdje je Isus (usp. Iv 17, 24). Snaga vjerničkog života jest u tome da se prepusti vodstvu toga Duha, njegovim nadahnućima, njegovoj inicijativi. Taj Duh svjedoči da smo djeca Božja (usp. Rim 8, 16). On nas tješi i zato se zove Tješitelj. On tjera strah iz vjernika, jer je Duh slobode i posinstva, a ne Duh robovanja (usp. Rim 8, 15). Taj Duh daje da vidimo i spoznamo ono što ljudi obično ne spoznaju (usp. 1 Kor 2, 15). Taj nas Duh obdaruje svojim daro­vima i ujedno daje da spoznamo darove koje smo pri­mili (usp. 1 Kor 2, 12). Vjerničko svjedočenje događa se po Duhu, utemeljeno je na sili Božjoj (usp. 1 Kor 9495 2, 5). Zato se vjernik ne treba sektaški trsiti da obraća. Duh Sveti daje što i kako treba govoriti (usp. Mk 13, 11). Toga Duha Otac rado daje (usp. Lk 11, 13). On je Branitelj koji ostaje s vjernicima zauvijek (usp. Iv 14, 25). On je Duh Istine, dok je đavao duh laži. On će zato poučavati apostole i vjernike i podsjećati ih na Isusove riječi. Primati Duha Svetoga i slušati ga znači imati čudesnu, nadsvjetsku spoznaju. To je novo spoznanje, znanje koje se ne može dobiti ni najednom znanstvenom ili filozofskom putu. Taj Duh svjedoči da je Isus Sin Božji i Spasitelj svijeta. To je najsigurniji argument u vjeri. Čvrstoća vjere tek tu postaje kreme-nita. Tako se ujedno dolazi do iskustva Isusa Krista. Duh Sveti nas »podiže« kao majka dijete, da bismo mogli susresti Boga Oca i Isusa Krista. On zato vodi i našu molitvu, on nadahnjuje i vodi naš razgovor s Bogom (usp. Rim 8, 26—27). A kad on moli u nama i za nas, zar možemo biti neuslišani ili zar možemo krivo moliti? Pitanje je samo dopuštamo li Duhu Sve­tom da u nama moli. Kroz molitvu nas Duh uzdiže do susreta s Isusom Kristom i tada možemo svjedočiti za Isusa Krista. Duh svjedoči, a i mi tada možemo svje­dočiti (usp. Iv 15, 26—27). Taj Duh Sveti dokazuje da je svijet prevaren, daje u zabludi s obzirom na grijeh, pravednosti osudu (usp. I v 16, 8). Grijeh je zlo i treba ga raskrinkati jer zavarava ljude i gura ih jedne protiv drugih. Sve ljude treba ujediniti protiv zla i grijeha. Samo Duh Sveti može raskrinkati Zloga. Duh zatim dokazuje da pravednost ne dolazi od svijeta, nego od Isusa Krista. Isus nas opravdava. Nastojanje oko do­brih djela znak je naše opredijeljenosti za Isusa Kri­sta, ali ne spašavaju nas djela, nego križ i uskrsnuće Isusa Krista. Zatim Duh dokazuje daje osuđen knez ovoga svijeta i da je besmisleno vezati se uz njega. Vezati se treba samo uz Isusa Krista. Svijet bez Krista je apstrakcija (usp. Iv 16, 8—11). Taj će Duh Sveti vjernike, Crkvu, upućivati u svu istinu, u cjelovitu, neokrnjenu Istinu. A ta je Istina osoba Isusa Krista. Duh Sveti također će očitovati buduće stvari, dat će da vjernici prorokuju buduće događaje (usp. Iv 16, 13).On je napokon Božja sttva' Jer ce po njemu i po dje­lima koja budu vjernici kroz vjekove Crkve činili nje­govom silom, Isus Krist' ^tap P°stati čuveni, glaso­viti, slavni. Posvuda & yudi raZglašavati čudesna djela Božja i slaviti Bogfl k°Ji takvu vlast daje ljudima (usp. Otk 5, 9—14). Bez Duha Svetoga č0vJek ne može ništa. U njemu je vjernik pobožanstvenjen> moćan kao njegov Otac, čije je on posinjeno dijete. To je Duh života. 6. Duh Sveti je »mi-0SODa